Ishod globalnih klimatskih samita jedva da se promijenio otkako su Ujedinjene nacije održale prvu Konferenciju strana (COP) u Berlinu 1995. godine. Postizanje međunarodnog konsenzusa o klimatskim akcijama koje bi mogle spriječiti najgore posljedice globalnog zagrijavanja i dovesti planetu u održivi put je uvijek bio nedostižan cilj zbog snage industrije fosilnih goriva i političke kratkoročnosti. Na kraju, “diplomatija fosilnih goriva” uvijek prevladava nad interesima čovječanstva i planete. Ipak, nekako se čestitke uvijek daju na kraju svake Zajednice prakse. U međuvremenu, poslovanje industrije fosilnih goriva nastavlja se bez prekida, a emisije ugljika ostaju na neodrživoj putanji rasta unatoč rastu čiste energije.
COP28, čiji su domaćini autokratski i naftom bogati Ujedinjeni Arapski Emirati, zaključen je 13. decembra, pri čemu su se zemlje potpisnice Pariskog sporazuma obavezale da će doprinijeti "prelasku sa fosilnih goriva u energetskim sistemima". Predsjednik COP28 Sultan Ahmed Al Jaber, šef Nacionalne naftne kompanije Abu Dabija, rekao je da je ovo „ snažan akcioni plan da zadrži 1.5 stepeni Celzijusa na dohvat ruke.”
Svinjarija. Dogovor postignut na COP28 nije plan, a kamoli robustan, koji bi spriječio svijet da prekorači klimatski prag od 1.5C postavljen Pariškim sporazumom 2015. Akcioni plan uključuje konkretne, mjerljive i vremenski ograničene korake. The sporazum „prelazak sa fosilnih goriva u energetskim sistemima“ je klimatski zalog koji zaista predstavlja napredak iznad prethodnih obećanja, ali je i dalje samo zalog, tj. pravno neobavezujuće obećanje. Kampanja predsjednika Joea Bidena bila je puna obećanja o klimatskim promjenama i ekološkoj pravdi, ali otkako je ušao u Bijelu kuću, njegova politika nije bila ništa drugo do stvarna pojačati za fosilna goriva. Bogate zemlje nisu uspjele ostvariti rezultate obećanja o finansiranju siromašnim nacijama. I većina zemalja ne uspijeva transformirati svoje klimatske obaveze u akciju. Toliko o obećanjima.
Dodajući uvredu povredi, "to je plan koji vodi nauka", rekao je isti onaj naftaš koji je nedavno izjavio da postoji "nema nauke” za postepeno ukidanje fosilnih goriva. Nauka je jasna: fosilna goriva moraju nestati. Ali termin "postupno ukidanje" odbacile su petrodržave poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata i dva najveća svjetska zagađivača klime - Sjedinjene Države i Kina.
Sporazum COP28 je također u konačni tekst uključio izuzetno slab jezik prema najprljavijem od svih fosilnih goriva — uglju. Zemlje su prepoznale potrebu da se ubrzaju "napori ka postepenom gašenju nesmanjene energije iz uglja", što je jezik koji se koristio na prethodnim globalnim klimatskim samitima, ali dogovor ne govori o ograničavanju novih elektrana na ugalj. Kina, zapravo, ide naprijed sa novom izgradnjom električne energije na ugalj, iako se obavezuje da će smanjiti upotrebu uglja tokom svog sljedećeg petogodišnjeg plana. Štaviše, izraz „nesmanjeno,” kada je riječ o fosilnim gorivima, “znači ne raditi ništa na smanjenju ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova iz sagorijevanja uglja, nafte i prirodnog plina” i zapravo se povezuje sa tehnologije hvatanja i skladištenja ugljenika.
Zaista, indikativno za mnoštvo rupa uključenih u konačni tekst COP28 koje u suštini nude industriji fosilnih goriva glavne puteve za bijeg je naglasak na neprovjerenim tehnologijama poput hvatanja i korištenja i skladištenja ugljika. Korištenje ovakvih tehnologija za budućnost sa navodno nižim emisijama samo će garantirati da će fosilna goriva ostati tu u neograničenoj budućnosti. Zapravo, kao vodeće indijske poslovne novine, The Economic Times rečeno, zaključak iz COP28 je da su fosilna goriva “ovdje da ostanem godinama."
Ukratko, označiti ishod globalnog samita o klimi COP28 – neobavezujuće obećanje zasnovano na slabašnim formulacijama koje čak ne postavljaju nikakva ograničenja za proizvodnju nafte, plina i uglja – “historijski” dogovor je jednostavno apsurdan.
Ali neuspjeh COP28 ima još mnogo toga. Sporazumom je operacionalizovan fond za gubitke i štete kako bi se pomoglo ranjivim zemljama da se izbore sa razornim uticajima globalnog zagrevanja, ali finansijski obećanja od oko 790 miliona dolara kratka od “biliona koji su na kraju potrebni za podršku zemljama u razvoju u tranziciji čiste energije, implementaciji njihovih nacionalnih klimatskih planova i naporima prilagodbe”, prema UN-u. The ekonomski troškovi gubitak i šteta koje su potrebne zemljama u razvoju procijenjene su na više od 400 milijardi dolara godišnje.
U trci smo s vremenom da zaustavimo globalno zagrijavanje. COP28 nije uspeo u velikoj meri da dostigne ovu priliku. “Ovaj sporazum sadrži velike otvore za bijeg u industriji za katastrofalnu ekspanziju plina, proliferaciju plastike i opasne klimatske prijevare poput hvatanja i skladištenja ugljika”, rekao je Jean Su, direktor Programa energetske pravde u Centru za biološku raznolikost Truthout. “Također ne nudi potrebnu finansijsku podršku zemljama u razvoju i značajnu posvećenost bogatih zemalja da krenu prvi. Uvođenje 'fosilnih goriva' u konačnu odluku je pobjeda u procesu, ali ne i u praktičnoj borbi za opstanak života na Zemlji."
COP28 treba posmatrati kao „istorijski“ neuspeh umesto „historijskog“ sporazuma koji menja igru. Istorijski sporazum o klimi bi bio onaj koji uključuje nepokolebljive obaveze da se ukinu subvencije za fosilna goriva; zabraniti bankama da finansiraju nove projekte fosilnih goriva, jer su ubacili trilione dolara u naftu, gas i ugalj otkako je usvojen Pariški sporazum; obrisati dug svih zemalja s nižim dohotkom, koje sada troše nekoliko puta više na servisiranje duga nego na suočavanje s razornim posljedicama globalnog zagrijavanja; i promovirati koordiniran plan za finansiranje Global Green New Deal.
Mi smo, naravno, veoma daleko od ostvarenja tako visokih očekivanja. U stvari, COP28 je potvrdio ono što smo već znali, a to je da se nikada ne može očekivati da „diplomatija na bazi fosilnih goriva“ izađe iz uobičajenog pristupa klimatskim promjenama. Aktivizam nam ostaje jedina prava nada. Zbog toga je više nego ključno da se borba da se vlade primoraju da slušaju glasove svojih građana ne samo nastavi nego i intenzivira, jer je Konferencija UN-a o klimatskim promjenama 2024. godine udaljena manje od godinu dana. (COP29 će se održati u Azerbejdžanu — još jedan autokratski režim koji se finansira iz fosilnih goriva.) Zaista, kao što je Su rekao, „Moć ljudi nas je dovela ovde i zamah je jači nego ikad. Borba za ukidanje nafte, plina i uglja sada se mora pokrenuti na državnom nivou, a Sjedinjene Države predvode zaustavljanjem novih odobrenja projekata fosilnih goriva i postavljanjem snažnog nacionalnog doprinosa za COP29 sljedeće godine.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati