Jared Kushner, bivši američki dužnosnik čiji je odnos s moći to što se oženio bogatom kćeri čovjeka koji je kasnije trebao postati američki predsjednik, jednom je pokušao poučiti Palestince kako se nositi s vlastitom borbom za slobodu.
U 2020-u, on savjetovan Palestinci da prestanu 'baviti se terorizmom', sažimajući palestinski problem u tvrdnji da je 'pet milijuna Palestinaca (..) zarobljeno zbog lošeg vodstva', a ne izraelske okupacije ili američke potpore Izraelu.
Neiskusni političar, koji je jednom pohvalio o čitanju 25 knjiga o Bliskom istoku, predočio je Palestincima istu klišejiziranu retoriku koju su im već ponudili drugi nedobronamjerni samonametnuti 'mirotvorci'.
Palestinci "imaju savršenu evidenciju propuštenih prilika", rekao je, ponovno raspršivanje snishodljivim jezikom koji je svojedobno koristio bivši izraelski ministar vanjskih poslova, Abba Eban: “Ako ovo zeznu, mislim da će im biti vrlo teško pogledati međunarodnu zajednicu u lice, govoreći da su žrtve”.
Ali zašto sada spominjati Kushnera?
Svakih nekoliko godina Amerikanci, po nalogu Izraela, plasiraju takve ideje da je palestinska stvar gotova, da je solidarnost s palestinskim narodom mrtva i da bi palestinski narod i njihovo vodstvo trebali prihvatiti sve političke ili financijske mrvice koje im se bace na put, ljubaznošću Washingtona, Tel Aviva i nekoliko njihovih zapadnih saveznika.
Ipak, svakih nekoliko godina, palestinski narod im dokaže da nisu u pravu; da unatoč svim pritiscima – zavrtanju ruku, sankcijama, opsada, i bespoštedno nasilje – oni ostaju jaki, a ne žrtve koje Kushner u neznanju proziva.
Ono što Kushner možda ne zna je da postoji kritična razlika između žrtve i žrtve. Dok Palestinci ne mogu kontrolirati svoju viktimizaciju, budući da im je nametnuta od vanjske sile, Izrael – koji izdašno financira SAD – oni ne žele biti žrtve.
Doista, viktimizacija je drugo pitanje. To je stanje doživljavanja sebe kao trajne žrtve, bez težnji, bez djelovanja.
Iako je istina da je izraelski genocid u Gazi koji je u tijeku jedan od najvećih zločina masovnih ubojstava i etničkog čišćenja u modernoj povijesti, također je istina da niti jedna nacija, u posljednjim desetljećima, nije uzvratila tako žestoko kao Palestinci. Teško da je to ponašanje žrtve.
Administracija Joea Bidena, kao i svaka druga američka administracija, omalovažavala je Palestince, proglašavajući ih budalama jer ne prihvaćaju političke dogovore koji im ne bi jamčili najosnovnija od njihovih dugo uskraćivanih prava. Dok su Palestinci tražili potpunu i bezuvjetnu slobodu, Kamp David (1979), Oslo sporazumi (1993), Road Map (2004), i svaka druga 'ponuda' prije, tijekom ili poslije bili su politički pokušaji produljenja izraelske okupacije i uskraćivanja prava Palestincima. Kushnerov nije bio iznimka.
Svi ovi prethodni američki 'mirovni prijedlozi' očito su bili nepravedni, budući da su bili u korist Izraela i bili su osmišljeni potpuno neovisno o međunarodnim i humanitarnim zakonima. Svi ovi proizraelski prijedlozi su propali, ne zbog sposobnosti međunarodne zajednice da izazove Washington, već zbog upornosti palestinskog naroda.
Palestinci su porazili američku agendu, ali to nije bilo dovoljno da osvoje vlastitu slobodu, jednostavno zato što su bili sami u ovoj teškoj bitki.
Solidarnost s palestinskim narodom uvijek je desetljećima bila jedan od stupova svih međunarodnih pokreta solidarnosti u svijetu. Fraza 'Slobodna Palestina' ispisana je na bezbrojnim zidovima, na svim jezicima, u svakom gradu, mjestu ili kvartu radničke klase. Ipak, ta solidarnost nije bila dovoljna da se preokrene tok, da se postigne željena promjena paradigme ili da se postigne kritična masa potrebna za globalizaciju borbe za slobodu Palestinaca na način na koji borba okončanje apartheida u Južnoj Africi nametnulo se kao moralna nužnost cijelom svijetu.
Ne treba imati iluzija da su borba protiv apartheida u Južnoj Africi i borba za palestinsku slobodu identične. Tada je globalna geopolitička promjena otežavala Pretoriji održavanje režima rasne segregacije. Štoviše, moć te rasističke vlade, u usporedbi s onom Izraela i njegovih podupiratelja, neznatna je.
Washington vidi Izrael kao sastavni dio američkog globalnog utjecaja. Za američke političare Izrael je unutarnje, a ne samo vanjskopolitičko pitanje. Štoviše, ako Izrael prestane postojati u svom trenutnom dominantnom obliku, SAD će izgubiti uporište u regiji koja vrvi dragocjenim resursima, strateškim vodenim putovima i još mnogo toga. Upravo je to razlog zašto je Biden više puta proglašen da “Da Izrael ne postoji, morali bismo ga izmisliti”.
No, stvari se konačno mijenjaju, a nova solidarnost, pokrenuta kao odgovor na najgoru kampanju ubijanja u povijesti regije, prerasla je okvire uvjetne solidarnosti, ideološke solidarnosti i simboličke solidarnosti, koje su donekle definirale globalni solidarnost s Palestincima.
Ta se solidarnost sada izražava na najvišoj razini političkih diskursa. U svom svjedočenju pred javnim saslušanjima Međunarodnog suda pravde (19.-26. veljače), predstavnik Kine, Ma Xinmin, otišao je tako daleko obrani, pozivajući se na međunarodno pravo, pravo palestinskog naroda na oružanu borbu. Veleposlanik Rusije pri Ujedinjenim narodima Vasilij Nebenzja, zvan o sankcijama za “one koji opstruiraju humanitarni pristup onima kojima je potrebna”. Europske vlade, poput Španjolske, Irske, Norveške i Belgije, jesu koristeći jezikom bez presedana za opisivanje izraelskih ratnih zločina u Gazi, istovremeno zahtijevajući stvarnu akciju.
Globalni jug ponovno je na čelu zagovaranja Palestine kao najinspirativnije svjetske borbe za nacionalno oslobođenje.
Ništa od ovoga nije rođeno u vakuumu. Dok je većina globalnih prosvjeda i okupljanja nakon 7. listopada bila povezana s Palestinom i Izraelom, 86 posto od tih prosvjeda navodno je bilo pro-Palestina. Nije važna samo učestalost ili veličina aktualnih prosvjeda, nego i njihova priroda. To uključuje skupinu talijanske mladeži koja pokušava napasti američki konzulat u Pisi; palestinski aktivisti preuzimanje zgrada Kongresa i američki vojnik samospaljivanje iz čistog bijesa zbog krivnje njegove vlade za zločine koji su u tijeku u Gazi.
Ovo je doista potresno. Konačno je postignuta kritična masa za smislenu solidarnost, signalizirajući da su se Palestinci još jednom nametnuli kao čuvari vlastite borbe, ponosno stojeći na prvoj liniji globalne borbe za slobodu i pravdu.
Ovo nas ostavlja pred pitanjem: Kome je uistinu "teško gledati međunarodnu zajednicu u lice?" Naravno, ne palestinski narod.
Dr. Ramzy Baroud je novinar, autor i urednik časopisa The Palestine Chronicle. Autor je šest knjiga. Njegova najnovija knjiga, koju je uredio s Ilanom Pappéom, je 'Naša vizija za oslobođenje: angažirani palestinski čelnici i intelektualci progovaraju'. Njegove ostale knjige uključuju 'Moj otac je bio borac za slobodu' i 'Posljednja zemlja'. Baroud je nerezidentni viši znanstveni suradnik u Centru za islam i globalna pitanja (CIGA). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije