Bivši državni sekretar James Baker, kopredsjedavajući dvostranačkom komisijom za Irak, ponudio je Bushu razboritu verziju imperijalizma. Nije baš pozvao na trenutno povlačenje američkih trupa iz Iraka, ali je doveo u pitanje Bushevo odbijanje da razgovara sa Iranom i Sirijom, ističući: „Nije umirenje razgovarati sa svojim neprijateljima.“ (AP , 9. oktobar 2006.)
Baker se ne bi trebao osjećati povrijeđenim jer je Bush odbio njegovu alternativu. Predsednik je takođe odbio da razmotri našu promišljenu opciju. Zaista, Bijela kuća je poslala nazad našu kovertu neotvorenu. Pa, pošto su glavni mediji izvještavali o sadržaju opcije Bakerove politike, odlučili smo da emitiramo i našu. Dakle, evo našeg nacrta za Bushovo sljedeće obraćanje vanjske politike.
„Pobjeda ima hiljadu očeva, ali poraz je siroče“, rekao je predsjednik John F. Kennedy prihvatajući krivicu za fijasko u Zalivu svinja. I ja prihvatam krivicu za invaziju na Irak i pogoršanje te greške neformulisanjem koherentne bliskoistočne politike koja ima za cilj stabilizaciju regiona. Odabrao sam savjetnike sa kojima sam se osjećao ugodno, ali ne i one koji su mi dali dobre savjete.
Rekli su mi da u svom obraćanju o stanju Unije iz 2002. kažem da su Irak, Iran i Sjeverna Koreja 'osovina zla'. Ova fraza me sada proganja. Moja politika nije pobijedila zlo. Mogao bih reći 'dajte im vremena'. Ali razumijem da sam izgradio opasnu 'os neizvjesnosti'. Sjeverna Koreja je vjerovatno testirala nuklearno oružje. Moram se zapitati: da li je moja tvrdokorna politika dovela do tog strašnog događaja?
Nisam se bavio Sirijom. Umjesto toga, moja administracija je pokušala oslabiti i izolirati režim predsjednika Bashara al-Assada — čak i nakon što je mudro sarađivao s nama u borbi protiv terorizma nakon 9. septembra. Sirijci su pružili vitalne obavještajne podatke koji su pomogli da se osujeti napad na američku flotu u Bahreinu. Prošlog septembra čak su spriječili napad na američku ambasadu u Damasku. Umjesto da nagradim predsjednika Asada, kaznio sam ga i sa smiješkom na licu potpisao Zakon o odgovornosti u Siriji.
U svibnju 2004. uveo sam sankcije protiv sirijskog izvoza, prekinuo bankarske odnose i zabranio sirijske letove za i iz SAD Zašto me nijedan od mojih savjetnika nije obavijestio da sirijski avioni uopće nisu letjeli za SAD? (čekajte smijeh) Dovraga, htio sam Basharu naučiti lekciju kako je dozvolio pobunjenicima iz Sirije da izazovu pustoš u Iraku.
Dvije godine kasnije, nakon 33-dnevnog rata u Libanu i kontinuiranog nasilja u Iraku i palestinskim teritorijama, neki bivši članovi moje administracije doveli su u pitanje moj pristup Siriji i Libanu. Zamjenik državnog sekretara Richard Armitage rekao je da rješenje 'treba uključiti Iran i Siriju'. Član Vijeća za nacionalnu sigurnost Flynt Leverett rekao je da će razgovor sa Sirijom unaprijediti dugoročne interese SAD-a.
U svom arogantnom maniru, odbacio bih one dobre bahatističke marende! (hihota se) Ali nakon razmišljanja i niza konsultacija sa Gospodom, vidim da nije imalo smisla prijetiti Siriji još sankcijama, narediti joj kao nestašnom djetetu da prestane podržavati Hamas i Hezbolah. Dovraga, čak smo poslali i onog kanadsko-sirijskog momka, Mahera Arrara, da bude mučen tamo u Damasku baš kad sam ja kritikovao Siriju zbog kršenja ljudskih prava. Izvinjavam se gospodinu Arraru.
Želim reći da mi je žao zbog onoga što je Condi rekla kada je spomenula rat u Libanu između Izraela i Hezbolaha kao dio 'porođajnih muka novog Bliskog istoka.' Čak i neki od mojih starih prijatelja koji piju bilo mi je neprijatno zbog toga.
Priznati greške je jedna stvar; sklapanje mira je drugo. Nakon što povučemo naše snage i baze iz Iraka, što moramo učiniti prije nego što se prolije još američke krvi, suočit ću se s pitanjem Sirije-Izrael, Izrael-Palestina. Američki i irački epidemiolozi izvijestili su 11. oktobra da je od marta 655,000. umrlo 2003 Iračana. Dodajte tome skoro 3,000 Amerikanaca i možda 20,000 ranjenih i nekoliko hodajućih ranjenika. Napravio sam strašnu grešku. Neka mi Bog oprosti.
Znam da sam više puta rekao da nećemo rezati i bježati. Ali vi muškarci razumete tu vrstu mačo govora. Činjenice su jasne. Irak je za nas slijepa ulica. Nadam se samo da Iračani mogu ponovo sastaviti Humpty Dumptyja nakon što sam ga odgurnuo od zida. I ja ih molim za oprost.
Do sada, mislim da sam šokirao Ameriku. Ne slušate 'Daily Show with Jon Stewart'. Ovo je George W. Bush koji govori o tome kako će podržati mirovni sporazum između Izraela i Sirije prije nego što napusti funkciju. Moj prijatelj, izraelski premijer Ehud Olmert, rekao je da Izrael nikada neće vratiti Golansku visoravan Siriji. Predsjednik Bashar al-Assad, s druge strane, nije isključio silu kao posljednje sredstvo za povratak Golana.
U oktobarskom intervjuu za BBC, Assad je ponovo pozvao na mir s Izraelom. Neću to zanemariti. Nadam se da ni Olmert to neće zanemariti. Suprotno onome što štampa kaže, da sam sprečavao Izrael da prihvati sirijske poteze, dozvolite mi da pojasnim. Mir između ovih zemalja mora se usredotočiti na to da Izrael vrati Golansku visoravan Siriji. Zauzvrat, Damask mora priznati Izrael i osigurati njegovu sigurnost. Upadi duž izraelske libanske granice postat će stvar prošlosti, jer Sirija vodi računa o ponašanju Hezbolaha. Kao što je izraelski ministar odbrane Amir Peretz rekao u svom radijskom obraćanju 23. septembra, „Apsolutno je jasno da je Sirija ključ stabilnosti u regionu.“
Dobro mi je poznato 20,000 doseljenika koji trenutno žive na Golanskoj visoravni. Dobit će zaradu za saradnju koja se uzima od smanjene prodaje američkog oružja Izraelu i Egiptu. Ovo će postaviti pozornicu, jednog dana, za cijeli Bliski istok bez nuklearnog oružja. Ali i kratkoročno i dugoročno, veća isplata ili 'mirovna dividenda', kako to nazivaju ti fensi učenjaci, doći će kada Izrael i njegova 22 arapska susjeda budu živjeli jedni uz druge bez straha od destabilizirajuće, ružne sjene rat. Zamislite povećana putovanja i regionalnu trgovinu, arapska i izraelska djeca više ne odrastaju da mrze jedni druge, već da prepoznaju jedni druge kao mlade partnere za regionalni mir i stabilnost.
Nisam zaboravio patnju Palestinaca. Priznajem da me je Irak odvratio od fokusiranja na obećanje američke podrške održivoj, susednoj, nezavisnoj palestinskoj državi zasnovanoj na granicama prije rata iz 1967. godine. Palestinci i Izraelci koji žive rame uz rame sa Izraelom! Hej, to zvuči dobro. Status Jerusalima, povratak palestinskih izbjeglica, ko će dobiti koliko vode – dovraga, i o ovim velikim problemima će se pregovarati, a ne gurnuti ispod stola kao što je to učinio sporazum iz Osla iz 1993..
Zapravo, sljedeće sedmice šaljem Condija nazad na Bliski istok da razgovara sa svim pogođenim stranama - ne samo s našim pouzdanim momcima u Izraelu, Egiptu i Saudijskoj Arabiji kao prošli put (što je dobro!), već i sa vođa Hamasa i Sirijaca. Hamas mora priznati Izrael, kao što sam cijelo vrijeme govorio. Ali SAD također moraju priznati Hamas, budući da su ti momci pobijedili na slobodnim i poštenim izborima — upravo ono na šta sam pozivao na Bliskom istoku. Međutim, to ne znači da se moramo složiti s njima.
Moja administracija još uvijek ima neiscrtan put u Iraku, Afganistanu, Iranu i Sjevernoj Koreji. Ali više se ne pretvaram da oštra priča i izjava da se držim kursa na Bliskom istoku koristi interesima SAD-a i štiti američki narod. Nisam uspio i prihvatam to. Vrijeme je za promjenu kursa! Danas sam artikulirao poziv na mir koji će zahtijevati velike ustupke i Izraela i arapskih država i nepokolebljivo američko vodstvo na tom putu. U ime ratom umorne američke javnosti, prihvatam ovaj izazov.” (aplauz, uh i ah, zviždanje, zvuci ljudi koji padaju sa stolica).
Doktor iz Bijele kuće olabavio je kravatu Karla Rovea i izmjerio mu puls. Tajna služba je bila u stanju visoke pripravnosti za osumnjičene ubice Jevrejske odbrambene lige. Nakon govora, Dick Cheney je pozvao Busha da ide s njim u lov na patke.
Ako predsjednik ozbiljno shvati iskupljenje, prihvatit će činjenicu da je odgovoran za užasne nerede u zemlji i inostranstvu. Ostale su mu dvije godine da traži izbavljenje. Da li neko misli da zaista ima hrabrosti da prizna greške i suoči se sa posledicama u javnosti? Zaista, malo je političara igdje pokazalo takvu hrabrost.
Pokušajte zamisliti Busha kako priznaje neuspjeh? Vjerovatnije je da će nam na dlanu rasti trava!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati