DW Global Media Forum „Budućnost rasta – ekonomske vrijednosti i mediji (Govor počinje u 6:10)
Želio bih komentirati teme za koje mislim da bi se redovno trebale nalaziti na naslovnim stranicama, ali nisu – a u mnogim ključnim slučajevima se gotovo uopće ne spominju ili su predstavljene na način koji mi se čini varljivim jer su uokvirene gotovo refleksivno u termini doktrina moćnih.
U ovim komentarima fokusiraću se prvenstveno na Sjedinjene Države iz nekoliko razloga: Jedan, to je najvažnija zemlja u smislu svoje moći i uticaja. Drugo, ono je najnaprednije – ne po svom inherentnom karakteru, već u smislu da zbog njegove moći druga društva teže da se kreću u tom pravcu. Treći razlog je samo što ja to bolje znam. Ali mislim da ono što kažem generalizira mnogo šire – barem koliko ja znam, očito postoje neke varijacije. Zato ću se onda baviti tendencijama u američkom društvu i onim što one predstavljaju svijetu, s obzirom na američku moć.
Američka moć se smanjuje, kao što je u stvari bila od svog vrhunca 1945. godine, ali je i dalje neuporediva. I opasno je. Obamina izvanredna globalna teroristička kampanja i ograničena, patetična reakcija na nju na Zapadu jedan je šokantan primjer. I to je kampanja međunarodnog terorizma – daleko najekstremnija na svijetu. Oni koji u to sumnjaju neka pročitaju izvještaj Univerziteta Stanford i New York, a zapravo ću se vratiti na još ozbiljnije primjere od međunarodnog terorizma.
"stvarno postojeća kapitalistička demokratija"
Prema usvojenoj doktrini, mi živimo u kapitalističkim demokratijama, koje su, uprkos nekim manama, najbolji mogući sistem. Godinama se vodila zanimljiva debata o odnosu između kapitalizma i demokratije, na primjer, da li su oni uopće kompatibilni? Neću se baviti ovim jer bih želeo da razgovaram o drugačijem sistemu – onome što bismo mogli nazvati „stvarno postojećom kapitalističkom demokratijom“, skraćeno RECD, što se izgovara „razbijenim“ slučajno. Za početak, kako se RECD može porediti sa demokratijom? Pa to zavisi od toga šta podrazumevamo pod "demokratijom". Postoji nekoliko verzija ovoga. Prvo, postoji neka vrsta primljene verzije. To je velika retorika Obamine sorte, patriotski govori, ono što se djeca uče u školi, itd. U američkoj verziji, to je vlada "za narod". I prilično je lako to uporediti sa RECD-om.
U Sjedinjenim Državama, jedna od glavnih tema akademske političke nauke je proučavanje stavova i politike i njihove korelacije. Proučavanje stavova je prilično jednostavno u Sjedinjenim Državama: društvo sa velikim brojem anketa, prilično ozbiljne i tačne ankete i politika koju možete vidjeti i možete ih uporediti. I rezultati su zanimljivi. U radu koji je u suštini zlatni standard u ovoj oblasti, zaključeno je da za otprilike 70% stanovništva – nižih 70% na skali bogatstva/dohotka – oni nemaju nikakav uticaj na politiku. Oni su efektivno obespravljeni. Kako napredujete na lestvici bogatstva/prihoda, dobijate malo više uticaja na politiku. Kada dođete do vrha, a to je možda desetina od jednog procenta, ljudi u suštini dobiju ono što žele, odnosno određuju politiku. Dakle, pravi termin za to nije demokratija; to je plutokratija.
Politika je gotovo suprotna javnom mišljenju
Pitanja ove vrste ispadaju kao opasna stvar jer ljudima mogu reći previše o prirodi društva u kojem žive. Na sreću, Kongres je zabranio njihovo finansiranje, tako da nećemo morati da brinemo o njima u budućnosti.
Ove karakteristike RECD-a se stalno pojavljuju. Dakle, glavni domaći problem u Sjedinjenim Državama za javnost su poslovi. Ankete to vrlo jasno pokazuju. Za veoma bogate i finansijske institucije, glavni problem je deficit. Pa, šta je sa politikom? Sada postoji sekvestar u Sjedinjenim Državama, oštro smanjenje sredstava. Je li to zbog poslova ili zbog deficita? Pa, deficit.
Evropa je, uzgred, mnogo gora – čak toliko čudna The Wall Street Journal je zgrožen nestankom demokratije u Evropi. Prije nekoliko sedmica imao je članak u kojem se zaključuje da su „Francuzi, Španci, Irci, Holanđani, Portugalci, Grci, Slovenci, Slovaci i Kiprani u različitoj mjeri glasali protiv ekonomskog modela valutnog bloka od početka krize tri godine. Ipak, ekonomska politika se malo promijenila kao odgovor na jedan izborni poraz za drugim. Ljevica je zamijenila desnicu, desnica je istisnula ljevicu. Čak je i desni centar pregazio komuniste (na Kipru) – ali ekonomska politika je u suštini ostao isti: vlade će nastaviti da smanjuju potrošnju i povećavaju poreze." Nije važno šta ljudi misle i "nacionalne vlade moraju slijediti makroekonomske direktive koje je postavila Evropska komisija". Izbori su skoro besmisleni, baš kao u zemljama Trećeg svijeta kojima vladaju međunarodne finansijske institucije. To je ono što je Evropa odabrala da postane. Ne mora.
Ako se vratimo u Sjedinjene Države, gdje situacija i nije tako loša, postoji isti disparitet između javnog mnijenja i politike o vrlo širokom spektru pitanja. Uzmimo za primjer pitanje minimalne plaće. Jedan stav je da minimalna plata treba da bude indeksirana sa troškovima života i dovoljno visoka da spreči pad ispod linije siromaštva. To podržava XNUMX posto javnosti i četrdeset posto bogatih. Koja je minimalna plata? Ići dole, daleko ispod ovih nivoa. Isto je i sa zakonima koji olakšavaju sindikalne aktivnosti: snažnu podršku javnosti; suprotstavljeni veoma bogatim – nestaju. Isto važi i za nacionalno zdravstvo. SAD, kao što možda znate, imaju zdravstveni sistem koji je međunarodni skandal, ima dvostruko veće troškove po glavi stanovnika od ostalih zemalja OECD-a i relativno loše rezultate. Jedini privatizovani, prilično neregulisani sistem. Javnosti se to ne dopada. Godinama su pozivali na nacionalnu zdravstvenu zaštitu, javne opcije, ali finansijske institucije misle da je to u redu, tako da ostaje: zastoj. U stvari, da Sjedinjene Države imaju zdravstveni sistem poput sličnih zemalja, ne bi bilo nikakvog deficita. Izbrisao bi se famozni deficit, što ionako nije toliko bitno.
Jedan od najzanimljivijih slučajeva odnosi se na poreze. Već 35 godina postoje ankete 'šta mislite šta bi porezi trebali biti?' Velika većina smatra da bi korporacije i bogati trebali plaćati veće poreze. Oni su kroz ovaj period stalno opadali.
Stalno i dalje, politika je gotovo suprotna javnom mnjenju, što je tipično svojstvo RECD-a.
Američka jednostranačka država
U prošlosti su Sjedinjene Države ponekad, pomalo sardično, opisivane kao jednostranačka država: poslovna stranka s dvije frakcije zvane demokrati i republikanci. To više nije istina. To je još uvijek jednostranačka država, poslovna stranka. Ali ima samo jednu frakciju. Frakcija su umjereni republikanci, koji se sada zovu demokrate. Gotovo da nema umjerenih republikanaca u onome što se zove Republikanska stranka i praktično nema liberalnih demokrata u onome što se zove Demokratska [sic] stranka. To je u osnovi stranka onoga što bi bili umjereni republikanci i slično, Richard Nixon bi danas bio daleko na lijevoj strani političkog spektra. Eisenhower bi bio u svemiru.
Još uvijek postoji nešto što se zove Republikanska stranka, ali je odavno napustila svako pretvaranje da je normalna parlamentarna stranka. U službi je vrlo bogatih i korporativnog sektora i ima katehizam koji svi moraju pjevati unisono, nešto poput stare Komunističke partije. Ugledni konzervativni komentator, jedan od najuglednijih – Norman Ornstein – opisuje današnju Republikansku stranku kao, u svom
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati