Među ljudima koji su zabrinuti zbog rata kruže razna pitanja. 1. septembra 2002., Michael Albert je poslao desetak njih Noamu Čomskom putem e-pošte. Evo prva tri pitanja i njegovih odgovora...ceo intervju će se pojaviti u oktobarskom broju Z Magazina.
1. Da li je Sadam Husein bio toliko zao kao što mejnstrim mediji govore? Domaći? Internacionalno?
On je zao koliko i oni dolaze, rangirajući se sa Suhartom i drugim čudovištima moderne ere. Niko ne bi želio da mu bude na dohvat ruke. Ali, na sreću, njegov domet ne seže mnogo daleko.
Na međunarodnom planu, Sadam je izvršio invaziju na Iran (uz podršku Zapada), a kada je taj rat išao loše, okrenuo se hemijskom oružju (također uz podršku Zapada). Napao je Kuvajt i brzo je protjeran.
Velika zabrinutost u Washingtonu odmah nakon invazije bila je da će se Sadam brzo povući, stavljajući "svoju marionetu [i] svi u arapskom svijetu će biti sretni" (Colin Powell, tada načelnik štaba). Predsjednik Bush je bio zabrinut da bi Saudijska Arabija mogla "izvući grešku u posljednji trenutak i prihvatiti marionetski režim u Kuvajtu" osim ako SAD ne spriječe povlačenje Iraka.
Zabrinutost je, ukratko, bila da će Sadam prilično duplirati ono što su SAD upravo uradile u Panami (osim što su Latinoamerikanci bili sve samo ne srećni). Od prvog trenutka, SAD su nastojale da izbjegnu ovaj "scenarij iz noćne more". Priča na koju treba gledati sa pažnjom.
Sadamovi najgori zločini su daleko bili domaći, uključujući upotrebu hemijskog oružja protiv Kurda i ogroman pokolj Kurda kasnih 80-ih, varvarsko mučenje i svaki drugi ružan zločin koji možete zamisliti. Ovo su na vrhu liste strašnih zločina za koje je sada osuđen, s pravom. Korisno je zapitati se koliko često su strastvene osude i elokventni izrazi ogorčenja popraćeni s tri male riječi: „uz našu pomoć“.
Zločini su odmah bili poznati, ali Zapad nisu posebno zabrinjavali. Sadam je dobio neke blage opomene; istaknuti komentatori su oštru osudu Kongresa smatrali previše ekstremnom. Reaganiti i Bush #1 nastavio da dočekuje čudovište kao saveznika i cijenjenog trgovinskog partnera kroz njegove najgore zločine i dalje.
Bush je odobravao kreditne garancije i prodaju napredne tehnologije sa jasnim primjenama za oružje za masovno uništenje (WMD) sve do dana invazije na Kuvajt, ponekad nadjačavajući napore Kongresa da spriječi ono što je radio. Britanija je i dalje odobravala izvoz vojne opreme i radioaktivnih materijala nekoliko dana nakon invazije.
Kada je dopisnik ABC-a, a sada komentator ZNeta, Charles Glass otkrio objekte za biološko oružje (koristeći komercijalne satelite i svjedočenje prebjega), Pentagon je odmah demantovao njegova otkrića i priča je nestala. Uskrsnuo je kada je Sadam počinio svoj prvi pravi zločin, ne poslušavši američka naređenja (ili ih je možda pogrešno protumačio) invazijom na Kuvajt, i odmah se prebacio sa prijatelja na reinkarnaciju Atile Huna.
Isti objekti su tada korišteni za demonstriranje njegove urođene zle prirode. Kada Bush #1 najavio nove poklone svom prijatelju u decembru 1989. (takođe pokloni američkoj agrobiznisu i industriji), smatralo se da je to previše beznačajno čak i za prijavu, iako se o tome moglo pročitati u Z magazinu u to vrijeme, možda nigdje drugdje.
Nekoliko mjeseci kasnije, malo prije nego što je izvršio invaziju na Kuvajt, delegacija Senata na visokom nivou, na čelu sa (kasnije) republikanskim predsjedničkim kandidatom Bobom Doleom, posjetila je Sadama, prenijevši predsjednikove pozdrave i uvjeravajući brutalnog masovnog ubicu da treba zanemariti kritike koje čuje od maverick reportera ovdje.
Sadam se čak uspio izvući napadom na američki mornarički brod, USS Stark, ubivši nekoliko desetina članova posade. To je znak stvarnog poštovanja. Jedina druga zemlja kojoj je dodijeljena ta privilegija bio je Izrael 1967. U znak poštovanja prema Sadamu, State Department je zabranio sve kontakte sa iračkom demokratskom opozicijom, zadržavši ovu politiku čak i nakon Zaljevskog rata, dok je Washington zapravo ovlastio Sadama da uništi Šiitska pobuna koja ga je mogla zbaciti - u interesu očuvanja "stabilnosti", objasnila je štampa, mudro klimajući glavom.
Nema sumnje da je on veliki kriminalac. To nije promijenjeno činjenicom da su SAD i Britanija njegove glavne zločine smatrale beznačajnim u svjetlu viših „državnih razloga“, prije Zaljevskog rata, pa čak i poslije — činjenice koje se najbolje zaboravljaju.
2. Gledajući u budućnost, da li je Sadam Husein toliko opasan kao što mejnstrim mediji govore?
Svijetu bi bilo bolje da on nije tu, nema sumnje u to. Iračani bi sigurno. Ali on ne može biti ni približno tako opasan kao što je bio kada su ga SAD i Britanija podržavale, čak mu pružajući tehnologiju dvostruke namjene koju bi mogao koristiti za razvoj nuklearnog i kemijskog oružja, kao što je vjerojatno i činio.
Prije 10 godina saslušanja Senatskog bankarskog odbora otkrila su da je Bushova administracija davala dozvole za tehnologiju dvostruke namjene i “materijale koje je kasnije irački režim koristio u nuklearne projektile i kemijske svrhe”. Kasnija saslušanja su dodala više, a tu su i novinski izvještaji i glavna naučna literatura na ovu temu (kao i disidentska literatura).
Rat iz 1991. godine bio je izuzetno destruktivan i od tada je Irak razoren decenijom sankcija, koje su vjerovatno ojačale samog Sadama (slabivši mogući otpor u razbijenom društvu), ali su sigurno značajno smanjile njegovu sposobnost za vođenje rata ili podršku za teror.
Štaviše, od 1991. godine njegov režim je bio ograničen „zonama bez letenja“, redovnim preletima i bombardovanjem, i veoma strogim nadzorom. Šanse su da su ga događaji od 11. septembra dodatno oslabili. Ako postoje bilo kakve veze između Sadama i Al-Qaide, sada bi ih bilo daleko teže održati zbog oštro pojačanog nadzora i kontrole.
Osim toga, veze nisu baš vjerovatne. Uprkos ogromnim naporima da se Sadam poveže sa napadima 9-11, ništa nije pronađeno, što nije previše iznenađujuće. Sadam i bin Laden su bili ogorčeni neprijatelji i nema posebnog razloga za pretpostavku da je u tom pogledu došlo do promjena.
Racionalni zaključak je da je Sadam vjerovatno manja opasnost sada nego prije 9-11, i daleko manja prijetnja nego kada je uživao značajnu podršku SAD-UK (i mnogih drugih). To otvara nekoliko pitanja. Ako je Sadam tolika prijetnja opstanku civilizacije danas da globalni izvršilac mora pribjeći ratu, zašto to nije bilo istina prije godinu dana? I mnogo dramatičnije, početkom 1990. godine?
3. Kako treba rješavati problem postojanja i upotrebe oružja za masovno uništenje u današnjem svijetu?
Treba ih eliminisati. Sporazum o neširenju obvezuje zemlje koje posjeduju nuklearno oružje da preduzmu korake ka njegovom eliminaciji. Ugovori o biološkom i hemijskom oružju imaju iste ciljeve. Glavna rezolucija Vijeća sigurnosti koja se odnosi na Irak (687, 1991) poziva na eliminaciju oružja za masovno uništenje i sisteme isporuke sa Bliskog istoka, te na rad na globalnoj zabrani hemijskog oružja. Dobar savjet.
Irak u tom pogledu nije ni blizu vodeće pozicije. Možemo se prisjetiti upozorenja generala Leeja Butlera, šefa Clintonove strateške komande ranih 90-ih, da je „krajnje opasno da se u kotlu neprijateljstava koji nazivamo Bliski istok, jedna nacija naoružala, tobože, zalihe nuklearnog oružja, koje se možda broje na stotine, i to inspiriše druge nacije da to učine.”
On naravno govori o Izraelu. Izraelske vojne vlasti tvrde da imaju zračne i oklopne snage koje su veće i naprednije od onih bilo koje evropske NATO sile (Yitzhak ben Israel, Ha'aretz, 4-16-02, hebrejski). Oni također objavljuju da je 12% njihovih bombardera i borbenih aviona stalno stacionirano u istočnoj Turskoj, zajedno sa uporedivim pomorskim i podmorničkim snagama u turskim bazama, kao i oklopnim snagama, u slučaju da bude potrebno još jednom pribjeći ekstremnom nasilju kako bi se pokorili Kurdsko stanovništvo Turske, kao u godinama Klintonove.
Izvještava se da izraelski zrakoplovi sa sjedištem u Turskoj obavljaju izviđačke letove duž iranskih granica, što je dio opće američko-izraelsko-turske politike prijetnje Iranu napadom i možda nasilnom podjelom. Izraelski analitičari također navode da su zajedničke zračne vježbe SAD-Izrael-Turska namijenjene kao prijetnja i upozorenje Iranu. I naravno u Irak (Robert Olson, Middle East Policy, jun 2002). Izrael nesumnjivo koristi ogromne američke zračne baze u istočnoj Turskoj, gdje su američki bombarderi vjerovatno naoružani nuklearnim oružjem. Izrael je do sada praktično američka vojna baza na moru.
A i ostatak područja je naoružan do zuba. Da je Irakom upravljao Gandhi, razvijao bi sisteme naoružanja kada bi mogao, vjerovatno daleko iznad onoga što može danas. To bi se vrlo vjerovatno nastavilo, možda čak i ubrzalo, ako SAD preuzmu kontrolu nad Irakom. Indija i Pakistan su saveznici SAD-a, ali marširaju napred sa razvojem oružja za masovno uništenje i stalno su se mučno približavali upotrebi nuklearnog oružja. Isto važi i za druge američke saveznike i klijente.
To će se vjerovatno nastaviti osim ako ne dođe do generalnog smanjenja naoružanja u tom području.
Da li bi Sadam pristao na to? Zapravo, ne znamo. Početkom januara 1991. Irak je očigledno ponudio povlačenje iz Kuvajta u kontekstu regionalnih pregovora o smanjenju naoružanja, ponudu koju su zvaničnici State Departmenta opisali kao ozbiljnu i o kojoj se može pregovarati. Ali ne znamo više o tome, jer su ga SAD odbile bez odgovora, a štampa bukvalno ništa nije pisala.
Međutim, zanimljivo je da su u to vrijeme — neposredno prije bombardovanja — ankete otkrile da je američka javnost sa 2-1 podržala prijedlog koji je Sadam očito iznio, preferirajući ga nego bombardovanje. Da je ljudima bilo dozvoljeno da znaju bilo šta od ovoga, većina bi sigurno bila daleko veća. Zataškavanje činjenica bila je važna usluga uzroku državnog nasilja.
Jesu li takvi pregovori mogli igdje dospjeti? Samo fanatični ideolozi mogu biti sigurni. Mogu li se takve ideje oživjeti? Isti odgovor. Jedan od načina da saznate je da pokušate.