Prije deset godina donji Manhattan je postao Sarajevo “rata protiv terorizma”. Iako savjest ustukne od izjednačavanja između ubistva jednog nadvojvode i njegove žene (28. juna 1914.) i pokolja skoro 3,000 Njujorčana, analogija je inače sablasno prikladna.
U oba slučaja, mala mreža perifernih, ali dobro povezanih zavjerenika, oplemenjenih u vlastitim očima gorkim pritužbama svog regiona, napala je glavni simbol odgovornog carstva. Zločinstva su bila namjerno usmjerena na detonaciju većih, kataklizmičkih sukoba, iu tom pogledu, bila su uspješna izvan svake zamisli.
Međutim, jačine nastalih eksplozija nisu bile jednostavne funkcije događaja koji su ih detonirali. Na primjer, u Evropi između 1890. i 1940. ubijeno je više od dva desetina šefova država, uključujući kraljeve Italije, Grčke, Jugoslavije i Bugarske, caricu Austrije, dva predsjednika Francuske, dva španska premijera itd. . Osim ubistva Franca Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu, nijedan od ovih događaja nije potaknuo rat.
Isto tako, jedan bombaš samoubica u kamionu ubio je 241 američkog marinca i mornara u njihovoj kasarni na aerodromu u Bejrutu 1983. (58 francuskih padobranaca ubijeno je od druge bombe istog dana.) Možda je demokratski predsjednik bio pod pritiskom da krene u rat protiv šiitskih i druzskih milicija, ali predsjednik Reagan je odvratio pažnju javnosti invazijom na sićušnu Grenadu, a zatim tiho povukao ostatak svojih marinaca.
Ako su Sarajevo i Svjetski trgovinski centar, naprotiv, pokrenuli globalni pokolj i haos, to je bilo zbog de facto dosluha između napadača i napadnutih.
Ne mislim na mitske britanske zavjere na Balkanu ili agente CIA-e koji dižu u zrak kule bliznakinje, već jednostavno na dobro poznate činjenice da je Carski njemački generalštab već 1912. godine odlučio da iskoristi prvu priliku za rat, i da su moćni neoliberali u Bušovoj Bijeloj kući lobirali za rušenje režima u Bagdadu i Teheranu čak i prije nego što je na Floridi prebrojan posljednji viseći čad.
Oba režima su bila u potrazi za opravdanjem koje bi legitimisalo vojnu intervenciju i ućutkalo domaću opoziciju. Pruski militarizam je, naravno, tačno odgovarala Crna ruka (anarho-nacionalistička grupa koju tajno podržava srpska vojska), dok je Al Kaidina horor emisija na donjem Menhetnu posvetila božansko pravo Bele kuće da muči, tajno zatvara ili ubiti daljinskim upravljačem.
Coup
U to vrijeme izgledalo je gotovo kao da su republikanci izveli državni udar protiv ustava. Ipak, Bushova administracija mogla bi ukazati na čitav katalog presedana. Iskreno rečeno, svako pojedinačno poglavlje u istoriji američke globalne moći otvara se istom rečenicom: "nevini Amerikanci su izdajnički napadnuti..."
Sjećate se Mainea? Ili Lusitanija (1,198 mrtvih)? Ili Panay, Pearl Harbor, prelaz Jalua i Tonkinski zaliv? Opkoljeno poslanstvo u Pekingu, Aguilnaldov navodni napad na američke stražare izvan Manile; Al Raisulijeve drske otmice; Pancho Villa-ov napad na pospani Columbus, Novi Meksiko; pljačka National City Bank u Port-au-Princeu; juriš na Pueblo i Mayaquez, ponižene taoce u Teheranu; ugroženi studenti u Grenadi...
Ova lista jedva da zagrebe površinu: sinhronizacija bijesa i intervencije u američkoj istoriji je nemilosrdna.
U ime “nevinih Amerikanaca”, SAD su pripojile Havaje i Portoriko; kolonizirao Filipine; kažnjeni nacionalizam u sjevernoj Africi i Kini; izvršio invaziju na Meksiko (dva puta), poslao generaciju na francuska polja ubijanja (i zatvorio neslaganje kod kuće); masakrirani patrioti na Haitiju, Dominikanskoj Republici i Nikaragvi; uništeni japanski gradovi; počinio genocid u Koreji i Indokini; podupirala vojnu diktaturu u Latinskoj Americi; i postao partner Izraela u masovnom ubistvu arapskih civila.
Jednog dana – možda prije nego što mislimo – novi Edward Gibbon u Kini ili Indiji sigurno će sjesti da napiše “Historiju opadanja i pada američkog carstva”. (Nadajmo se da će to biti samo jedan tom u većem, progresivnijem opusu — „Renesansa Azije“, možda — a ne osmrtnica za ljudsku budućnost usisanu u američku prazninu koja tone.)
Mislim da će ona vjerovatno samopravednu američku “nevinost” označiti kao posebno toksičnu pritoku nacionalnog propadanja, s predsjednikom Obamom kao najvišom inkarnacijom.
Zaista, iz perspektive budućnosti, šta će se smatrati većim zločinom: uopće stvoriti noćnu moru u Gvantanamu ili je sačuvati u preziru globalnog popularnog mišljenja i vlastitih predizbornih obećanja?
Obama, koji je izabran da dovede trupe kući, zatvori gulage i obnovi Povelju o pravima, u stvari je postao glavni kustos Bushovog naslijeđa: nanovo rođeni preobraćenik u specijalne operacije, dronove ubice, ogroman budžet za obavještajne službe, Orvelovska tehnologija nadzora, tajni zatvori i kult superheroja generala Petreusa.
“Antiratni” predsjednik, u stvari, možda vodi američku moć dublje u tamu nego što se bilo ko od nas usuđuje da zamisli. I što žešće Obama prihvaća svoju ulogu glavnog komandanta Delta Force i Navy Sealsa, to je manje vjerovatno da će se buduće demokrate usuditi reformirati Patriotski zakon ili osporavati predsjednički prerogativ da u tajnosti ubija i zatvara američke neprijatelje .
Zadivljen ratovima sa fantomima, Washington je bio zaslijepljen svim glavnim trendovima posljednje decenije. Potpuno je pogrešno protumačio stvarne čežnje arapske ulice i značaj glavnog toka islamskog populizma, zanemario je pojavu Turske i Brazila kao nezavisnih sila, zaboravio Afriku i izgubio veliki dio svoje poluge s Njemačkom, kao i sa sve arogantnijim izraelskim reakcionarima. Ono što je najvažnije, Washington nije uspio razviti nikakav koherentan politički okvir za svoj odnos prema Kini, njenom glavnom kreditoru i najvažnijem rivalu.
Sa kineskog stanovišta (pretpostavlja se iz perspektive našeg budućeg Gibona), Sjedinjene Države pokazuju početne simptome neuspjele države. Kada Xinhua grdi američki Kongres da je “opasno neodgovoran” u pregovorima o dugu, ili kada visoki lideri otvoreno brinu o stabilnosti američkih političkih i ekonomskih institucija, cipela je zaista na drugoj nozi. Pogotovo kada stoje u krilima, s biblijama u ruci, su ludi izrijedi 9. septembra – republikanski predsjednički kandidati.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati