C.J. Polychroniou: Noam, s ljudima koji se još uvijek svađaju oko pobjednika i gubitnika na međuizborima 2018. (a očito ima puno toga da se kaže o tome šta ti izbori znače), šta smatrate najupečatljivijim karakteristikama najnovije manifestacije američke demokratija na djelu?
Noam Chomsky: Najupečatljivije karakteristike su brutalno jasne.
Čovječanstvo se suočava s dvije neposredne egzistencijalne prijetnje: ekološkom katastrofom i nuklearnim ratom. Oni su praktično ignorisani u retorici kampanje i opštem izvještavanju. Bilo je dosta kritika na račun Trumpove administracije, ali jedva da je riječ o daleko najzlokobnijim pozicijama koje je administracija zauzela: povećanju ionako strašne prijetnje nuklearnog rata i utrci da uništi fizičko okruženje koje je potrebno organiziranom ljudskom društvu kako bi preživjeti.
Ovo su najkritičnija i najhitnija pitanja koja su se pojavila u čitavoj ljudskoj istoriji. Činjenica da su se jedva pojavili u kampanji je zaista zapanjujuća – i nosi neke važne, iako neugodne, lekcije o našoj moralnoj i intelektualnoj kulturi.
Naravno, nisu svi ignorisali ove stvari. Oni su bili front i centar za one koji su stalno na oprezu u svom ogorčenom klasnom ratu kako bi sačuvali svoju ogromnu moć i privilegije. Nekoliko država imalo je važne glasačke inicijative koje se odnose na predstojeću ekološku katastrofu. Industrija fosilnih goriva potrošila je ogromne, ponekad rekordne, svote da porazi inicijative – uključujući porez na ugljenik u pretežno demokratskoj državi Washington – i uglavnom je uspjela.
Moramo priznati da se radi o izuzetnim zločinima protiv čovječnosti. Oni nastavljaju sa malo obaveštenja.
Demokrate su pomogle da se poraze ove kritično važne inicijative ignorirajući ih. Jedva su ih spominjali "u digitalnim ili TV oglasima, u literaturi za kampanju ili na društvenim mrežama", pokazalo je istraživanje New York Timesa. Niti su ih, naravno, spomenuli republikanci, čije je vodstvo posvećeno tome da čovječanstvo otjera sa litice što je prije moguće – uz potpunu spoznaju o tome šta rade, što se lako može pokazati.
Članak Timesa dalje objašnjava da “ekološki aktivisti i politolozi kažu da je to odraz stalno niskog ranga ovog pitanja među biračima, čak i demokratskim biračima, i intenzivne polarizacije duž stranačkih linija koja se razvila oko globalnog zagrijavanja.” U članku je izostalo da se doda da je ova ocjena nevjerovatna optužnica države i njenih političkih, društvenih, ekonomskih i medijskih institucija, koje su sve, kako se u ocjeni tvrdi, potonule na toliki nivo izopačenosti da se postavlja pitanje da li je organizovana ljudska društvo može opstati u bilo kojem minimalno podnošljivom obliku, u bliskoj budućnosti, nije od velike važnosti.
Da li je ta neizgovorena optužnica tačna, ne možemo biti sigurni. Možda je od nekog značaja to što je jedan demokratski kandidat, Sean Casten, preokrenuo republikanski okrug, dok je predstojeću klimatsku katastrofu učinio središnjim dijelom svoje kampanje.
Postoji mnogo konkurencije za moralnu izopačenost u sadašnjem značajnom trenutku ljudske istorije. Možda nagrada ide birokratiji, možda u čast Kafke: Trumpovoj nacionalnoj upravi za sigurnost saobraćaja na autoputu. Upravo usred kampanje, proizvela je detaljnu studiju koja poziva na ukidanje propisa o emisijama, uz racionalan argument: ekstrapolirajući trenutne trendove, ispada da će do kraja stoljeća igra biti gotova. Automobilske emisije ne doprinose mnogo katastrofi, tako da nema smisla pokušavati ih ograničiti.
Ukratko, hajde da pljačkamo dok planeta gori, stavljajući jadnog Nerona u senku.
Ovo se sigurno kvalifikuje kao kandidat za najzlobniji dokument u istoriji. Opet, nije problem u kampanji.
Bilo je mnogo čudovišta u prošlosti... ali bilo bi teško naći nekog ko je bio posvećen potkopavanju izgleda za opstanak organizovanog ljudskog društva, ne u dalekoj budućnosti – da bi stavio još koji dolar u prenatrpane džepove.
Teško je pronaći riječi da opišem ono što se dešava pred našim očima.
Isto vrijedi i za drugu istinski egzistencijalnu prijetnju: nuklearni rat. Nekoliko sedmica prije izbora, Trump je objavio da se SAD povlače iz INF sporazuma, kojim su eliminisane rakete kratkog dometa raspoređene u zapadnoj Evropi i Rusiji – izuzetno opasno oružje, koje ima samo nekoliko minuta leta do Moskve, što predstavlja prijetnja odrubljivanjem glave, iznenadni napad koji bi uništio svaku mogućnost odgovora. To, naravno, naglo povećava opasnost od nuklearnog odgovora na upozorenja automatiziranih sistema koji su često otkazivali u prošlosti, čime se sve nas ubija.
Svako ko je upoznat sa zapisom zna da je virtuelno čudo što smo do sada izbjegli završni nuklearni rat. Prijetnja, koja je već bila ozbiljna, pojačana je Trumpovom revizijom nuklearnog stava koja je odobrila novo destabilizirajuće oružje i snizila prag za nuklearni napad. Ovaj najnoviji potez dodatno povećava prijetnju. Jedva da se pominje na tragu kampanje ili u izvještavanju.
SAD se povlače iz sporazuma uz obrazloženje da Kina nije partner i da su ga Rusi prekršili - oni pak tvrde da su ga SAD prekršile. Jasno je kako riješiti ove probleme: inspekcijama i diplomatijom, od čega nije bilo pokušaja. Radije, hajde samo bezočno povećati prijetnju potpunog uništenja. I zanemarimo sve ovo u ogromnim izljevima tokom političke kampanje.
Opet, moramo postaviti neka ozbiljna pitanja o prevladavajućoj moralnoj i intelektualnoj kulturi—i o hitnosti pružanja lijekova, vrlo brzo.
Ostavimo po strani ono što su samo najznačajnija pitanja u ljudskoj istoriji i okrenimo se onome što je u domenu rasprave.
Upečatljiva činjenica o izborima je da su još jednom pokazali neuspjeh Demokratske stranke u cjelini da se pozabavi pitanjima koja su bitna za radne ljude. Dok su obojeni ljudi iz radničke klase uglavnom podržavali Demokratsku stranku, čak i više nego prije, stranka je izgubila bijelu populaciju koja nije fakultetski obrazovana. Štaviše, čini se da to malo zabrinjava, barem lidere Demokratske stranke, „demokrate sa Volstrita“ kako ih ponekad nazivaju. Bili su oduševljeni svojim uspjesima u bogatim predgrađima, gdje su inače republikanski glasači bili zgroženi Trumpovom vulgarnošću. Bilo da dolaze prirodno ili su lažne, Trumpove ludorije pomažu da njegova bijela radnička grupa bude u redu, dok im njegova stranka zabija nož u leđa na svakom koraku, istovremeno služeći svom pravom biračkom tijelu, velikom bogatstvu i korporativnoj moći, s impresivnom posvećenošću.
Izdaja Amerike radničke klase teško da može biti jasnija, iako se, na sreću, neki oslobađaju izdaje. Jedna pozitivna karakteristika poluizbora bio je uspjeh raznolike grupe mladih progresivnih kandidata, uglavnom žena – počast popularnom aktivizmu posljednjih godina i znak nade za budućnost, ako se može proširiti i procvjetati.
Na površini, čini se da se Trumpov uspjeh u velikom dijelu glasačke jedinice može pripisati rasističkim i ksenofobičnim apelima, posebno u vezi s neposrednom prijetnjom “invazije” hordi terorista i kriminalaca koji se približavaju našim granicama na koje je usmjerio svoje napade bijesa do izbori — zatim odustajanje od teme kada više nije bilo potrebno okupljanje vjernika.
Čini se da se malo ko sjeća da je Trump povukao list iz Reganove knjige. Godine 1985., naš neustrašivi vođa je obuo kaubojske čizme i proglasio vanredno stanje jer su nikaragvanske trupe bile udaljene dva dana vožnje od Harlingena u Teksasu - a ljudi se nisu srušili od smijeha. Trump je napravio sličan potez upozoravajući da će ljudi koji bježe od bijede i ugnjetavanja (bijede i ugnjetavanja za koje smo mi u velikoj mjeri odgovorni) doći do naših granica, pokušati nas sve pobiti. Teško naoružane milicije doputovale su do granice da podrže hiljade vojnika raspoređenih da nas brane, i čini se da je uspjelo. Istraživanja pokazuju da su ljudi glasali za Trumpa jer nas je samo on mogao spasiti od uništenja ovih kriminalnih hordi. To takođe nosi neke pouke.
Ali kada pitamo zašto Trumpova strategija funkcionira, nalazimo nešto dublje, što se proteže prilično širom svijeta, sa pojedinostima od mjesta do mjesta. U uslovima ekonomske nevolje, osjećaja beznađa, opravdanog prezira prema institucijama, te razumljivog bijesa i ozlojeđenosti zbog onoga što im se radi, ljudi mogu postati lak plijen demagoga koji svoj bijes usmjeravaju prema žrtvenim jarcima, obično onima koji su još ranjiviji, i koji potiču simptome koji u takvim okolnostima imaju tendenciju da isplivaju na površinu. To se dešava, širom svijeta. Vidimo to na izborima za izborima u mnogim zemljama, i na druge načine.
U SAD-u, ljudi iz radničke klase patili su od 40 godina stagnacije, dok se bogatstvo koncentriše u vrlo malom broju ruku, što je dovelo do zapanjujuće nejednakosti. Demokrate su sve ovo ignorisale, i što je još gore, nastavile su neoliberalnu politiku koja je krenula sa Reaganom i Tačerovom i namerno nametnula ove posledice. A za dizajnere, neoliberalni programi su bili briljantno uspješni, na načine koje ne moramo ovdje razmatrati.
Unatoč niskoj nezaposlenosti, rast plata, nakon rasta u 2014-15, sada jedva prati inflaciju, dok korporativni profiti vrtoglavo rastu, posebno predatorskim finansijskim institucijama, koje su iz krize za koju su bile odgovorne izašle još bogatije i moćnije nego ranije. Nuspojava je da se bogatstvo zemlje prebacuje sa istraživanja i razvoja, inovacija i razvoja proizvoda na finansijske transakcije u interesu veoma bogatih. Dobro za njih, ali pogubno za zdravlje i budućnost društva.
Koncentracija bogatstva i povećanje korporativne moći automatski se pretvaraju u pad demokratije. Istraživanja u akademskim političkim naukama otkrila su da je velika većina glasača doslovno obespravljena, jer njihovi predstavnici ne obraćaju pažnju na njihove želje, već slušaju glasove donatorske klase. Štaviše, dobro je utvrđeno da se izbori uglavnom kupuju: izbornost, a time i politika, je predvidljiva sa izuzetnom preciznošću iz jedne varijable troškova kampanje, kako za izvršnu vlast tako i za Kongres. Rad Thomasa Fergusona je posebno razotkrivajući, koji seže daleko u prošlost, uključujući izbore 2016. A to je goli početak. Zakonodavstvo obično oblikuju, čak i pišu, korporativni lobisti, dok predstavnici koji ga potpišu gledaju na sredstva za sljedeće izbore.
Srednji termini su istakli druge zlokobne događaje. Republikanci su povećali svoju većinu u Senatu – sa jedva 40 posto glasova. Trenutno 60 senatora biraju države sa 25 posto stanovništva, što znači oko 15 posto glasova (uglavnom ruralni, bijeli, vjerski, skeptični prema nauci, teško naoružani). A tendencija je sve veća. Teško je zamisliti kako se neki oblik građanskog sukoba može izbjeći osim ako demokrate oštro ne preokrenu kurs i ne postanu politička stranka koja jednostavno ne prepusti radničku klasu svom ogorčenom klasnom neprijatelju, kao što su to činili već 40 godina.
Kako objasniti činjenicu da, iako se američka politika čini lošijom, polarizovanijom i podijeljenijom nego bilo koje drugo vrijeme u novijoj historiji, obje strane se drže podalje od rješavanja najkritičnijih pitanja s kojima se zemlja i svijet u cjelini suočavaju?
Čomski: Godine 1895, veoma uspešan menadžer kampanje Mark Hana je slavno rekao: „Postoje dve stvari koje su važne u politici. Prvi je novac, a ne mogu da se setim šta je drugi.”
Oni koji kontrolišu bogatstvo zemlje imaju svoje prioritete, prvenstveno samobogaćenje i jačanje moći odlučivanja. A to su prioriteti koji prevladavaju u neoliberalnoj demokratiji sa dosadnom publikom otpuštenom u stražnje prostorije gdje im je i mjesto.
Direktori velikih banaka sigurno razumiju izuzetnu prijetnju ekološke katastrofe, ali povećavaju ulaganja u fosilna goriva jer je tu novac. Poput energetskih korporacija, jedva da su željne da podrže kandidate koji upozoravaju na teške zločine koje čine. Lockheed-Martin i njegove kohorte prilično su sretni što vide ogromno povećanje vojnog budžeta i sigurno su oduševljeni takvim izjavama kao što je nova strategija nacionalne odbrane Trumpove administracije, koju je upravo objavio američki Institut za mir (nedostaje osjećaj ironije, birokratija prilično rado karikira Orwella).
Ovaj mračni dokument upozorava da naša opasno osiromašena vojska, koja gotovo nadvlada ostatak svijeta zajedno, možda neće moći pobijediti u ratu na dva fronta protiv Rusije i Kine. Naravno, ni vojna industrija ni ugledni autori izvještaja ne vjeruju da bi se takav rat uopće mogao voditi bez konačnog uništenja, ali to je sjajan način da se dolari poreznih obveznika izvuku iz apsurda poput zdravstva i obrazovanja u zaslužne džepove kapetana. industrije i finansija.
Neće se mnoge političke ličnosti usuditi da odbace tako strašne prijetnje našoj sigurnosti.|
Što se tiče gadosti, to je uglavnom rezultat skretanja udesno obje strane tokom neoliberalnih godina, demokrate su postale ono što se nekada zvalo "umjereni republikanci" (ili često još gore) i republikanci koji su se udaljili sa spektra, s predanošću do bogatstva i korporativne moći toliko ekstremne da nikako ne mogu dobiti izbore na osnovu svoje stvarne politike. Stoga su bili primorani da mobiliziraju biračke jedinice za “kulturna pitanja”, skrećući pažnju sa stvarne politike. Da bi ih održalo u skladu, prirodno je da rukovodstvo demonizira političku opoziciju ne samo kao pogrešnu, već i s namjerom da sruši svoje najdublje uvriježene vrijednosti – i da ovo potonje pribjegne preziru prema „osjećajnim“. Uskoro se antagonizmi degenerišu u ratovanje.
Postoji mnogo ilustracija kako je republikansko vodstvo nastojalo organizirati biračku jedinicu, o nekima od kojih smo ranije raspravljali. Jedan otkrivajući slučaj je pravo na pobačaj. U 1960-im, Republikanska stranka je bila snažno pro-izbor, uključujući rukovodstvo (Reagan, Ford, George H.W. Bush i drugi). Isto i sa biračima. Godine 1972. dvije trećine republikanaca vjerovalo je da je abortus privatna stvar, bez učešća vlade.
Nixon i njegove kolege shvatili su da bi mogli privući katoličke glasove, tradicionalno demokratske, usvajanjem plana protiv abortusa. Kasnije, 1970-ih, evangelisti su se počeli organizirati za političku akciju. Među njihovim zahtjevima bio je i održavanje odvojenih škola. Republikanski operativac Paul Weyrich prepoznao je priliku. Otvoreni poziv za segregirane škole ne bi funkcionisao, ali ako bi se Republikanska stranka pretvarala da se protivi abortusu, mogla bi pokupiti ogroman broj evanđeoskih glasova, koji je sada ključni dio Trumpove glasačke baze. U skladu s tim, rukovodstvo se prebacilo na strastvene zagovornike „za život“, uključujući one za koje se ponekad vjeruje da imaju određeni karakter i poštenje, poput Busha I, koji se promijenio zajedno sa ostalima.
U međuvremenu, stvarna izborna jedinica Republikanske stranke ostaje veliko bogatstvo i korporativna moć, što je još dramatičnije pod Trumpom. Pravo je postignuće predano služiti ovoj stvarnoj izbornoj jedinici uz zadržavanje glasačke baze. Kako im se glasačka baza smanjuje, republikanski lideri shvataju da GOP postaje manjinska stranka, zbog čega su toliko posvećeni pronalaženju načina potiskivanja birača i popunjavanju sudova reakcionarima koji će podržati njihove napore.
Takođe treba napomenuti da se narodno mišljenje razlikuje od stranačkog rukovodstva po mnogim centralnim pitanjima. Ali, kao što je već spomenuto, budući da je većina stanovništva obespravljena, to nije bitno. Uzmimo samo jedan primjer, tokom 40 godina anketiranja stanovništvo je snažno favoriziralo veće poreze na bogate – jer porezi na bogate opadaju.
Bernie Sanders je ponovo izabran u Senat, dok je njegova štićenica Alexandria Ocasio-Cortez odnijela ubedljivu pobjedu nad svojim republikanskim protivnikom za 14. okrug New Yorka i postala, zapravo, najmlađa žena izabrana u Kongres. Zapravo, sada u Domu ima vjerovatno isto toliko demokratskih socijalista koliko i konzervativnih demokrata, pa je pitanje da li naprednjaci treba da formiraju treću stranku ili da pokušaju da iznutra promijene Demokratsku stranku. Šta mislite o ovom pitanju?
Čomski: U 18. veku, sa svim svojim ekstremnim manama, ustavni sistem SAD bio je veliki korak napred u demokratskom učešću u poređenju sa Evropom. Čak je i koncept „mi ljudi“, iako je bio krajnje pogrešan, bio konceptualni napredak. Međutim, tokom godina, prema komparativnim standardima, sistem se sve više rangira kao prilično regresivan. Sumnjivo je, na primjer, da bi Evropa primila zemlju sa američkim sistemom kao novu članicu. Konkretno, sistem je radikalno namješten protiv svakog izazova vladajućem duopolu. Da bi se razvila osnova za treću stranu, bio bi potreban ozbiljan i trajan napor u mobilizaciji naroda – nije nemoguće, ali ne sada na horizontu. Čini se da postoje mogućnosti da se karakter Demokratske stranke pomjeri, barem nazad na njeno moderno New Deal porijeklo, i dalje (već je znatno iznad u nekim aspektima kao rezultat civilizacijskog efekta aktivizma 1960-ih i njegove posledice).
Postoje mogućnosti za razvoj nezavisnih stranaka, počevši od lokalnog nivoa, usvajanjem fuzionih politika za opće izbore, možda i za dobijanje dovoljne snage da aktivnije učestvuju u političkom sistemu. Ali nikada ne treba zaboraviti da izborna politika, iako ne treba da bude odbačena, ne bi trebalo da bude glavni fokus ozbiljne radikalne političke akcije, koja ima za cilj da promeni osnovne institucije koje podupiru politički sistem, da demontira hegemonističke ideologije i da pomogne u razvoju vrsta masovne svijesti koja mora biti osnova za prijeko – čak i očajnički – potrebne društvene i političke promjene.
Z
Izvorna publikacija za ovaj članak je Truthout.