Na naslovnoj strani The New York Timesa od 26. juna bila je fotografija žena koje oplakuju ubijenog Iračanina.
On je jedna od nebrojenih žrtava kampanje ISIS-a (Islamska država u Iraku i Siriji) u kojoj se iračka vojska, godinama naoružana i obučavana od strane SAD-a, brzo istopila, prepustivši veliki dio Iraka nekoliko hiljada militanata, jedva novo iskustvo u carskoj istoriji.
Odmah iznad slike je čuveni moto novina: „Sve vesti koje su prikladne za štampu“.
Postoji ključni propust. Na naslovnoj stranici treba da budu riječi iz Nirnberške presude istaknutim nacistima – riječi koje se moraju ponavljati dok ne prodru u opću svijest: Agresija je „najviši međunarodni zločin koji se razlikuje od ostalih ratnih zločina samo po tome što u sebi sadrži nagomilano zlo cijeli.”
A uz ove riječi treba da stoji i opomena glavnog tužioca Sjedinjenih Država Roberta Jacksona: „Zapisnik na kojem sudimo ovim optuženima je zapis na osnovu kojeg će nam sutra suditi historija. Dati ovim optuženicima otrovni kalež znači staviti ga i našim usnama.”
Američko-britanska invazija na Irak bila je školski primjer agresije. Apologeti se pozivaju na plemenite namjere, koje bi bile irelevantne čak i da su molbe održive.
Za sudove u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni mrvice važno da su japanski imperijalisti namjeravali donijeti "zemaljski raj" Kinezima koje su klali, ili da je Hitler poslao trupe u Poljsku 1939. u samoodbrani od "divljeg terora" Poljaka. Isto važi i kada pijuckamo iz otrovanog kaleža.
Oni na pogrešnom kraju kluba imaju malo iluzija. Abdel Bari Atwan, urednik Pan-Arap web stranice, primjećuje da je „glavni faktor odgovoran za trenutni haos [u Iraku] američka/zapadna okupacija i arapska podrška za nju. Svaka druga tvrdnja je obmanjujuća i ima za cilj da skrene pažnju [od] ove istine.”
U nedavnom intervjuu za Moyers & Company, stručnjak za Irak Raed Jarrar opisuje ono što bi mi na Zapadu trebali znati. Kao i mnogi Iračani, on je napola šiit, napola sunit, a prije invazije na Irak jedva da je poznavao vjerske identitete svojih rođaka jer “sekta zapravo nije bila dio nacionalne svijesti”.
Jarrar nas podsjeća da je “ova sektaška svađa koja uništava zemlju... jasno počela invazijom i okupacijom SAD-a.”
Agresori su uništili “irački nacionalni identitet i zamijenili ga sektaškim i etničkim identitetima”, počevši odmah kada su SAD nametnule Upravno vijeće zasnovano na sektaškom identitetu, što je novost za Irak.
Do sada su šiiti i suniti najveći neprijatelji, zahvaljujući malju Donalda Ramsfelda i Dicka Cheneya (odnosno, bivšeg američkog ministra odbrane i potpredsjednika za vrijeme administracije Georgea W. Busha) i drugih poput njih koji ne razumiju ništa osim nasilja i teror i pomogli su u stvaranju sukoba koji sada razdiru region u komadiće.
Drugi naslovi izvještavaju o ponovnom oživljavanju talibana u Afganistanu. Novinar Anand Gopal objašnjava razloge u svojoj izvanrednoj knjizi Nema dobrih ljudi među živima: Amerika, talibani i rat avganistanskim očima.
2001-02, kada je američki malj udario u Afganistan, tamošnji autsajderi Al-Qaide su ubrzo nestali i talibani su se istopili, a mnogi su se odlučili u tradicionalnom stilu kako bi se prilagodili najnovijim osvajačima.
Ali Washington je očajnički želio pronaći teroriste koje će uništiti. Moćni ljudi koje su nametnuli kao vladari brzo su otkrili da mogu iskoristiti slijepo neznanje Washingtona i napasti svoje neprijatelje, uključujući i one koji željno sarađuju s američkim osvajačima.
Ubrzo su zemljom zavladali nemilosrdni gospodari rata, dok su mnogi bivši talibani koji su nastojali da se pridruže novom poretku ponovo stvorili pobunu.
Čekić je kasnije podigao predsjednik Obama dok je "vodio s leđa" u razbijanju Libije.
U martu 2011. godine, usred pobune Arapskog proljeća protiv libijskog vladara Moamera Gadafija, Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo Rezoluciju 1973, pozivajući na „prekid vatre i potpuni prekid nasilja i svih napada na i zlostavljanja civila“.
Imperijalni trijumvirat – Francuska, Engleska, SAD – odmah je odlučio da prekrši Rezoluciju, postavši vazdušna snaga pobunjenika i oštro pojačavajući nasilje.
Njihova kampanja kulminirala je napadom na Gadafijevo utočište u Sirtu, koje su ostavili "potpuno opustošeno", "podsjećajući na najtmurnije scene iz Groznog, pred kraj ruskog krvavog čečenskog rata", prema izvještajima očevidaca u britanskoj štampi. Po krvavu cijenu, trijumvirat je postigao svoj cilj promjene režima kršeći pobožne izjave o suprotnom.
Afrička unija se snažno protivila napadu trijumvirata. Kako je izvijestio stručnjak za Afriku Alex de Waal u britanskom časopisu International Affairs, AU je uspostavila “mapu puta” koja poziva na prekid vatre, humanitarnu pomoć, zaštitu afričkih migranata (koji su uglavnom bili zaklani ili protjerani) i drugih stranih državljana, i političke reforme za uklanjanje “uzroka trenutne krize”, uz daljnje korake za uspostavljanje “inkluzivne, konsenzualne privremene vlade, koja će dovesti do demokratskih izbora”.
Okvir AU je u principu prihvatio Gadafi, ali ga je odbacio trijumvirat, koji "nije bio zainteresovan za stvarne pregovore", primjećuje de Waal.
Ishod je da je Libiju sada razdiru zaraćene milicije, dok je džihadistički teror pokrenut u većem dijelu Afrike zajedno s poplavom oružja, koje seže i do Sirije.
Postoji mnogo dokaza o posljedicama pribjegavanja malju. Uzmite Demokratsku Republiku Kongo, nekadašnji Belgijski Kongo, ogromnu zemlju bogatu resursima – i jednu od najgorih savremenih horor priča. Imao je šansu za uspješan razvoj nakon sticanja nezavisnosti 1960. godine, pod vodstvom premijera Patricea Lumumbe.
Ali Zapad ne bi imao ništa od toga. Šef CIA-e Allen Dulles utvrdio je da Lumumbino "uklanjanje mora biti hitan i primarni cilj" tajne akcije, ne samo zato što su američke investicije mogle biti ugrožene onim što interni dokumenti nazivaju "radikalnim nacionalistima".
Pod nadzorom belgijskih oficira, Lumumba je ubijen, ostvarivši želju predsjednika Eisenhowera da "padne u rijeku punu krokodila". Kongo je predat američkom favoritu, ubojitom i korumpiranom diktatoru Mobutu Sese Sekou, i na današnje krhotine afričkih nada.
Bliže kući, teže je zanemariti posljedice američkog državnog terora. Sada postoji velika zabrinutost zbog poplave djece koja bježe u SAD iz Centralne Amerike.
Washington Post izvještava da je porast "uglavnom iz Gvatemale, El Salvadora i Hondurasa" - ali ne i iz Nikaragve. Zašto? Da li je moguće da je, kada je Vašingtonov malj udarao po regionu 1980-ih, Nikaragva bila jedina zemlja koja je imala vojsku da brani stanovništvo od terorista pod upravom SAD, dok su u druge tri zemlje teroristi koji su uništavali zemlje bile opremljene vojske i trenirao Washington?
Obama je predložio humanitarni odgovor na tragični priliv: efikasniju deportaciju. Padaju li vam na pamet alternative?
Nepravedno je izostaviti primjenu “meke moći” i ulogu privatnog sektora. Dobar primjer je odluka Chevrona da odustane od svojih široko hvaljenih programa obnovljive energije, jer su fosilna goriva daleko isplativija.
Exxon Mobil je zauzvrat objavio “da je njegov fokus sličan fosilnim gorivima zdrava strategija, bez obzira na klimatske promjene”, izvještava Bloomberg Businessweek, “jer je svijetu potrebno mnogo više energije i vjerovatnoća značajnog smanjenja ugljika je 'vrlo mala'.”
Stoga je greška svakodnevno podsjećati čitaoce na Nirnberšku presudu. Agresija više nije “vrhovni međunarodni zločin”. Ne može se porediti sa uništavanjem života budućih generacija da bi se sutra osigurali veći bonusi.
© 2014 Noam Chomsky — distribuira The New York Times Syndicate
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Hvala vam na postojanosti u govorenju istine.
Hvala vam što ste ovo napisali.