Sada, samo nekoliko pitanja o političkom sistemu. Na izborima ponekad predlažete da se glasa za ljude koji istovremeno imate razorne kritike – kao manjeg zla, kao nečega što je najbolje što se može učiniti u kratkom roku. Ali onda postoji i problem pokušaja izgradnje dugoročnih institucija otpora, uključujući i izbornu arenu – recimo, na primjer treću stranu. Kako vagate prednosti podrške liberalnom, korporativnom kandidatu koji je mnogo bolji od drugog, u odnosu na podršku kandidata treće strane ili procesa koji je potpuno nezavisan od te dinamike da napravite svoj izbor?
Mislim da ne postoji nikakva formula. Zavisi od konkretnih okolnosti. Kao, recimo, 2008. Slučajno živim u Massachusettsu. To je sigurno stanje. Znate kako će ispasti. Tako da sam bio slobodan da glasam za Zelenu stranku, koja se barem trudi, šta god neko mislio o tome, da razvije trajnu alternativu. Da sam bio u swing državi, recimo, Pensilvaniji, vjerovatno bih glasao za Obamu. Jer mislim da bi bilo vrlo opasno u kratkom roku imati McCaina i Palin tamo. Nije da volim Obamu. Drugi put jednostavno nisam vidio smisao glasanja. Ponekad, ima smisla, ponekad nema. Zavisi od opcija, alternativa. Tako, na primjer, da je Gore izabran 2000. godine, nije očigledno da bismo ratovali u Afganistanu i Iraku. Možda jesmo, ali nije tako jasno. Da je McCain izabran 2008. ne bismo samo imali većinu ultradesničara na sudu, imali bismo nesalomivu većinu.
Dakle, postoje…
I ima mnogo takvih izbora. Prije svega, to nije odluka visokog nivoa. Mislim, mislim da je to kao odluka o desetoj stopi. Druge stvari su mnogo važnije. Mislim, Sjedinjene Države jednostavno nisu funkcionalna demokratija. Ali u funkcionalnoj demokratiji, koja postoji – Boliviji, na primjer – ljudi glasaju. Ali to je samo prekid u borbi koja je u toku.
U Sjedinjenim Državama način na koji je to postavljeno je da ne bi trebalo biti nikakvog učešća. To je samo velika galama oko glasanja, znate, znakovi posvuda, rad na izvlačenju glasova. Pritisneš ručicu, onda ideš kući. To je ozbiljan promašaj demokratije. Dakle, želite da pokušate da prevaziđete taj demokratski deficit. Prilično je zapanjujuće kako je to postignuto u Sjedinjenim Državama. Zapravo, sam koncept demokratije gotovo da i ne postoji. Dakle, uzmite, recimo, predizbore. Mislim, hajde da zamislimo da imate funkcionalnu demokratiju sa našim sopstvenim institucijama. Dakle…
Političke institucije?
Političke institucije. Imate, recimo, predizbore u New Hampshireu. U demokratskom društvu, ono što bi se dogodilo da bi se ljudi u gradu u New Hampshireu okupili u svojim organizacijama, skupštinama, grupama, šta god da jesu, i odvojili malo vremena od bilo koje političke i druge aktivnosti kojima se bave. i reci: OK hajde da smislimo šta bismo voleli da vidimo na sledećim izborima. I smišljaju nekakav program: "htjeli bismo ovo vidjeti". Onda, ako neki kandidat kaže: Ja bih došao u grad da razgovaram s tobom, rekli bi: pa možeš doći ako hoćeš da nas saslušaš. I kandidat bi mogao doći i oni bi mu objasnili šta hoće i rekli bi: ako možete dati uvjerljiv razlog zašto ćete podržati ove stvari, mi ćemo razmotriti da glasamo za vas. Ili, možda ćemo imati svog predstavnika, nije nas briga za vas. To bi bila funkcionalna demokratija.
Ono što se dešava je potpuno drugačije. U gradu se niko ne sastaje. Kandidat i njegovi PR predstavnici i tako dalje najavljuju da on dolazi, ili ona ponekad dolazi u grad u New Hampshireu i nekako okupljaju ljude. Ljudi sjede i slušaju kandidata kako mi govori kako sam divan, uradiću sve te velike stvari i niko ne vjeruje ni riječi i onda idu kući. Pa, znate, to je suprotno od demokratije.
U stvari, mi to stalno vidimo. Mislim, uzmite, recimo, 15. april. Mislim, u funkcionalnom demokratskom društvu to bi bio dan slavlja, dan kada predate svoje poreze. Rekli biste: OK, okupili smo se, razradili neke planove i programe za koje mislimo da bi trebalo da se implementiraju i sada učestvujemo u obezbeđivanju sredstava da se te stvari urade. To je demokratija. U Sjedinjenim Državama je dan žalosti. To je dan kada ova vanzemaljska sila, znate, vlada, koja dolazi sa Marsa ili odnekud, stiže da nam ukrade naš teško zarađeni novac i koristi ga u svoje svrhe, ma šta da je. To je odraz činjenice da je koncept demokratije na neki način sličan, čak ni u glavama ljudi. Sad, malo preterujem, nije baš tako oštro, ali je prilično blizu. To je veliki uspjeh za…
Na sličan način možete razgovarati o izlaznosti birača ili o razlozima zašto ljudi glasaju za koga glasaju. Dakle, izlaznost birača, šta mislite?
Uzmite izlaznost birača. Mislim, puno je napora da se dođe do izlaznosti birača. I ljudi odlaze iz raznih razloga. Mislim, ponekad su razlozi prilično zanimljivi. U januaru su u Massachusettsu održani izbori koje ljudi smatraju zapanjujućim. Izbori u Senat, koji su republikancima dali 41. mjesto. Pa, sam taj koncept je zanimljiv.
U zemlji postoje dvije formalne političke stranke, demokratska i republikanska. Republikanci su gotovo izgubili svako pretvaranje da su tradicionalna politička stranka. Nemaju skoro nikakvu politiku. Mislim, politika je "ne" svemu što proizvodite. Oni su kao stara Komunistička partija u toj partijskoj disciplini je skoro jednoglasna. Imali su 40 glasova, sada imaju 41. Gotovo uvijek jednoglasno, nije bitno o čemu je riječ. Možda postaviti nekoga na neko mjesto u birokratiji kako bi ona mogla funkcionirati.
Demokrate, koji su na neki način... postoje grupe koje se zovu umjerene demokrate. Oni su uglavnom oni koje su nekada nazivali liberalnim republikancima. Partijska orijentacija se promijenila, tako da su liberalni republikanci, u toj tradicionalnoj upotrebi, u suštini izbačeni iz stranke. I oni su se prebacili i postali ono što se zove umjerene demokrate, što znači staromodni republikanci. Dakle, umjerene demokrate se nekako slažu s republikancima u svim vrstama stvari. Zatim tu su demokrate koje se nazivaju lijevo. Gotovo sasvim nekako centristi, pro-biznis demokrate i nekoliko zaostalih. Svi su se složili da zahtijevaju supervećinu u svemu. To znači da pravilo većine može biti blokirano i blokirano osim ako nemate supervećinu. T
Tehnika koja se koristi je filibuster. Pa filibuster postoji već dugo, povremeno se koristio. Dakle, filibuster je sada postao nešto kao izjava potpisivanja, kada predsednik kaže: OK, potpisaću ovaj zakon, ali ga neću poštovati iz tog i tog razloga. Bilo je takvih slučajeva, ali sa Bušom II to je postalo nešto potpuno novo – mislim da je bilo više potpisnih izjava nego u prethodna 42 predsjedništva. To je upravo postalo rutina, i Obama to preuzima. I filibuster je postao isti, to je samo način da ova partijska disciplina, partija "ne", insistira na supervećini za bilo šta.
U stvari, došlo je do tačke u kojoj je jedan republikanac, senator Shelby, upravo najavio da će zadržati svaku predsjedničku nominaciju, mislim 70 nominacija, rutinske nominacije. I, naravno, tražio je neki poseban poklon za svoju državu. U međuvremenu, s druge strane usta govore: ne volimo svinjetinu, ali ako mi ne date ovaj poklon, ja ću izdržati svaku nominaciju. I to funkcionira sa strankom koja održava partijsku disciplinu.
OK, dakle Brown, tip izabran u Massachusettsu, bio je 41. glas, što znači da čak ni supervećina neće uspjeti. Sada je Braunovo glasanje opisano kao nešto poput narodne pobune protiv preuzimanja ljevičarske vlade. To se nije dogodilo. Ono što se dogodilo bilo je prilično zanimljivo. Prije svega, poplava novca se slijevala pred kraj kampanje iz finansijskih institucija. I to iz razloga o kojima smo već razgovarali. Obama je počeo da pravi neku blagu buku o pohlepnim bankarima i tako dalje, a deo reakcije je bio da kaže: OK, ti pričaš tako, mi ćemo eliminisati tvoju supervećinu. Tako da je mnogo novca slilo.
Ako pogledate glasanje, Brown je pobijedio prvenstveno iz dva razloga: bogata predgrađa su bila veoma angažirana i podržavala su Browna. Dakle, osuđuju Obamu jer iako im daje mnogo, ne daje im dovoljno. Tako da želimo još više. To su bogata predgrađa. U urbanim sredinama, koje su uglavnom demokratske, znate, radničke klase, siromašne, glasanje je bilo jako malo. A oni su u suštini govorili Obami: sve poklanjaš, nećemo se ni zamarati s tobom, nećemo ni učestvovati. Posebno je interesantno bilo sindikalno glasanje. Bilo je niže nego inače, ali većina sindikalnih glasova pripala je Brownu.
I o tome se raspravljalo u radničkoj štampi, dobroj radničkoj štampi, kao što su Labor Notes – intervjuisali su ljude i sindikalne vođe i tako dalje. Radni ljudi su bili samo bijesni zbog programa zdravstvene zaštite. Sada, znate, to je prikazano kao kritika zdravstvenog programa, ali u stvari ljudi ne vole program zdravstvene zaštite, ali zato što nije otišao dovoljno daleko. Značajna većina opće populacije, a svakako i Obaminih glasača još više, bili su za javnu opciju i učešće u Medicare-u i druge stvari koje je Obama upravo zabranio. Tako da im se to ne sviđa jer nije otišlo dovoljno daleko, to je većina stanovništva, a ne baš ono što naslovi kažu. Ali u slučaju sindikalnih lidera, aktivista, radnika i sindikata, bili su bijesni jer je Obama bio spreman odreći se svega, praktično, osim jedne stvari na kojoj je insistirao. Naime, oporezuju ih za svoje zdravstvene planove. To se zove akciza na Cadillac planove. Mislim, planovi za Cadillac nisu ono što dobijaju bogati ljudi. To je ono što su radnici uspjeli izvući od svojih poslodavaca preko sindikata u zamjenu za sve ostalo.
Dakle, dio kompromisa u klasnom ratu je u sindikatima – a to je loša greška sindikata od davnina – je da odustanete od gotovo svega, ali barem da dobijete neke koristi za svoj narod. Ne za druge, samo za svoje. To je jedan od razloga zašto nemamo nacionalni program zdravstvene zaštite – zbog fokusa sindikata na sebe, a ne na druge. Vrlo različito od Kanade. U Kanadi su isti sindikati insistirali na zdravstvenoj zaštiti za sve. U Sjedinjenim Državama su se na neki način prihvatili korporativnog sistema i rekli: OK, zdravstvena zaštita za nas. Rezultat je da sindikalni radnici dobijaju prilično pristojne, znate, po američkim standardima, planove zdravstvene zaštite. Obama insistira da će dati sve ostalo, insistira na tome da ih oporezuje prilično visoko. Tako da su, naravno, sindikalni radnici bijesni. Pa su glasali za Browna. Pucaju sebi u nogu, ali glasanje je razumljivo.
Mislim, ljutnja je opravdana.
Ljutnja je veoma opravdana.
Spremnost da se, na neki način, pobunimo i uznemirimo je opravdana, sasvim je razumna. Jednostavno ne postoji put koji čini bilo šta osim što ga pogoršava.
Da, i to se generalizira po cijeloj zemlji. Dakle, znate, već neko vrijeme govorim, ai drugi ljudi također, da je ozbiljna greška ljevice da se ruga pokretu Tea Party i Sari Palin i ostalima. Mislim, lako ih je ismijavati, dosta toga je samo nekako komično i smiješno. Ali, nije to poenta. Ono što bi trebalo da radimo je da se ismijavamo.
Jer nema boljih alternativa.
Mislim, to su ljudi koje treba organizirati ljevica. To su ljudi koji su vredno radili ceo život, uradili sve što je trebalo. Oni se razbijaju, već 30 godina. Znate, plate su stagnirale, pale, usluge su u kolapsu, nikad nisu bile baš dobre, škole su loše. Šta nam se dešava? Zašto mi se ovo dešava?
Pa, dobiju odgovor od, recimo, Glenna Becka. Znate, bogati liberali preuzimaju sve, njih nije briga za vas, a hoće da daju ilegalnim imigrantima i tako dalje i tako dalje. U redu, to je koherentan odgovor. Kada ga slušate, to je interno koherentan odgovor. Nešto govori. Dakle, oni to prihvataju. Liberalne demokrate im neće dati odgovor. Neće reći: ovo vam se dešava zato što smo poslednjih 30 godina radili sa korporativnim sistemom na deindustrijalizaciji društva i bogaćenju bankara i tako dalje. Oni to neće čuti. A ljevica im jednostavno ništa ne govori. Pokušava, ali ne radi. To je izuzetno opasno. Nekako ima dašak kasne Vajmarske republike.
Dakle, ismijavati to nema smisla. To je kao da sindikalni radnici u Massachusettsu pucaju sebi u nogu, što je odmah postalo jasno. Čim je Braun izabran, uspeo je da uđe – superbrzo uz pomoć takozvanih umerenih demokrata – na vreme da pomogne u izglasavanju imenovanja za Nacionalni odbor za radne odnose, koji je jedini prosindikalni, relativno pro- sindikat, imenovanje koje je vjerovatno moglo ući u NLRB. Nekada je to bio neki uređaj za podršku radničkim pravima. Mislim, skoro je eliminisano. Ali ako eliminišete poslednju, znate, pro-sindikalnu osobu, biće gore. Dakle, kada su glasali za Browna, to je u stvari ono za šta su glasali, ali to im nije bilo na umu. Ono što im je bilo u mislima bila je ljutnja na Obamu jer je insistirao na jednoj stvari, naime da im je oduzeo zdravstvene beneficije.
Ali, ako se vratite u kasne 1960-e, i idete skroz naprijed, govorimo o 40 godina. U tih 40 godina bilo je ljevice, bilo je ljevičara, bilo je ljudi koji su kritični prema svim ovim stvarima o kojima govorite. Pa ipak, oni, ako smo iskreni, nisu proizveli svijest ili mehanizam ili gotovo bilo šta što govori široj populaciji, čak ni u trenutku kada je bijesna na vladu, na poslodavce, na Wall Ulica i tako dalje. Dakle, ili smo radili nešto pogrešno ili je beznadežno. Mislim, ako smo sve radili kako treba i došli do mjesta gdje smo, to nije baš dobar znak. Bilo bi mnogo bolje da smo pogriješili, da nismo uspjeli da operišemo onako kako je trebalo i da, prema tome, ima stvari koje se mogu učiniti. Koje greške ili nedostaci su po vama odgovorni za nered u kojem se nalazimo?
Pa, mislim, ljevica, takva kakva jeste, govori o ovim pitanjima. Ali ljevica je samo konglomerat puno ljudi, ali vrlo raštrkanih. I orijentisan na probleme. Dakle, postoji dio ljevice koji je posvećen pravima homoseksualaca, postoji drugi dio koji je posvećen ekološkim pitanjima, postoji drugi dio koji se bavi nuklearnim oružjem i agresijom ili šta god to bilo. Ali oni imaju tendenciju da budu nekako odvojeni. Ne možete zaista identificirati organiziranu ljevicu koja se s pravom bavi vrstama briga koje opća populacija ima. Dakle, koji dio ljevice stalno, jasno, desnim ljudima govori o tome da je financijalizacija privrede iz 70-ih dovela do stagnacije, u suštini, realnih plata i prihoda. I pogoršanje ograničenih beneficija i tako dalje. Naime, veliki dio problemski orijentirane ljevice je, nažalost, otuđio ovu populaciju. Mislim, možda nam se to ne sviđa, ali činjenica je da je veliki dio te populacije rasistički, seksistički, da se, znate, protivi gej pravima i tako dalje. I, iako je rad na tim pitanjima ispravan, mora se raditi na način koji prepoznaje realnost publike koja je tamo.
U redu, prelazimo na jedno od tih područja, trka u Americi, rasizam. Šta je rasa i rasizam?
Mislim, rasa – ovdje su postmodernisti nekako u pravu – to je društvena konstrukcija. Mislim, mi odlučujemo da postoje različite rase, postoji mnogo različitih načina na koje možete kategorizirati ljude. Mi to radimo, znate, bojom ili frizurom ili šta god da je. I to je duboki napor u američkoj istoriji. Vraća se pravo u ropstvo, nikad se nije promijenilo. Ali to je stvarno. I to se veoma upečatljivo pokazuje u stavovima ljudi. Stavovi ljudi su prilično drugačiji od onoga što se obično tvrdi.
Jedna od stvari koje politikolozi rade prilično dobro je proučavanje popularnih stavova u opsežnim anketama. I objavljuju jasne i zanimljive rezultate. U stvari, trenutno izdanje glavnog časopisa političkih nauka, Political Science Quarterly, slučajno ima članak u kojem se razmatraju mnoge ankete o stavovima prema pitanjima socijalne pravde. I rezultati su prilično zanimljivi. Mislim, ispada da je, suprotno onome što se obično tvrdi, stanovništvo u osnovi socijaldemokratski u svojim stavovima.
Zapravo, najzanimljiviji dio je da autor identificira ljude koji sebe nazivaju antivladinim. Znate, desničarski libertarijanac, skinite nam vladu s leđa, takve stvari. Dakle, samo gledajući njihove stavove, oni imaju tendenciju da se zalažu za veću pomoć, veću federalnu potrošnju za obrazovanje, za zdravstvo, za pomoć siromašnim ljudima, znate, za socijalnu sigurnost. Prilično iste stvari kao što bi rekli liberali. Ali postoji izuzetak. Dva izuzetka. Oni misle da dajemo previše crncima, a dajemo previše ljudima na socijalnu pomoć. Pa, nema veze sa stvarnošću, ali vidimo odakle dolazi. Mislim, dolazi od neprekidne propagande koja je zasnovana na tradicionalnom rasizmu. Znate, crnci dobijaju sve, oduzimaju nam državu. I od one vrste reganovskog tipa, znate, ekstremističke propagande o socijalnoj pomoći, znate crnu majku u kadilaku koja dolazi da vam ukrade novac u socijalnom uredu.
Imate dovoljno takve propagande i dobijate ovaj raskol u stavovima. Sada, primetite da ovde govorim o ljudima koji sebe smatraju antivladinom, znate, desnicom. U općoj populaciji to je slično, ali na neki način manje upečatljivo. A to se vidi i na drugim stvarima. Zapravo, kada pitate ljude... nije im se desilo u ovim anketama, ali je bilo ranije. Šta mislite da treba da date, recimo, siromašnim majkama sa izdržavanom decom.
Naravno, to je više od…
Mnogo je više nego što mi zapravo radimo. Pokazuje se i na stranoj pomoći. Redovno. Pitate ljude: šta mislite o stranoj pomoći? Kažu, sve poklanjamo onim nezaslužnim ljudima koji nas otimaju. Šta mislite da bismo im trebali dati? Kažu možda deset puta više nego mi. A to su i promašaji ljevice. Znate, trebalo bi da obrazujete ljude. Ali mislim da to znači da je publika tu. Znate, opšti stavovi ljudi su manje-više socijaldemokratski.
OK, šta je sa, paralelno, pitanjima seksizma.
To je jedno od pravih dostignuća 960-ih. Zapravo, pokret nakon 1960-ih. Mislim, pitanja su pokrenuta šezdesetih godina na zanimljiv način. Mislim da je feministički pokret zaista uzeo maha 1960-ih i kasnije. A dio toga, barem, bio je rezultat seksizma na ljevici. Sjećam se iz pokreta otpora, bilo je vrlo upečatljivo. Žene su trebale da dijele letke i tako dalje. U stvari, u nekim slučajevima je bio čak i ultra-seksistički. A ljudi, otpornici, radili su nešto teško, opasno i hrabro. I u jednom trenutku, na kraju, nekako im je rečeno: pogledajte, vi ste tlačitelji.
To je bilo veoma teško za mnoge ljude. Mislim, to je dovelo do pravih kvarova. Evo nas, hrabri, moralni, radimo nešto jako teško, a ispostavilo se da smo tlačitelji. Psihološki je bilo prilično teško, ali mislim da je iz toga proizašla barem jedna vrsta onoga što je postalo feministički pokret. Bilo je i drugih. I krenulo je. I bilo je mnogo promjena. Mislim, ima mnogo problema, ali zemlja se u tom pogledu veoma razlikuje od one koja je bila šezdesetih godina. Mislim, to možete vidjeti na mjestima kao što je MIT. Kada sam stigao tamo 1960-ih, MIT su bili belci. Znate, dobro obučeni, poštovani, znate, rade na svojim, šta god to bilo, posebnim profesionalnim brigama. Ako sada hodate hodnicima to su pola žene, možda trećina manjina, neformalno odijevanje, neformalni odnosi, puno aktivizma. OK, to su promjene.
Transkribovao Anton G.