Za početak zahvaljujem svim organizatorima; Znam da je bilo potrebno dosta truda da se svi okupimo. To je veliko postignuće, i kao što su Mazin Qumsiyeh i Haidar Eid, i Lubna Masarwa, jučer spomenuli, također ste nam pružili sjajnu priliku da se sretnemo i jako smo vam zahvalni na ovoj prilici da vas upoznamo i upoznamo jedni druge . Lakše je zbog izraelskog ugnjetavanja naći se ovdje nego naći se u Palestini gdje bismo se trebali naći i nadamo se da ćemo jednog dana svi biti tamo bez potrebe da idemo na zaleđena brda Stuttgarta da stvorimo zajednički život!
I mislim da je srž cionističke priče da ne dopušta ljudima da upoznaju normalan život i da budu normalni prijatelji da moraju proći kroz sve te poteškoće kako bi ispunili vrlo elementarni ljudski impuls da žive zajedno.
Živimo u vrlo bizarnim vremenima. S jedne strane, kao aktivisti nismo mogli poželjeti bolju izraelsku vladu. Mislim da ova konkretna vlada čini suvišnom bilo kakvu sofisticiranu analizu o tome što je cionizam u Izraelu. Vrlo je lako razotkriti ne samo izraelsku politiku, već i rasističku ideologiju koja stoji iza nje. S druge strane, Izrael je najuspješnija ekonomija Zapada u posljednje tri godine; uspjela je mnogo bolje od Njemačke, mnogo bolje od većine ekonomskih sila Zapada; njezin je bankarski sustav vrlo stabilan, njezina je valuta jedna od najjačih na svijetu i uopće ne pati od svih poteškoća koje su pogodile zapadne kapitalističke ekonomije u posljednje tri godine.
Rezultat je vrlo zbunjujući jaz između onoga što prosječni i pristojni ljudi na Zapadu misle o Izraelu i načina na koji Izraelci, posebno izraelski Židovi, misle o sebi. Misle da žive u vrlo uspješnom društvu, vjeruju da je arapsko-izraelski sukob gotov, da je palestinsko pitanje okončano, da, imate problem u Gazi, da, imate problem s Hezbollahom u Libanonu, ali ovo je globalni problem, ovo nije poseban izraelski problem; ovo je dio takozvanog rata protiv terorizma.
Također živimo u bizarnim vremenima jer unatoč – a Mazin Qumsiyeh je o tome jučer govorio vrlo detaljno, tako da ne moram ponavljati –, također živimo u vremenu u kojem se određene i specifične izraelske politike žestoko kritiziraju. Ljudi idu i demonstriraju protiv masakra u Gazi, ljudi idu i demonstriraju protiv napada flotile u Gazu, a opet, nitko se ne usuđuje napasti ideologiju koja stoji iza ove politike. Nema demonstracija protiv cionizma, jer Europski parlament čak i demonstracije protiv cionizma smatra antisemitizmom.
Zamislite, u danima apartheida u Južnoj Africi, da vam nije bilo dopušteno prosvjedovati protiv apartheida u Južnoj Africi, nego samo protiv masakra u Sowetu... I to je još uvijek veliki izraelski uspjeh. I Njemačka igra vrlo važnu ulogu u ovom uspjehu, da se glavni problem i glavni razlog za kriminalnu politiku ne analizira, ne raspravlja, ne dotiče se, samo simptomi. Nisam liječnik, nisam liječnik, ali znam da ako se bavite simptomima, a ne uzrokom bolesti, nećete izliječiti pacijenta.
Dakle, mislim da ono što mi kao aktivisti stvarno trebamo, a lakše je razgovarati s vama nego s ljudima koji ne znaju ništa o sukobu ili su potpuno s druge strane medalje, da moramo malo promijeniti ono što radimo. Ne u smislu naše vrlo uspješne BDS kampanje ili stvari koje radimo u Njemačkoj i drugdje u znak solidarnosti s palestinskim narodom. Mislim da je ovo impresivno poglavlje u aktivnostima europskog civilnog društva, usprkos tome impresivno kao što je jučer istaknuto od poglavlja u borbi protiv apartheida, ali još uvijek većina nas još uvijek ne koristi pravi jezik. Mi, većina nas, još uvijek ne koristimo onu vrstu rječnika koju bismo trebali koristiti kako bismo prenijeli poruku s čime imamo posla.
Jer jedan od najvećih paradoksa onoga što se događa u Izraelu i Palestini je da s jedne strane to nije komplicirana priča – već smo bili tamo, europski doseljenici su dolazili ili genocidirajući ili izbacujući autohtono stanovništvo. Cionisti u tome nisu izmislili ništa novo. A s druge strane, Izrael je uspio uz pomoć svojih saveznika posvuda, pa tako i u ovoj zemlji, izgraditi to kompleksno objašnjenje koje je toliko kompleksno da ga samo oni mogu razumjeti. I ne smijete se miješati, pogotovo ako ste Nijemci, ne smijete se miješati u ovu analizu, jer je vrlo kompleksna.
Ne, nije, stvarno nije složeno. I zato je povijest tako važna. Razumijevanje ne tako složene povijesti onoga što je cionistički pokret bio i čini domorodačkom narodu Palestine ono je o čemu se radi u ovoj priči. Da, postoje i druge priče vezane uz to, slažem se, sudbina Židova u Europi, holokaust,… Ne znam, odnosi između kršćanstva i judaizma u zadnjih 2'000 godina, ali ovo su rubne trake. Ovo nije glavna priča, oni pripadaju priči, ali s ovim se ne počinje.
Zbog toga u Izraelu, čak i nažalost palestinski studenti koji su izraelski državljani, kada uče o povijesti vlastite zemlje, počinju u Odesi. Sjećam se da je moj palestinski student na sveučilištu rekao: "Možete li nam objasniti zašto smo rođeni u R... ili J... ili u Negevu, moramo započeti svoju povijest u Odesi?" Nisu ni znali gdje je Odessa. Rekao sam, to je zato što ste pod okupacijom čak i unutar Izraela, ne samo na Zapadnoj obali, ne samo u pojasu Gaze, Palestinci unutar Izraela također su pod okupacijom, a također su pod kolonizacijom, i ako ne razumijemo ovo, nećemo prekinuti s mrtve točke.
Jer ono što se zove "mirovni proces" koji je započeo 1967. odvija se na Marsu, na Mjesecu... Ovo je jedini mirovni proces u povijesti za koji znam da nije imao nikakve veze s problemom koji je trebao riješiti. Ono o čemu su govorili u Ženevi 1977., u Madridu 1991., u Oslu 1993., imalo je vrlo malo veze sa suštinom problema. Bavilo se simptomima, slažem se, ali ne i suštinom.
I to je drugi najveći izraelski uspjeh. Da ne samo da se javno mnijenje ne bavi suštinom, nego i mirovni proces to vrlo uspješno uspijeva izbjeći. Dakle, ako se vratite u povijest, a vi danas koristite pravi jezik, vi niste anakroni, kao što je netko jutros pokušavao reći, vi niste anakroni, vi ste zapravo vrlo relevantna ažurirana osoba. Objasnit ću što mislim.
Ako kažete da je cionizam kolonijalizam, vi ste najmlađi i najažurniji student povijesti kojeg sam upoznao. Svatko tko bi vas pokušao odvratiti govoreći da je to anakronizam, da ovo ne pomaže, da je ovo antisemitizam... je anakronizam. I živi na Mjesecu ili na Marsu, i može nastaviti pričati o nečemu što nema nikakve veze s onim što se događa na zemlji. Zapravo, ako znate hebrejski, znate da cijeli hebrejski jezik, od 1882. do danas, koji je konstruiran da opiše ono što cionistički pokret radi u Palestini, uvijek iznova koristi riječ “hityachwut, hituachahut”, i jedini način prijevoda ovih riječi je KOLONIZIRATI. Nema drugog prijevoda.
Dakle, cionistički pokret u kasnom 19. stoljeću, kada je kolonijalizam imao vrlo dobre odnose s javnošću, vrlo je rado koristio riječ kolonizirati. Ali onda su saznali da kolonijalizam nije toliko popularan, pa su ga drugačije preveli, pronašli su riječ naselje, što znači nešto drugo na engleskom, i pronašli su riječ "da, kolonizirano je, ali nije kao" kolonizirati “, to je druga vrsta. Opet, složeno je i samo mi, izraelski Židovi razumijemo zašto izraelska kolonizacija i zašto bijeli kolonijalizam u Africi nije isto.”
Ali ako niste izraelski Židov, ne možete to razumjeti, ako niste cionistički izraelski Židov, naravno da to ne možete razumjeti! I mislim da je ovo važno vratiti u našu nastavu, u škole, u naš pristup javnosti, u našim pregovorima s političkom elitom u ovoj zemlji, i na Zapadu, da im kažemo: vi se bavite posljednjim kolonijalistički projekt i koliko god to bizarno zvučalo, čak iu XXI stoljeću, ovaj kolonijalistički projekt koristi istu taktiku kolonijalizma u XIX stoljeću.
I mislim da svaki pošten čovjek na Zapadu neće, kao u vrijeme kolonijalizma, stati na stranu kolonijalizma. Ali morate očistiti svoj jezik, morate očistiti svoj um i morate misliti da je potpuno nevažno što ljudi govore o tome što vi govorite. Nije važno što oni govore... smatrat će te antisemitom čak i ako podržavaš rješenje s dvije države jer to znači da ne podržavaš rješenje s dvije države kako ga oni shvaćaju. Zato što ne razumijete problem, mislite da je dvodržavno rješenje suverena, neovisna država nad Zapadnom obalom i pojasom Gaze, ne, vi to ne razumijete.
Država za Palestince su dva Bantustana, podijeljena na dvanaest na Zapadnoj obali, zatvorena kao u koncentracijskom logoru u Gazi, nema nikakve veze između sebe, ima malu općinu u Ramallahu koja će se zvati vlada, ovo je država. A ako ne razumijete da je ovo država, to pokazuje da još morate učiti o složenosti sukoba.
Sada, kolonijalizam je jedna poruka iz prošlosti koju bismo trebali prihvatiti i s kojom bismo se trebali pozabaviti, i trebali bismo regrutirati veterane kao i mlađe skupine aktivista da rade za nešto za što bi univerzalno trebalo biti vrlo lako regrutirati ljude: borbu protiv kolonijalizma, borba protiv ideje da netko izvana ima pravo rušiti živote ljudi iznutra. I učinili su to 1882., 1948., učinili su to jučer u Negevu, ili na Zapadnoj obali i učinit će to sljedeći tjedan ako ćemo nastaviti razgovarati o mirovnim pregovorima, rješenjima o dvije države, sve vrste nebitnih koncepata koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću na terenu.
Drugi koncept iz prošlosti za koji mislim da bismo trebali inzistirati na prenošenju ljudima, bilo da pokušavamo prosvjedovati protiv nečega što Izrael danas radi ili hoćemo li u siječnju obilježavati ono što su Izraelci učinili u Pojasu Gaze ili kada u svibnju obilježavamo zločin koji je Izrael počinio 1948. godine, a to je etničko čišćenje.
To je naravno koncept koji je razvijen 1990-ih, jasno zbog onoga što se dogodilo u balkanskim ratovima, ali i prije toga to je međunarodna zajednica smatrala neprihvatljivom ideologijom i politikom. Samo genocid međunarodna zajednica smatra najgorim od etničkog čišćenja. I vrlo često su to dvoje međusobno povezani, kao što možemo vidjeti na drugim mjestima, i kao što možemo vidjeti u Izraelu i Palestini. Kad vam se dopusti da vodite politiku etničkog čišćenja, nemojte se iznenaditi ako ti počinitelji jednog dana pređu na genocid. Jer u oba slučaja morate totalno dehumanizirati ljude koje protjerujete ili masakrirate, čak i ako su djeca, moraju biti totalno dehumanizirani.
I svatko tko je živio u Izraelu dovoljno dugo kao ja, zna da je glavna korupcija ljudi kroz vojnu službu potpuna dehumanizacija Palestinaca. Zato vojnik kada vidi palestinsku bebu, on ne vidi bebu, on vidi potencijalnog neprijatelja. Put od izbacivanja bebe iz kuće ili ubojstva bebe nije jako dug. I mislim da je poruka etničkog čišćenja poruka kriminaliziranja, ne politike države Izrael, već kriminalizacije države Izrael. I trebali bismo ovo učiniti.
To bismo trebali činiti jer bi samo fašistički pristup životu rekao da su u svakom povijesnom stanju država i zemlja isto. Ne nije. Ponekad je država nešto najgore što se jednoj zemlji može dogoditi. A najgora stvar koja se dogodila Palestini je država Izrael. Ako želimo učiniti zemlju Palestinu mjestom gdje bi ljudi mogli živjeti kao jednaki, zapravo živjeti na mnogo načina bolje nego u drugim dijelovima Bliskog istoka, možda čak i bolje nego u nekim dijelovima Europe, znači dovesti zemlju nazad na trošak države. Znam da to nije lako i ne radi se o dovođenju u pitanje prava država na postojanje.
Mi smo pojedinci, mi smo aktivisti, nemamo moć osporiti pravo države na postojanje, ne možemo eliminirati države (Izrael ima moć eliminirati države, mi nemamo moć eliminirati države), ono što mi imamo je moralna moć da kažemo ljudima da je država kakvu ste osnovali i kakvu održavate destruktivna za zemlju u kojoj postojite. Stvaranje te države dovelo je 1948. godine do protjerivanja polovice domaćeg stanovništva Palestine. Pokažite mi bilo koju drugu situaciju u povijesti gdje bi međunarodna zajednica pod parolom mira došla i rekla: da bih ovu zemlju napravio mirnim mjestom, moram izbaciti pola ljudi koji su tamo živjeli.
Samo u Izraelu i Palestini imamo ovaj bizaran povijesni trenutak u kojem Ujedinjeni narodi, utjelovljujući volju međunarodne zajednice, govore svijetu da dopuštaju Izraelu da izbaci pola palestinskog stanovništva u ime mira. I kad jednom ovako počnete, povijest Izraela, vrlo ju je teško povući; morate objasniti da zapravo morate proučavati povijest, i vratiti se u 1947. i 1948., i reći da je podjela, ili ideja o podjeli, nemoralna ideja. To čak nije ni dobra stvarna politička ideja, ali to naravno niste mogli znati 1947. Mogu razumjeti da biste 1947.-1948. Tko bi znao?
Ali 60 godina kasnije, možete li tvrditi da se dijeljenje ove bebe, ako želite, razlikuje od suđenja Salomonu? Nije iznenađujuće, znate za suđenje Salomonu, zar ne? Znate za bebu i dvije majke, i da prava majka ne želi da se beba prepolovi. Znamo tko je prava majka u slučaju Izraela i Palestine, znamo tko je sve vrijeme spreman, navodno, dijeliti je. Tako da mislim da je cijela ideja etničkog čišćenja povezana s međunarodnom potporom za to, a ne s izravnom potporom za to. Ali dogovor, i pristanak Ujedinjenih naroda, a kasnije i Europske zajednice, a kasnije i Sjedinjenih Država, da se kaže da je to način na koji mir može biti moguć samo u Palestini, da su Izraelci izbacili dovoljno Palestinaca, i preuzeo dovoljno Palestine da stvori “jedinu demokraciju na Bliskom istoku”.
Oni su cionističkim projektom pokvarili svaki zdravorazumski jezik koji smo imali na Zapadu u kasnim 1940-im i ranim 1950-im. Tako se stvara demokracija? Izbacivanjem autohtonog stanovništva, kako biste imali židovsku većinu? Ali to je ono što svi mladi Izraelci vjeruju. Na fakultetima političkih znanosti uče da za izgradnju demokratskog društva, u kojem većina može odlučiti što će učiniti, imate pravo prvo definirati tko je većina, čak i ubijanjem druge strane, tako da ćete biti siguran kakav bi bio rezultat demokratskih izbora.
Izraelcima nije nimalo bizarno da ako stvorite demokraciju, možete počiniti i etničko čišćenje i genocid, kako biste dobili pravo biračko tijelo za buduću demokraciju. Ali mnogi će ljudi na Zapadu govoriti o Izraelu kao o demokratskoj državi; jer bi rekli većina glasa i odlučuje što će učiniti. Činjenica da se većina stalno mora održavati etničkim čišćenjem ljudi, njihovim masakriranjem, koloniziranjem, stavljanjem u velika geta kao što je Gaza, nikad se ne raspravlja kao dio izraelske demokracije.
I mislim da bismo to trebali staviti u prvi plan. Jedini način da se Izrael održi kao demokratska država, prema cionističkoj ideologiji, jest da i dalje bude kriminalna država. To je gotovo kao dopustiti ljudima u najgoroj vrsti zatvora, najgoroj vrsti kriminalaca da imaju demokratski sustav, snagom oružja, snagom brutalnosti, snagom njihove čiste moći.
Sada treći i posljednji koncept o kojem bih želio govoriti je, koji proizlazi iz kolonijalizma i etničkog čišćenja – koji su glavne pokretačke ideologije iza židovske države – etničko čišćenje i kolonijalizam su razlozi zašto imamo židovsku državu u Izraelu . Naravno, to nije ono što nas uče, niti kao Izraelce koji su tamo rođeni, niti kao ljude koji podržavaju Izrael širom svijeta, ne govore nam. Rečeno nam je o dvije različite ideologije: rečeno nam je da Židovima treba pronaći sigurno mjesto, a znamo da to nije baš sigurno mjesto za Židove, suprotno je (jedino nesigurno mjesto za Židove je biti u Izraelu, tamo većina Židova umire u velikom broju od 1948), i ovo je mjesto gdje se Židovi mogu ponovno stvoriti kao nacionalni pokret gdje mogu ostvariti svoja prava na samoodređenje.
Ali znamo da Izrael nije zainteresiran za pravo na samoodređenje za Židove, zato dovodi stotine i tisuće nežidova iz cijelog svijeta, da se nasele u Izraelu, jer ono što je važno za Izrael nije samoodređenja za židovski narod, ono što je važno za Izrael nije osigurati da ne bude arapska država. A ako ste Baha'i i živite na planini u Himalaji, ali definitivno niste Arap, začas ćete postati izraelski židovski građanin, ako ste voljni doći. Nema problema. Rabini će se pobrinuti da li ste Židov i možda će vas natjerati na neke bolne operacije – ako ste muškarac – ali sve u svemu, dobrodošli ste jer niste Arapin. A ako ste arapski Židov, morat ćete se "dearabizirati", inače nećete biti dobrodošli u izraelsko židovsko društvo.
Sada, treći i posljednji koncept, a ja dolazim do kraja za nekoliko minuta, je etnička čistoća. Etnička čistoća države i to je povezano s pravom na povratak. Većina ljudi, a posebno neki od naših najboljih prijatelja, mislim to ne ironično jer sam upravo objavio knjigu s Noamom Chomskim, uključujem i njega u ovo, neki od naših najboljih prijatelja su protiv prava na povratak. I njihova praktična objašnjenja, rekli bi da je nerealno reći izbjeglicama da se trebaju veseliti mogućnosti povratka, da ih treba poticati na razmišljanje o drugačijoj budućnosti, a rekao bih da je polazište za to analiza nije praktičnost, nije prava politika. Jer ako je njihova osnova za analiziranje, kao što to čini Uri Avnery, kao što to čini Noam Chomsky i sve vrlo – i ne kažem cinično naši dobri prijatelji, oni su moji dobri prijatelji –, ali ja se u potpunosti ne slažem s njima po ovom pitanju, ako na temelju jer je analiza situacije stvarna politika, onda to znači da odnos snaga određuje vaš stav.
Pa odnos snaga, kao što smo čuli jučer, između najveće i najjače vojske na Bliskom istoku i najslabijih vojnih sila na svijetu, jel tako, ako taj odnos snaga određuje naše stavove, ne bismo se trebali ni sastajati danas ovdje . Trebali bismo popustiti izraelskom diktatu. Znamo da su Izraelci vrlo jasni što žele, žele imati što više Palestine, sa što manje Palestinaca, htjeli su 1882. i žele to 2010. To se nije promijenilo. Sredstva su se promijenila, povijesne okolnosti su se promijenile, ali vizija onoga što bi bilo uspješno izraelsko društvo je društvo koje ima što manje Arapa, a što više Palestine. To se nije promijenilo. Dakle, ako stvarna politika određuje naš stav, trebali bismo se prepustiti ovoj viziji.
Dakle, u svakom slučaju, ne bavimo se stvarnom politikom kada osporavamo ono što Izrael želi. A razlog zašto Izraelci odbijaju čak i priznati pravo na povratak, a kamoli praktički provesti pravo na povratak, nije zato što bi neki ljudi mislili jer imaju vrlo ozbiljan problem svijesti zbog priznanja da su izbacili i masakrirali tri osobe godine nakon holokausta. Jednom sam mislio da je to glavni problem, priznajem. Jednom sam tako mislio, nadao sam se jer sam optimist, nisam baš visok, vidio bih donju polovicu čaše. Pa sam mislio da Izraelci ne žele razgovarati o pravu na povratak jer ljudi koji su bili, poput Urija Avneryja na primjer, uključeni u samo etničko čišćenje, osjećaju se nesretnima zbog toga. A ako govorite o pravu na povratak, vratite… ovo je neka vrsta lijeka za sve, lijek za bolest.
Ne, mislim da to nema nikakve veze s tim, nažalost. To ima puno smisla sa cionističke točke gledišta, Arapi nisu dobrodošli. Bilo da su to Arapi koje smo izbacili, bilo da su to Arapi koje nikada nismo dirali, bilo da su to Arapi Židovi koji žele inzistirati da ostanu Arapi čak i ako su Židovi, oni nisu dobrodošli jer mi želimo biti demokracija! I ovi ljudi bi htjeli ući. To je glavna stvar koja stoji iza izraelskog odbijanja prava na povratak.
Dakle, kada podržavate Palestince, a s ovim ću završiti, kada podržavate pravo Palestinaca na povratak, vi ne podržavate samo, što razumijem da svi radimo, pravo ljudi koji su izbačeni da se vrate ako želim. Vi ne samo da priznajete zločin etničkog čišćenja 1948., vi ne samo da se pridržavate rezolucija Ujedinjenih naroda koje vrlo jasno podupiru pravo ljudi na povratak, već kažete vrlo jednostavno NE rasizmu. To je ono što ti radiš. Samo biste rekli NE jedinoj rasističkoj državi koju imamo na Bliskom istoku.
Nemamo baš lijepe režime na Bliskom istoku, slažem se, politički režimi na Bliskom istoku nisu ništa o čemu bi se moglo pisati, ne bih ih objavljivao kao preporuke budućim društvima da grade svoju politiku na ovoj osnovi, ali ne jedan od oni su rasisti. Jedina rasistička država je židovska država Izrael. Jedan od jedinih načina da se povežete s ovom rasističkom državom je osporiti joj pravo izbjeglica na povratak. Ne zato što je praktičan, ili nije praktičan, jer se bavi genetskim kodom židovske države. Ideja da možete kolonizirati nije nova, ali ideja u XXI stoljeću da tu kolonizaciju možete održavati otvorenim održavanjem rasističke države, ne bi trebala biti prihvatljiva, pogotovo ne u ovoj zemlji. HVALA VAM.
Tekst ovog predavanja utvrdila je Claudine Faendrich na temelju video zapisa konferencije u Stuttgartu, studeni 2010.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije