Grčka konzervativna stranka Nova demokratija odnijela je još jednu ubedljivu pobjedu na drugim izborima u zemlji u samo pet sedmica, nadmašivši Sirizu, takozvanu radikalnu ljevičarsku stranku, s još većom razlikom nego na prvim izborima. Nova demokratija završila je sa skoro 23 boda ispred Sirize, što je rezultat koji omogućava konzervativcima da kontrolišu 158 mesta u parlamentu zemlje sa 300 mesta. Štaviše, rezultat grčkih izbora 25. juna čini Novu demokratiju „najmoćnijom strankom desnog centra u celoj Evropi“, kako je njen lider i premijer drugi uzastopni mandat Kyriakos Micotakis prikladno primetio nakon istorijske pobede svoje stranke .
Zašto su konzervativci tako popularni u dugovima opterećenoj Grčkoj i koje lekcije mogu izvući ljevica širom svijeta iz izbornog kolapsa Sirize? Politikolog i politički ekonomista C. J. Polychroniou raspravlja o ovim pitanjima sa francusko-grčkom novinarkom Aleksandrom Boutri u ovom ekskluzivnom intervjuu za Istina.
Alexandra Boutri: Odmah nakon rezultata grčkih parlamentarnih izbora 21. maja, na kojima je konzervativna stranka Nove demokratije pobijedila sa zapanjujućih 20 bodova prednosti nad radikalnom lijevom strankom Siriza, objavili ste esej pod naslovom “Uspon i pad grčke radikalne stranke Syriza samo po imenu.” Pa, na ponovljenim izborima 25. juna Siriza je izgubila od Nove demokratije sa još većom razlikom. Jeste li uopće iznenađeni izbornim rezultatima? Mnogima je, pretpostavljam, još uvijek teško objasniti imploziju koju je pretrpjela stranka Aleksisa Ciprasa kada je prije samo osam godina bila vladajuća stranka.
CJ Polychroniou: Nisam nimalo iznenađen još većom razlikom koju je Nova demokratija osvojila nad Syrizom. Ako ništa drugo, jedini iznenađujući element u evoluciji grčke politike u posljednjih 15-ak godina bio je Syrizin meteorski uspon na vlast. Znamo, naravno, da je politika uvijek dinamična, ali teško je naći još jedan slučaj u suvremenoj europskoj historiji gdje je politička stranka bilo koje ideološke orijentacije došla na vlast kada se 10 godina ranije borila da osvoji samo 4 posto glasova.
Ono što je bilo još više iznenađujuće u ovom razvoju je da Siriza nije bila politička stranka sama po sebi. Bila je to više protestna politička organizacija koja je uključivala mnoge različite frakcije grčke ljevice, sve pod jednim krovom. Međutim, evoluirao je vrlo brzo kada se odnos snaga počeo mijenjati u njegovu korist. U roku od godinu ili dvije prije dolaska na vlast, Siriza se, pod vodstvom Alexisa Ciprasa, transformirala u inkluzističku populističku stranku nakon što je uspješno iskoristila gnjev protiv štednje koji se proširio na različite segmente grčkog stanovništva zbog ozloglašeni programi spašavanja koje su nakon izbijanja grčke/evro krize potpisale dvije glavne stranke u zemlji, socijalisti (PASOK) i konzervativci (Nova demokratija). Ipak, Alexisu Ciprasu je trebalo samo nekoliko sedmica nakon dolaska na vlast 2015. da kapitulira pred zahtjevima duboko omražene trojke Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda i na kraju da potpiše treći sporazum o spašavanju. produžio status Grčke kao nemačke de facto kolonije.
Ali grčki glasači, posebno oni na lijevoj strani, općenito nemaju kratko pamćenje ili pogrešnu percepciju. Ne samo da nisu zaboravili Syrizinu izdaju, već im nije promaklo ni koliko je njeno vodstvo bilo nesposobno kada je u pitanju cjelokupno upravljanje. Cipras i njegov najuži krug svrstali su se uz veliki kapital, ignorisali radničku klasu, stisnuli srednju klasu koliko su mogli i nastavili sa masovnim privatizacijskim šemama – sve kako bi zadovoljili međunarodne kreditore.
Siriza je u maju 2019. izgubila nacionalne izbore nakon što je izgubila i evropske i lokalne izbore. Platila je cijenu što je postala još jedna mejnstrim stranka. Ali ono što je možda zapečatilo njenu potpunu propast bilo je to što se, dok je bila u opoziciji, uglavnom bavila nečuvenim, sitnim politikama (kao što je napad na premijerovu suprugu, na primjer, i izjava da državom upravlja neki hunta!), tako da nije uspio da djeluje kao glavna opoziciona stranka. Politika vladajuće stranke uglavnom nije bila izazvana, a birači u Sirizi nisu mogli pronaći uvjerljivu alternativu u skladu s vrijednostima ljevice.
U svjetlu gore navedenog, sve je samo ne iznenađujuće da je Syriza na izborima u maju i junu pretrpjela velike gubitke čak i u radničkim četvrtima velikih urbanih centara. Zaista, Siriza je jedina partija ljevice u posljednjih 40-ak godina koja je izgubila podršku u tradicionalnim radničkim četvrtima Grčke. Uopšte me ne čudi i činjenica da stranka MeRA25 Janisa Varufakisa, koja je osnovana 2018. godine, nije uspjela ući u parlament. Varufakis je možda veoma popularan u inostranstvu, ali ostaje izuzetno nepopularan među grčkim glasačima svih političkih uverenja.
Međutim, ono što me prilično iznenađuje na ovim izborima je niska izlaznost birača (nešto više od 52 posto), koja nastavlja da pada na novi istorijski minimum. I ne samo to, kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, grčka omladina se pomjera udesno u potrazi za rješenjima današnjih društvenih problema. Ovo je zaista obeshrabrujući razvoj događaja i nisam siguran šta će biti potrebno da se stvari preokrenu. U tom kontekstu, ono što još više zabrinjava je činjenica da su se krajnje desničarske stranke vratile u Grčku manje od tri godine nakon što su stranački lideri Zlatne zore, neonacističke političke organizacije, osuđeni da su dio kriminalne organizacije i poslat u zatvor. Tri krajnje desničarske stranke, sa ukupnim brojem od skoro 13 posto glasova, osvojile su mjesta u sljedećem parlamentu Grčke. Ovo je bilo najšokantnije iznenađenje grčkih zakonodavnih izbora održanih 25. juna.
Koliko sam shvatio, grčko društvo je prilično konzervativno i da stranka Nove demokratije ima prilično jadan dosije kada je u pitanju poštovanje demokratskih vrednosti i ljudskih prava. Ako je to tako, zašto je Micotakisova vlada tako popularna?
U pravu ste po oba pitanja. Grčko društvo je do danas zaista prilično konzervativno, a demokratska i ljudska prava zadobila su akutne udarce pod Micotakisovom vladom Nove demokratije, koja se uglavnom sastoji od neoliberalnih hakova i tradicionalnih autoritarnih desničara. Ali to nije čudna kombinacija. Ekonomskom neoliberalizmu je sve više potreban politički autoritarizam da bi izvršio svoje takozvane reforme.
Konzervativni društveni poreci održavaju se i reprodukuju ne sami, već planskim sprovođenjem specifičnih politika i praksi koje provode ideološki aparati države. U slučaju Grčke, mediji i crkva igraju vitalnu ulogu u depolitizaciji javnosti i reprodukciji kulturno konzervativnih pogleda i stavova. Vlasništvo nad medijima u Grčkoj je u rukama nekolicine medijskih magnata (uglavnom industrijalaca i brodskih tajkuna), od kojih svaki posjeduje mnoštvo medijskih kuća iako potražnja znatno zaostaje za ponudom. Za međunarodne vijesti, grčki mejnstrim mediji oslanjaju se na strane izvore i partnerstva sa stranim novinama. Domaće vijesti uglavnom su senzacionalističke prirode i obima, s velikim naglaskom na slavne ličnosti i stil života. Naravno, nijedan od mejnstrim medija nije zagovornik progresivne socio-ekonomske agende. Svi su za politiku ekonomske liberalizacije i veličaju vrline sistema slobodnog tržišta, dok njihovi vlasnici održavaju duboke veze sa državom, koje naravno prevazilaze medijsku industriju (direktno državno finansiranje i razni oblici indirektnih subvencija) i proširuju u svoje primarne poslovne aktivnosti. Što se tiče Grčke pravoslavne crkve, koja je snažno prisutna u svim geografskim regijama zemlje, ona je uvijek bila bliska konzervativnim i desničarskim ideologijama i praksama.
Pitanje "Zašto je Micotakisova vlada tako popularna?" nema direktan odgovor. Većina anketa pokazuje da je velika većina glasala za Novu demokratiju zbog percipiranih boljih budućih izgleda pod Micotakisovom vladom. U suštini, ovo govori da je uspjeh Nove demokratije zapravo sve u neuspjehu Sirize kao alternativne opcije. Kako god bilo, naredne četiri godine će biti pravi izazov za Micotakisovu vladu. Evropska unija pravila o budžetskim deficitima (3 posto BDP-a) i dugu (60 posto) prema BDP-u, koji su suspendovani od 2020. zbog pandemije, prestaju 2024. godine. Dakle, štednja će uskoro ponovo biti u punom zamahu. Evropi, a posebno u Grčkoj zbog neodrživog odnosa duga prema BDP-u zemlje, koji sada iznosi blizu 180 posto. Ukratko, malo je vjerovatno da će Micotakis moći održati svoja predizborna obećanja o podizanju plata, plata i penzija; dalje smanjenje stopa poreza na dodatu vrijednost; unapređenje javnog zdravstvenog sistema, koji ima bezbroj problema zbog nedostatka odgovarajućih sredstava i velike neefikasnosti; i rješavanje nejednakosti.
Migracije u Evropi su postale sporno pitanje, iako je vjerovatno tačno reći da to nije odlučujuće pitanje kao što je to slučaj u Sjedinjenim Državama. Je li imigracija bila važna odrednica izbornog uspjeha Nove demokratije, s obzirom na to da je Mitsotakisova vlada zauzela čvrst stav prema migrantima od dolaska na vlast 2019. i obećala se uoči prvih izbora u maju 2023. da će produžiti zid na granici s Turskom?
Sasvim je tačno reći da migracija nije među glavnim pitanjima od interesa za većinu evropskih građana, pa stoga nije toliko istaknuto pitanje kao što je imigracija u Sjedinjenim Državama. Rast cijena, međunarodna situacija, snabdijevanje energijom, životna sredina i klimatske promjene daleko su viđeni kao važnija nacionalna pitanja s kojima se suočava Evropska unija, navodi istraživanje objavljeno u junu 2023. Ovdje je također važno podvući za kontekst da je „u Evropi imigracija činila 80 posto rasta stanovništva između 2000. i 2018. godine, dok je u Sjevernoj Americi činila 32 posto u istom periodu,” prema Međunarodnog monetarnog fonda.
U Grčkoj, anketa za anketom otkriva da građani smatraju da su pitanja vezana za troškove života i ekonomiju općenito za njih najvažnija, ali i pitanja kao što su javno zdravlje i životna sredina također zauzimaju istaknuto mjesto. Vrijedi napomenuti i da se klimatske promjene i uništavanje životne sredine u raznim anketama svrstavaju kao najozbiljniji problemi s kojima se planeta suočava. U jedna anketa provedeno 2022. godine, samo 9 posto ispitanika je imigraciju ocijenilo kao glavnu prijetnju zemlji. I unutra anketa objavljeno samo nekoliko dana prije izbora u maju 2023. godine, troškovi života, javno zdravlje i niske plate navedeni su kao najvažnija pitanja s kojima se suočavaju grčki građani, a imigracija je daleko niže na listi.
Uz to, nema sumnje da su mnogi građani Grčke odobrili Micotakisovu oštru graničnu politiku u smanjenju priliva migranata. Ali to možda i ne treba da čudi s obzirom na činjenicu da je do prije nekoliko godina velika većina, kako ih Micotakisova vlada naziva “ilegalnim” imigranata koji su stigli u Evropu, dolazila preko Grčke. Broj tražitelja azila na grčkim ostrvima dramatično je opao u posljednjih nekoliko godina, uglavnom zbog odbijanja, koje su široko kritizirale organizacije za ljudska prava i koje su opširno propraćene u medijima. Odbijanje je naravno nezakonito prema međunarodnom pravu. Međutim, nedovoljna pažnja je posvećena „guranju naprijed“ od strane turske obalske straže i krijumčarenju migranata.
Nažalost, pravo je ono koje je uspjelo da provede svoju agendu o migracijama, kao što je uspjelo i u nizu drugih pitanja. Odgovor ljevice bio je da zauzme mekši stav o konkretnom pitanju, ali bez stvarnog nuđenja nacrta za pošten i human imigracijski sistem. Kada je bio premijer, treba napomenuti, Cipras se protivio rušenju ograde Evrosa na granici između Grčke i Turske. Osim toga, kao opozicioni lider, podržao je odluku Mitsotakisove vlade početkom 2020. da zatvori granicu duž rijeke Evros kada je Turska jednostrano otvorila svoje granice prema Grčkoj kako bi omogućila hiljadama izbjeglica i migranata da stignu u Evropsku uniju. Ali čini se da je većina Syrizinih pristalica protiv granične ograde i za slobodno kretanje migranata.
Za ljevicu je važno da uspostavi ravnotežu između nacionalne i međunarodne solidarnosti, ali to je lakše reći nego učiniti, zbog čega nikada nije bilo konkretnih odgovora ljevičarskih lidera na upite ljudi iz radničke klase da li zemlje s visokom stopom nezaposlenosti a niske plate mogu sebi priuštiti nekontrolisane migracijske tokove. Zaista, Evropski podaci o životnim uslovima pokazalo je da je 2022. godine više od 95 miliona u EU bilo u opasnosti od siromaštva i socijalne isključenosti. Da li bi stoga nekontrolisane migracije u Evropu poboljšale ili prouzrokovale dalje pogoršanje životnih uslova na kontinentu? Istina je da bi bilo koji lider lijeve stranke koji gleda moć u današnjoj Evropi više volio da se ovo pitanje ne postavlja!
Da sada direktno odgovorim na vaše pitanje, ne vjerujem da je imigracija sama po sebi igrala kritičnu ulogu u izbornom uspjehu Nove demokratije. Možda je to odigralo ulogu, ali samo u sprezi s uvjerenjem birača da je Micotakis bolje opremljen kao premijer da se bavi hitnim ekonomskim pitanjima s kojima se zemlja i njen narod suočavaju.
Daju li grčki izbori ikakve lekcije za ljevicu općenito?
Ovdje možemo imati ontološki problem u smislu da je očigledno postalo vrlo teško definirati šta čini ljevičarsku politiku u današnje vrijeme. Naravno, uvijek postoji strukturalni jaz između teorije i prakse, ali čini se da taj jaz postaje sve veći u današnjem političkom univerzumu. Današnja ljevica jako teško uvjerava birače da predstavlja održivu alternativu statusu quo iako je nezadovoljstvo izuzetno rašireno diljem svijeta, a nejednakost je u središtu politike nezadovoljstva. Ali ako nas nešto uči slučaj grčke stranke Siriza, to je da je ljevica bez klasne politike gubitnički prijedlog. Istorijski gledano, ljevičarske stranke su uvijek imale jake veze sa ljudima i zajednicama radničke klase, ali danas to više nije slučaj. Otuda razlog zašto je radnička klasa prihvatila desničarski populizam.
Drugo, partija ljevice ne može postati sveobuhvatna stranka. Zaista, još od 1990-ih, širom Evrope, sveobuhvatne stranke slabe. Syriza nije naučila ovu lekciju i pokušala se transformirati u inkluzivističku populističku stranku do te mjere da je čak pokušavala privući glasače iz sada neotvorene neonacističke stranke Zlatna zora. Krajnji rezultat je bio da je izgubio ljevicu.
Treće, ljevičarskoj stranci je potreban poseban programski profil i spremnost da se bori za održive alternative uz priznavanje strukturnih ograničenja u potpunosti ostvarivanja tih ciljeva u toku samo nekoliko godina nakon dolaska na vlast.
Konačno, strategija za pobjedu na izborima mora biti zasnovana na osnovnim vrijednostima ljevice. Laži i prazna obećanja će se vratiti da proganjaju vodstvo jedne lijeve stranke i na kraju odugovlače argumente za radikalne promjene.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati