U nedavnom postu u sistemu foruma ZNet, Chomsky je zamoljen da odgovori na nedavni članak Davida Cortrighta u Progressive-u. Konkretno, Chomsky je zamoljen da odgovori na ovaj paragraf
“Moramo dobiti podršku mnogih onih koji su favorizirali rat
Avganistan…. To znači fokusiranje na opasnosti rata u Iraku
umjesto da se zadržavamo na nedjelima SAD-a u prošlosti. Trebali bismo uokviriti
antiratnu poruku na način koji je privlačan glavnoj publici. Možemo
učinite to naglašavanjem široko zajedničkih vrijednosti i tema, kao što su
zaštita nevinih, pobeda u kampanji protiv terorizma,
saradnju sa saveznicima i sprečavanje porasta antiamerikanizma.
Trebamo nastojati da zajašemo patriotski talas i ponudimo budućnost
rješenja koja podržavaju najbolje tradicije američke demokracije.”
Sledi njegov odgovor u ZNet Forum sistemu. Ako vam se sviđa ono što vidite zašto ne razmislite postaje uzdržavalac
Odgovor od NC,
Poznajem Davea Cortrighta nekoliko godina i veoma ga poštujem, i čuo sam slične stavove od drugih koje poštujem.
Ipak, ne slažem se, radikalno.
Za početak, da vidimo šta je u pitanju. Konkretni prijedlozi su fokusiranje na „zaštitu nevinih, pobjedu u kampanji protiv terorizma, saradnju sa saveznicima i sprječavanje porasta antiamerikanizma. Trebali bismo nastojati zajahati patriotski val i ponuditi rješenja usmjerena ka budućnosti koja podržavaju najbolje tradicije američke demokracije.”
Uzmimo ih tačku po tačku.
O “zaštiti nevinih” neće biti nesuglasica, osim oko svega što je bitno: kako da to uradimo? I pitajući se kako to radimo, da li se pretvaramo da institucije koje pozivamo da „zaštite nevine“ (poput Bijele kuće, Pentagona, CIA-e, energetskih korporacija,….) nemaju institucionalnu strukturu i istoriju , i stoga mu se može vjerovati, s nekom vrstom vjerske vjere, da će učiniti „pravu stvar“? Ili pokušavamo razumjeti ova pitanja kako bismo možda mogli donijeti neke razumne odluke o “zaštiti nevinih”? Nijedna razumna osoba ne bi prihvatila prvi izbor. Ali ako prihvatimo drugo, ulazimo u domen koji nam je rečeno da izbjegavamo. Stoga je teško
pronaći razumno tumačenje prijedloga.
Uzmite drugu tačku: pobjedu u ratu protiv terorizma. Koji terorizam? Pogledajmo glavne primaoce američke vojne pomoći: Izrael, Egipat, Kolumbiju, Tursku, a nešto ranije i El Salvador i druga tako atraktivna mjesta. Govori li nam to nešto o tome kako pobijediti u ratu protiv najopakijeg oblika terorizma, odnosno državnog terorizma usmjerenog na unutrašnju stranu? Na primjer, time što tome ne doprinosite masovno? Ali rečeno nam je da izbjegavamo tu temu, što znači da se držimo podalje od suštinskih pitanja kako pobijediti u ratu protiv terorizma.
Pretpostavimo, međutim, da se držimo uskog oblika terorizma koji nam je dozvoljeno da posmatramo u skladu sa preovlađujućom ideologijom i ovom nalogom:
terorizam neprijatelja počinjen protiv nas i naših saveznika.
Kako da dobijemo taj rat?
Svi koji su iole ozbiljni znaju da je jedan ključni element pobrinuti se za izvore terorizma, i ako među njima postoje legitimne pritužbe, kao što je gotovo uvijek slučaj, da se pozabave tim pritužbama – ne samo da bi se smanjila vjerovatnoća terorizma, ali i zato što je to ispravno. To razumiju svi koji se ozbiljno bave ovom temom. Uzmimo samo jedan trenutni slučaj, šef izraelske Opće sigurnosne službe (1996-2000), Ami Ayalon, nedavno je javno ponovio istinitost da oni koji žele silom pobijediti palestinski terorizam “žele rat bez kraja”; jedini način da se to okonča je da se zadovolje njihovi legitimni zahtjevi za nacionalnim samoopredjeljenjem u održivoj nezavisnoj državi. Kada bi Izraelci slijedili savjete koje razmatramo i ne bi se bavili vlastitim zločinima iz prošlosti, oni bi se posvetili beskonačnom ratu. Poenta se generalizuje.
Šta je sa “saradnjom sa saveznicima”? Pretpostavimo da naš turski saveznik nosi
izvršila ogromne zločine nad svojim kurdskim stanovništvom, kao što je to činila tokom 1990-ih. SAD jesu sarađivale: obezbjeđujući 80% naoružanja u eskalirajućem toku. Je li to savjet? Pretpostavimo da naši evropski saveznici povećaju poljoprivredne subvencije kako bi spriječili siromašne zemlje da izvoze u njih. Trebamo li sarađivati tako što ćemo raditi isto? U stvari, treba da sarađujemo kada je to ispravno, a ne drugačije, što nas ostavlja tamo gde smo bili. Prijedlog nema sadržaj i jednostavno izbjegava bitna pitanja.
Kako bi bilo spriječiti porast antiamerikanizma? Šta je "antiamerikanizam"? Ako je to opozicija ubilačkoj i destruktivnoj politici SAD-a, trebamo li spriječiti njen porast? Ili bismo se trebali pozabaviti razlozima — što znači odstupiti od savjeta? Ako želimo razumjeti izvore onoga što je pogrešno označeno kao "antiamerikanizam" - to jest, protivljenje specifičnim politikama SAD - trebamo li poslušati savjet i odbiti istražiti temu, ispitujući te politike i do čega su one dovele? To je savjet koji nam se daje. Sigurno nema smisla, čim se napiše.
Ostalo je samo postavljanje pitanja i možemo to zanemariti.
Ako se misli na to da ne bismo trebali odgovarati na pitanja o tome kako se nositi s Al-Kaidom držeći predavanje o masakru u Pequotu, sasvim se slažem, ali i svi ostali.
Savjet možda zvuči konstruktivno na površini, ali predlažem da ga rastavite i pogledate pažljivije. Mislim da ćete naći da se rastvara.
Postoje daljnja razmatranja.
Pogledajmo malo unazad. Tokom rata u Vijetnamu, vrlo slični argumenti
su date. Uobičajeno se raspravljalo da ne treba govoriti istinu o činjenici da su SAD napale Južni Vijetnam i proširile svoju agresiju na cijelu Indokinu, a ne treba ulaziti u razloge agresije i zločina, niti postavljati akcije u kontekstu globalnog planiranja, da pokuša da ih shvati i objasni. Ne treba pokušavati da iznesemo pravu prirodu ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Ne bismo trebali zauzeti stav da je rat bio u osnovi pogrešan i nemoralan, a ne "greška", jer da jesmo, otuđili bismo američki narod — oko 70% njih je rat smatralo "fundamentalno pogrešnim i nemoralnim", nije "greška", do kasnih 60-ih - i još uvijek čini, uz manje fluktuacije.
Umjesto toga, tvrdilo se da bismo se trebali koncentrirati na troškove, „močvaru“ itd., odvajajući se na taj način od stanovništva, ali apelirajući na obrazovane elite, koje su u velikoj većini insistirale da je rat počeo „glupavim nastojanjima da se učini dobro“ ali do 1969. postao je “katastrofa” koja je za nas bila preskupa, močvara koja je štetila našem društvu i ubijala Amerikance, itd.; Citiram Anthony Lewisa, na krajnjem golubijem/lijevom kraju podnošljivog intelektualnog spektra.
Ko je podržavao “najbolje tradicije američke demokratije”? Da li je zaista istina da su “najbolje tradicije američke demokratije” suzbijanje naših zločina i hvaljenje sebe za svoju veličanstvenost, bez obzira na činjenice? I da potisnemo razloge za ono što smo uradili, jer je previše neprijatno za suočavanje ili teško da ljudi koji nisu pametni kao mi to razumeju? To je neka koncepcija najboljih tradicija američke demokratije.
Mislim da postoji lekcija, koja se stalno primjenjuje. Savjet da treba da potisnemo ono u šta vjerujemo i da se držimo takozvanih „pragmatičnih“ briga izražava pravi prezir prema opštoj populaciji. To znači da je šira javnost moralno nesposobna i glupa, pa im se moramo obratiti u smislu jednostavnih ideja koje mogu razumjeti – zapravo, onih koje se obično drže u obrazovanim elitnim krugovima. Ali postoji li razlog za pretpostavku da su ljudi na koje naiđemo u supermarketu ili benzinskoj pumpi išta manje sposobni za pristojnost od nas? Ili su toliko glupi da ne mogu da shvate šta mi možemo? Jesmo li mi neka vrsta superiornih bića, koja moraju ublažiti ono u šta vjerujemo jer je to previše uzvišeno da bi ga obični ljudi razumjeli?
Možda na način na koji se razgovara sa decom u vrtiću? Ne vidim drugi način da protumačim ove prijedloge, bojim se.
Čak iu najužem taktičkom smislu, predlozi su, mislim, veoma daleko od cilja. Uvijek ima dosta ljudi koji će se držati verzije “američke demokratije” koja smatra da moramo izbjegavati istinu o našim prošlim i sadašnjim postupcima u ime “patriotizma”. Ne moramo gubiti vrijeme da im se pridružimo, a ako to učinimo, ionako niko neće slušati — ili bi trebao slušati, jer biramo da budemo nepošteni: to je ono što savjet svodi. Svakako treba razgovarati o zaštiti nevinih, obratiti pažnju na druge itd. Ali to ne znači potiskivanje istine, već suprotno. To znači govoriti istinu o vlastitim zločinima, a ne izvlačiti se kukavica i harati samo zločinima drugih. Naši zločini su mnogo važniji iz jednostavnog razloga
da možemo učiniti nešto u vezi s njima, lako: prestati ih činiti.
Mislim da nije potreban veliki genije da se to shvati. Mislim, u stvari, da
treba dobro obrazovanje da to ne razume.
Treba da damo sve od sebe da razumemo i saznamo istinu o važnim stvarima, i treba da budemo iskreni u pristupu drugim ljudima.
Ako nismo, trebali bi nas zanemariti.
Nesumnjivo se mogu izmisliti okolnosti u kojima je bolje prevariti, ali postoji težak teret dokazivanja za svakoga ko to savjetuje — i jednostavnim riječima, savjet se svodi na to. Ne znam za način da se nosim s tim teretom u ovom slučaju. Mislim da je suprotno. Iskrenost nije samo ispravna politika, već je i najefikasnija, osim ljudi koji su toliko duboko indoktrinirani da ionako neće doći do pomaka.
Noam Chomsky
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati