Dva mjeseca nakon izbora nove vlade Izraela, zamagljena slika postaje sve transparentnija, i čini se da se mogu ponuditi neki informiraniji uvidi o njenom sastavu, osobnostima i mogućim budućim politikama i reakcijama na njih.
Ne bi bilo pretjerano definirati Benjamina Netanyahua kao najmanje ekstremnog člana ove vlade, što govori o osobnostima i politici svih ostalih.
Tri su velike skupine u Vladi, pri čemu ne mislim na razne političke stranke, nego na društveno-političke formacije.
Cionizacija ultraortodoksnih Židova
U prvoj skupini su ultraortodoksni Židovi, kako europski tako i arapski židovski ortodoksi. Ono što ih karakterizira je proces cionizacije kroz koji su prošli od 1948. godine.
Od marginalne uloge u politici, samo za dobrobit svojih zajednica, sada pripadaju kapetanima ove nove države. Od umjerenosti i pridržavanja svetih židovskih pravila koja ne dopuštaju židovskom suverenitetu u Svetoj zemlji, sada oponašaju izraelsku sekularnu desnicu: podržavaju kolonizaciju na Zapadnoj obali, opsadu Pojasa Gaze, koriste rasistički diskurs prema Palestincima gdje su su, zagovarajući oštru i agresivnu politiku, a istovremeno pokušavaju preuzeti javni prostor i judaizirati ga, prema vlastitoj striktnoj verziji judaizma.
Jedina iznimka je Neturei Karata, vjeran njihovom dugogodišnjem anticionizmu i solidarnosti s Palestincima.
Nacionalni religiozni Židovi
U drugoj skupini su nacionalno religiozni Židovi, koji uglavnom žive u kolonijama, na ekspropriranoj palestinskoj zemlji na Zapadnoj obali, i nedavno stvaraju "centre za učenje" doseljenika usred mješovitih arapsko-židovskih gradova u Izraelu.
Oni podupiru i zločinačku politiku izraelske vojske i akcije osvetnika naseljenika koji maltretiraju Palestince, čupaju njihove voćnjake, pucaju na njih i osporavaju njihov način života.
Njihov je cilj dati i vojsci i ovim osvetnicima slobodnije ruke u tlačenju okupirane Zapadne obale, s nadom da će izvršiti pritisak na više Palestinaca da odu. Ova skupina također je okosnica zapovjedništva izraelske tajne službe i dominira kadrom viših časnika u vojsci.
Do sada spomenute dvije skupine dijele želju da unutar Izraela uvedu stroži aparthejd protiv 48 Arapa i istovremeno započnu križarski rat protiv LGBT zajednice uz zahtjev za strožu marginalizaciju žena u javnom prostoru.
Oni također dijele mesijansku viziju i vjeruju da su sada u poziciji da je provedu. U središtu ove vizije je judaizacija svetih mjesta koja su sada "još uvijek" islamska ili kršćanska. Najpoželjnije mjesto je Haram al-Sharif.
Prvi prethodnik bio je provokativni posjet ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben Gvira Haramu. Sljedeći korak dogodit će se na Pesah, uz pokušaj potpune invazije na Haram sa židovskim molitvama i ministrima. Slične akcije bit će poduzete u Nablusu, Hebronu i Betlehemu. Dokle će ići, teško je predvidjeti.
Marginalizacija Likudovih sekularnih Židova
Druga grupa također ima predstavnike u najvećoj stranci vlade, Likudu. Ali većina članova Likuda dio je treće društveno-političke skupine: sekularni Židovi koji se također pridržavaju tradicionalnih židovskih običaja.
Pokušavaju se istaknuti tvrdnjom da je ekonomski i politički liberalizam još uvijek važan stup u političkoj platformi Likuda. Netanyahu je nekada bio jedan od njih, ali čini se da ih sada napušta kada je u pitanju podjela plijena, odnosno marginalizira ih u vladi. Drugi su mu potrebniji nego vlastita stranka, da izbjegne suđenje i ostane na vlasti.
Cionistički projekt
Istaknuti članovi svih ovih skupina stigli su s unaprijed pripremljenim zakonodavnim inicijativama i politikama: sve one, bez ikakve iznimke, imaju za cilj dopustiti ekstremno desnoj vladi da se riješi svega što je preostalo od šarade zvane izraelska demokracija.
Prva inicijativa je već započela, sterilizirajući pravosudni sustav na takav način da nije mogao, ako je i htio, braniti prava manjina općenito ili prava Palestinaca konkretnije.
Da budem iskren, sve prethodne izraelske vlade bile su informirane o ovom sveukupnom nepoštivanju građanskih i ljudskih prava Palestinaca. Ovo je samo faza u kojoj se to čini ustavnijim, više mainstreamom i očiglednijim, bez ikakvih pokušaja skrivanja cilja iza toga: imati što više povijesne Palestine sa što manje Palestinaca u njoj.
Međutim, ako se to ostvari u budućnosti, odvest će Izrael dalje u njegovu neocionističku sudbinu; naime, istinito ispunjenje i sazrijevanje cionističkog projekta: nemilosrdnog doseljeničkog kolonijalnog projekta, izgrađenog na apartheidu, etničkom čišćenju, okupaciji, kolonizaciji i genocidnoj politici.
Projekt koji je do sada izbjegao značajniji prijekor zapadnog svijeta i koji je toleriran od strane ostatka svijeta, čak i ako ga mnogi u globalnom civilnom društvu osuđuju i odbacuju. Do sada, samo zahvaljujući palestinskom otporu i otpornosti nije uspjela pobijediti.
Kraj 'Fantasy Israel'
Ova nova stvarnost stavlja u prvi plan niz pitanja koja se moraju postaviti, čak i ako trenutno ne možemo odgovoriti na njih.
Hoće li arapska i muslimanska vlada, koje su se tek nedavno pridružile imunizaciji ove parodije, shvatiti da nije prekasno za promjenu kursa?
Hoće li nove vlade ljevice, poput one izabrane u Brazilu, moći voditi put za promjenu stava odozgo koja bi demokratski odražavala onaj koji se zahtijeva odozdo?
I hoće li židovske zajednice biti dovoljno šokirane da se probude iz "fantazija Izrael” sanjati i shvatiti opasnost današnjeg Izraela, ne samo za Palestince nego i za Židove i judaizam?
To su pitanja na koja nije lako odgovoriti. Ono što možemo naglasiti je, još jednom, poziv na palestinsko jedinstvo kako bi se ojačala borba protiv ove vlade i ideologije koju ona predstavlja. Takvo bi jedinstvo postalo kompas za moćnu globalnu frontu koja je već tu, zahvaljujući pokretu BDS, i voljna je nastaviti svoj rad solidarnosti i unaprijediti ga dalje i šire: potaknuti vlade, kao i društva, i vratiti Palestinu u središte svjetske pažnje.
Tri komponente nove izraelske vlade nisu uvijek lako koegzistirale; pa postoji i mogućnost ranijeg političkog kolapsa budući da je sve u svemu riječ o skupini nesposobnih političara kada je u pitanju vođenje ovako zamršene ekonomije kao što je izraelska. Vjerojatno neće moći zaustaviti visoku inflaciju, rast cijena i rastuću nezaposlenost.
Međutim, čak i ako se to dogodi, ne postoji alternativna četvrta društveno-politička skupina koja može voditi Izrael. Dakle, novu vladu formirala bi druga kombinacija istih snaga, s istim namjerama i politikom.
Ovo bismo trebali tretirati kao strukturalni izazov, a ne jednokratan, i pripremiti se za dugu borbu, temeljenu na još većoj međunarodnoj solidarnosti i čvršćem palestinskom jedinstvu.
Ova odmetnička vlada, i ono što ona predstavlja, neće biti tu zauvijek; trebali bismo učiniti sve što možemo da skratimo čekanje na njegovu zamjenu puno boljom alternativom ne samo za Palestince nego i za Židove, i sve ostale koji žive u povijesnoj Palestini.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije