Oni koji opominju palestinski otpor, oružani ili na neki drugi način, slabo razumiju psihološke posljedice otpora, poput osjećaja kolektivne moći, časti i nade.
Ali otpor nije samo puška, raketni bacač. Potonji su samo jedna manifestacija otpora i, ako nisu potpomognuti snažnom potporom naroda, teško da imaju velik utjecaj.
Doista, svi oblici održivog otpora moraju biti ukorijenjeni u kulturi, što joj pomaže da s vremenom stvori nova značenja.
U slučaju palestinske borbe, koncept otpora je višestruk i snažno ugrađen u kolektivnu psihu generacija Palestinaca, što mu omogućuje da nadiđe ideološka i politička ograničenja frakcija i političkih skupina.
Iako su simboli ovog otpora – na primjer, kufije, zastava, karta i ključ – dio ove generacije značenja, oni su samo označitelji ideja, uvjerenja i vrijednosti koje su istinski duboke.
Bez obzira koliko se Izrael trudio diskreditirati, zabraniti ili ponoviti ove simbole, nije uspio i neće uspjeti.
Početkom 2000-ih, na primjer, izraelski modni dizajneri stvorio ono što je trebalo biti izraelski kuffiyehs. Izraelski šalovi, izdaleka, izgledali su slično palestinskim tradicionalnim šalovima, osim što su uglavnom bili plavi. Kad se bolje pogleda, moglo bi se dešifrirati da je izraelska replika palestinskog nacionalnog simbola često vješta manipulacija Davidovom zvijezdom.
To bi se lako moglo svrstati pod zastavu kulturnog prisvajanja. U stvarnosti je to daleko složenije.
Palestinci nisu izmislili kuffiyeh, ili još, jedan od najčešćih marama za vrat ili čak glavu na Bliskom istoku. Ali, ono što su učinili jeste da su preuzeli vlasništvo nad kuffiyehom, dajući mu dublja značenja - neslaganje, revolucija, jedinstvo.
Kuffiyehova istaknutost bila je djelomično uvjetovana vlastitim postupcima i ograničenjima Izraela.
Nakon što je okupirao ostatak povijesne Palestine, naime Istočni Jeruzalem, Zapadnu obalu i Gazu, Izrael je odmah zabranio palestinsku zastavu. Ta je zabrana bila dio mnogo veće restriktivne kampanje s ciljem sprječavanja Palestinaca da izraze svoje političke težnje, čak i ako su simbolične.
Ono što izraelska vojna uprava nije mogla spriječiti je korištenje kuffiyeha, koji je bio glavni dio svakog palestinskog doma. Nakon toga, kuffiyeh je brzo postao novi simbol palestinske nacije i otpora, povremeno čak zamjenjujući sada zabranjenu zastavu.
Povijest kuffiyeha seže mnogo godina prije Nakbe, etničkog čišćenja povijesne Palestine od strane cionističkih milicija 1947.-48.
Zapravo, ako se želi ispitati bilo koji revolt u modernoj povijesti Palestine, od palestinskog štrajka i pobune 1936.-39. do palestinskog otpora tijekom Nakbe, do pokreta Fedayeen u ranim 1950-ima, sve do danas, kuffiyeh ima oglašen istaknuto kao nedvojbeno najvažniji palestinski simbol.
Ipak, pravi uspon kuffiyeha kao simbola globalne solidarnosti s Palestinom i Palestincima nije postao istinski međunarodni fenomen sve do Prve intifade 1987. Tada je svijet sa strahopoštovanjem promatrao osnaženu generaciju naoružanu samo stijenama okrenutim dobro opremljena izraelska vojska.
Dvije vrste simbola
Vrijedno je napomenuti da, kada govorimo o 'simbolici' palestinskih kulturnih simbola, i suprotstavljajući se izraelskim kulturnim simbolima, govorimo o dvije vrste simbola: jedan koji je opterećen nematerijalnim, iako suštinskim prikazima – na primjer, lubenica – i drugi s opipljivim i posljedičnim prikazima – na primjer, džamija Al-Aqsa. Džamija Al-Aqsa je simbol palestinske duhovnosti, povijesti, nacionalizma, a također i stvarna fizička građevina koja se nalazi u okupiranom palestinskom gradu, Al-Quds, istočni Jeruzalem. Izrael je mnogo godina uznemireno gledao na džamiju, suprotstavljajući se palestinskoj tvrdnji tvrdnjom da ispod Al-Aqse leže ruševine židovskog hrama, čije je uskrsnuće ključno za židovsku duhovnost i pročišćenje.
Stoga se Al-Aksa ne može smatrati pukim simbolom koji služi ulozi političke reprezentacije. Naprotiv, porastao je u smislu uvoza kako bi dobio mnogo dublje značenje u palestinskoj borbi. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je opstanak Al-Aqse sada izravno povezan sa samim opstankom palestinskog naroda kao nacije.
Prema poznatom švicarskom lingvistu Fernandu de Saussureu, svaki znak ili simbol je sastavljen 'označitelja', što znači oblik koji znak poprima, i 'označenog', koncepta koji on predstavlja.
Na primjer, iako se karta obično definira kao zemljopisni prikaz područja ili teritorija koji samo prikazuje fizičke značajke i određene karakteristike mjesta, ona može poprimiti drugačije 'označenje' kada je teritorij ili zemlja u pitanju okupirana , kao što je Palestina. Stoga je fizički prikaz palestinskih granica s vremenom postao moćan simbol, odražavajući nepravdu nanesenu palestinskom narodu kroz povijest.
Isti postupak primijenjen je i na ključeve koji su pripadali upravo tim izbjeglicama, žrtvama izraelskog etničkog čišćenja Palestine. Jedina razlika je u tome što, dok su sela postojala, pa prestala postojati, ključ je postojao kao fizički objekt, prije i poslije Nakbe. Kuće i vrata možda više nema, ali postoji fizički ključ koji i dalje, simbolično, otključava podvojenost prošlosti, s nadom da će se jednog dana vratiti i vrata i kuća.
S obzirom na to, dio zemlje koji se proteže od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, prestao je biti samo pijesak, voda, trava i kamenje, već je postao reprezentacija nečeg sasvim drugog.
Valja napomenuti da slogan 'Od rijeke do mora' ne referira niti na stvarnu topografiju niti na politiku. Temelji se na razumijevanju da je razorni povijesni događaj nanio mnogo nepravde, boli i boli povijesnoj Palestini. Suočavanje s ovom nepravdom ne može se segmentirati, već se mora odvijati kroz cjelovit proces koji bi zemlji, ali što je još važnije, domaćim stanovnicima te zemlje omogućio da vrate svoje dostojanstvo, prava i slobodu.
Lubenice i crveni trokuti
Neki simboli, iako korišteni čak i prije početka operacije poplave Al-Aqse, postali su daleko popularniji nakon 7. listopada. Lubenica je, na primjer, korištena uvijek iznova tijekom moderne povijesti Palestine, posebno kada je Izrael zabranio vlasništvo. ili isticanje palestinske zastave. Samo voće, osim što je simbol bogatstva palestinske zemlje, ima i iste boje zastave: crnu, crvenu, bijelu i zelenu.
Drugi srodni simbol je crveni trokut. Mali crveni trokut počeo se pojavljivati kao funkcionalni alat u video zapisima koje su proizvele brigade Al-Qassama, samo da pokaže na određeni izraelski vojni cilj prije nego što ga pogodi Yassin 105 ili RPJ granata, ili bilo koja druga.
S vremenom je, međutim, crveni trokut počeo dobivati novo značenje, bez obzira na to jesu li to mislili oni koji su osmislili Qassam videa ili ne.
Crveni trokut, kao simbol, neki su povezivali s palestinskom zastavom, posebice s crvenim trokutom s lijeve strane, koji se nalazi iznad bijele boje, između crne i zelene. Istina, podrijetlo malog crvenog trokuta nije važno. Kao i drugi palestinski simboli, on također ima generativnu moć akumuliranja novih značenja tijekom vremena.
Kultura i kontrakultura
Kao i 'izraelski kuffiyeh', Izrael se pokušao suprotstaviti palestinskoj kulturi. Učinili su to uglavnom osmislivši zakone koji zabranjuju Palestincima da komuniciraju ili prihvaćaju svoje kulturne simbole.
Još jedna taktika koju je Izrael koristio bila je prisvajanje palestinskih simbola kao svojih. To je prilično uobičajeno u odjeći, hrani i glazbi. Kad je Izrael bio domaćin izbora ljepote Miss Universe, 2021., natjecateljice su bile poduzete u arapski beduinski grad Rahat. Očigledno nesvjesni da je beduinska kultura, sa svojom izvezenom odjećom, hranom, glazbom i brojnim kulturnim manifestacijama, jedinstvena kultura palestinskih Arapa, izbori ljepote oglasili su se društvenim mrežama kako bi izrazili svoje uzbuđenje što su dio "dana u životu beduina “, uz hashtag #posjetite_izrael.
Takve epizode mogu istaknuti stupanj prijevare od strane Izraela, ali također u velikoj mjeri razotkriti izraelski osjećaj kulturne inferiornosti. Brzi pregled izraelskih simbola, bilo da se radi o zastavi s Davidovom zvijezdom, Judinom lavu ili nacionalnom ratu Pjesme, kao što je Harbu Darbu, čini se da su u velikoj mjeri izvučeni iz biblijskih referenci i vjerskih heroja koji su postojali i prije postojanja samog Izraela.
I dok palestinski simboli odražavaju želju Palestinaca da se vrate u zemlju svojih predaka i da povrate prava i pravdu koja su im dugo bila uskraćena, izraelski simboli kao da samo polažu tvrdnje – drevne, vjerske, neprovjerljive. Ako ovo išta odražava, to nam govori da se, unatoč gotovo stoljeću cionističkog kolonijalizma i 75 godina službenog postojanja kao države, Izrael nije uspio povezati s zemljom Palestine, s kulturama Bliskog istoka, a kamoli isklesati za sebe mjesto u tek napisanoj povijesti regije, povijesti koju će zasigurno napisati domorodački stanovnici te zemlje, palestinski narod.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije