Prilično je čudno kako su se palestinske vlasti odlučile uključiti u proces koji je bio isključivo usmjeren na njihovo isključivanje i kako se rasprava potpuno prebacila s pravih motiva Izraela na unutarnje palestinske svađe oko detalja i definicija nakon povlačenja.
Kada je izraelski premijer Ariel Sharon najavio svoje planove za 'odstupanje' od Gaze i sićušne enklave na Zapadnoj obali, ustvrdio je da je njegov jednostrani potez bio prvenstveno iznuđen činjenicom da Palestinci nisu bili partneri u miru. Oni nikada nisu bili, ponavljali su dužnosnici njegove desnice, stvarnost, tvrdili su, i to se najvjerojatnije neće promijeniti u skoroj budućnosti.
Stoga se ‘odvajanje’, radi sigurnosti Izraela, svodi na demografsku nadmoć, a ne na prava Palestinaca. Izraelski narativ uvijek je bio jasan, iako nepravedan. “Izrael je napuštao Gazu kako bi zadržao velike dijelove Zapadne obale”, sažeo je Jerusalem Post deklarirana stajališta najviših izraelskih dužnosnika. Ovaj koncept prvobitno je inicirao uvijek tupi načelnik stožera Dov Weisglass prošle godine, tada glavni izraelski vojni strateg, ministar obrane Shaul Mofaz i, prema Postu, sam Sharon.
Neupućenima u situaciju na terenu zastao je dah za odvajanjem koje se treslo. Međutim, oni koji su upoznati s izraelskim vojnim i političkim manevrima sigurno su razumjeli; Sharon se ponovno poigrava zemljom, politikom i demografijom, a Palestince čeka isti tužan kraj: brava, ključ, zatvorski čuvar i uvijek poznata scena Palestinaca koji su zarobljeni na kontrolnim točkama.
Istina, naselja su bila i ostala manje-više središnji problem. Pretpostavljalo se da je uklanjanje 21 naselja iz Gaze, 4 sa Zapadne obale i evakuacija preko 8,000 židovskih doseljenika dobra stvar. Ali slijepo prihvaćanje gore spomenutog zaključka gubi vrlo vrijednu lekciju koja je trebala biti izvedena iz neuspješnog eksperimenta u Oslu: Izrael je jako zainteresiran za detalje.
Čudno je to što se izraelska vlada malo trudila dati lažne dojmove o pravom značenju raspoređivanja svoje vojske i doseljenika. Izrael nije želio sakriti činjenicu da će zadržati kontrolu nad granicama Gaze, njenom zemljom, zrakom i vodom. Jednako tako nije bilo stvarnih napora da se sakrije činjenica da Izrael zadržava pravo da udari na osiromašeni i krajnje prenapučeni pojas u vrijeme po svom izboru ili da želi imati potpunu kontrolu nad bilo čime ili bilo kim tko ulazi ili izlazi iz tog područja. Status Gaze 'zatvora na otvorenom', stečen od izraelske okupacije 1967. godine, teško da će biti pogođen.
Ipak, puno se dobiva. Kao prvo, Izrael može komotno oduzeti 1.5 milijuna stanovnika Gaze iz svoje demografske noćne more, održavajući, možda još neko vrijeme, židovsku većinu. Ovaj će potez također okončati izraelsku uzaludnu vojnu potragu za pokoravanjem strateški beznačajne enklave, ukidajući takvom odlukom nepovoljnu međunarodnu pozornost koja se pridaje okupaciji Gaze, demoralizaciji njegovih oružanih snaga i neizbježnom gubitku života kao rezultat Palestinski napadi na svoja naselja.
Dakle, dok su novinari i komentatori angažirano raspravljali o sudbini ruševina židovskih naselja nakon ograničenog izraelskog povlačenja, hoće li ekstremisti preuzeti kontrolu nad Gazom ili će Mahmoud Abbas imati ono što je potrebno da 'vlada među militantima,'™ relevantnija rasprava gotovo je potpuno odbačena po strani: hoće li Izrael postati manje okupator nakon što je nekoliko tisuća doseljenika preseljeno na manje ranjivo mjesto s džepovima punim gotovine (gotovo milijun dolara po obitelji, trošak koji će na kraju biti plaćen od strane američkih poreznih obveznika)?
Važno je podsjetiti da je Sharonovo povlačenje bilo odgovor Izraela na plan puta Georgea W. Busha, koji su hipotetski odobrili i Izrael i PA u lipnju 2003. Kao 'bolan' ™ kakav je bio razlaz, bio je to Sharonin jedini dramatičan bijeg od zaglavljivanja bilo kakvom uzajamnom obvezom, rokovima, reciprocitetom i konačno dinamičnim političkim procesom. Izrael radi ono što Izrael vidi najbolje. To je suština.
U međuvremenu, Hamas je oslikan kao bauk, spreman da udari i zadavi palestinske sekulariste, muškarce zato što ne nose bradu, a žene zato što ne pokrivaju kosu. Činjenica da je Izrael namjeravao zadržati ‘sigurnosnu kontrolu’ nad Gazom i evakuiranim dijelovima Zapadne obale, očito ne mijenja ništa. U međuvremenu, Zid razdvajanja nastavlja gutati zemlju Zapadne obale, uvlačeći se uključivši ilegalna naselja, narušavajući topografiju, demografiju, sve. Što se tiče okupiranog istočnog Jeruzalema, pa, on zapravo više nije dio nikakvog palestinskog teritorijalnog kontinuiteta.
Žalosno je što Palestinci dostojanstveno ističu izraelski potez dragovoljno 'surađujući' u vezi sa sudbinom Gaze nakon razdruživanja, umjesto da privuku međunarodnu pozornost na predvidivu stvarnost okupiranih teritorija. Strah od preuzimanja Hamasa je na neki ironičan način ujedinio brige Izraela i PA.
Palestinski dužnosnik Saeb Erekat ispričao je stranim novinarima u Jeruzalemu o posjetu Sharonu prije godinu i pol dana, prenosi UPI. "Želimo biti tvoj partner u ovome", Erakat je apelirao na Sharon. "Molim. Odvagnite posljedice onoga što nazivate jednostranim koracima. Ne želimo da palestinski ekstremisti ustanu u Gazi i kažu da je ovo rezultat bombaša samoubojica i Qassama (raketnih napada)."
Ono što je Erekat naizgled zaboravio jest da je naslijeđe krvi koje su zagovarale uzastopne izraelske vlade u Gazi trebalo biti od veće, hitnije brige od straha od prenapuhane palestinske interpretacije u vezi s istjerivanjem izraelske vojske iz bijedne enklave.
Ono što je također prigodno izostavljeno u službenom palestinskom izvještaju jest da nije bilo postojanosti njihovog naroda i svih čina otpora i žrtve od prvih sati izraelske okupacije prije nekih trideset osam godina, Izrael bi bio nikada ni na trenutak nisam razmišljao o napuštanju jeftinih, ali slikovitih i prekrasnih odmarališta u Gazi.
Pa što ako Palestinci marširaju u pobjedi i upišu imena palih boraca na raspadnute zidove Gaze, slaveći njihovu žrtvu i hrabrost? Je li to strah da bi popularnost Hamasa mogla donijeti nekoliko mjesta više na predstojećim izborima? Je li to zato što PA ne može pripisati nikakvu zaslugu, ni za svoju upornost ni za svoja politička postignuća?
Bez obzira na to što je Izrael namjeravao postići povlačenjem iz Gaze i bez obzira na to kako Palestinci žele protumačiti takav potez, Gaza je još uvijek okupirana zemlja, čineći jedva 4.5 posto ukupnih okupiranih teritorija 1967. Gazina borba jer sloboda je još uvijek suštinski povezana s palestinskom patnjom i borbom na Zapadnoj obali, u Jeruzalemu, i borbom milijuna palestinskih izbjeglica koji zahtijevaju priznanje svog prava na povratak.
Dakle, iako je povlačenje uspješno angažiralo međunarodne medije i izazvalo popriličnu pomutnju unutar unutarnje izraelske i palestinske politike, spremno je malo toga promijeniti na terenu. Samo u okviru potpunog vojnog povlačenja iz Gaze i ostatka okupiranih teritorija, u skladu s međunarodnim pravom i na temelju međusobnih dogovora obiju strana, može se razviti pravo rješenje. Osim toga, to je politika kao i obično.
-Ramzy Baroud, iskusni arapsko-američki novinar, predaje masovne komunikacije na Tehnološkom sveučilištu Curtin. On je autor knjige koja će uskoro biti objavljena, Writings on the Second Palestinian Uprising (Pluto Press, London.)
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije