Protekli mjesec je bila 10. godišnjica masakra u Ruandi, i bilo je mnogo istraga o našem neuspjehu da bilo šta učinimo po tom pitanju. Tako naslovi glase „Reći `Nikad više` i misliti to; genocid u Ruandi 1994. trebao nas je naučiti o posljedicama nečinjenja” (Richard Holbrooke, Washington Post); “Učite od Ruande” (Bil Klinton, Washington Post). Dakle, šta smo naučili?
U Ruandi je 100 dana ubijano oko 8000 ljudi dnevno, a mi ništa nismo radili. Brzo naprijed do danas. U Africi oko 10,000 djece dnevno umire od lako izlječivih bolesti, a mi ne činimo ništa da ih spasimo. To nije samo 100 dana, to je svaki dan, godinu za godinom, ubijanje po stopi Ruande. I daleko je lakše zaustaviti od Ruande: to samo znači peni za podmićivanje farmaceutskih kompanija da proizvode lijekove. Ali mi ništa ne radimo.
Što postavlja još jedno pitanje: kakav to socioekonomski sistem može biti toliko divlji i sulud da je za zaustavljanje ubijanja djece razmjera Ruande koja se dešavaju iz godine u godinu potrebno podmititi najprofitabilniju industriju koja je ikada postojala? To prenosi socioekonomsko ludilo izvan granica koje čak i najluđi manijak može zamisliti? Ali mi ništa ne radimo.
Dakle, šta se naučilo iz Ruande. A zašto to nije priča? Mislim da je razlog jasan. Preteško je pogledati se u ogledalo. U slučaju Abu Ghraiba, možemo reći da je neko drugi odgovoran.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati