Razgovor vodili Ramzy Baroud i Romana Rubeo
Budući da su američke vladajuće elite u potpunosti podlegle izraelskom političkom diskursu o Palestini, izraelska vlada desničarskog premijera Benjamina Netanyahua može smatrati da je sama sposobna odrediti budućnost palestinskog naroda.
Ovaj zaključak je možda proizašao iz ponašanja Izraela posljednjih godina i mjeseci. Širenje ilegalnih židovskih naselja, plan za aneksiju velikih dijelova okupiranih palestinskih teritorija i učvršćivanje postojećeg sustava apartheida i vječnog kolonijalizma, sve su to dokazi koji pokazuju obnovljeni osjećaj moći Izraela.
Izrael je dodatno ohrabren činjenicom da se takozvana 'međunarodna zajednica' do sada nije uspjela suprotstaviti američkoj i izraelskoj nepopustljivosti. Europska unija, koja se bori za vlastiti identitet, a kamoli opstanak, pokazuje se kao marginalna sila u Izraelu i Palestini. Bez američkog vodstva, čini se da EU nije sposobna voditi vlastite neovisne inicijative.
Štoviše, nedostatak alternativne globalne sile koja bi mogla nadoknaditi političku neravnotežu stvorenu slijepom i bezuvjetnom potporom Washingtona Tel Avivu otežava, ako ne i onemogućuje, palestinskom vodstvu ulaganje u potpuno novu političku paradigmu.
Normalizacija između raznih arapskih zemalja i Izraela dolila je još više ulja na vatru. Bez službene arapske solidarnosti, palestinsko vodstvo, koje je kroz povijest branilo svoju poziciju temeljenu na nekoj vrsti kolektivne arapske vizije, sada se osjeća siročetom, napušteno.
Ali nije sve izgubljeno. Demontaža paradigme 'mira' koju je iznjedrio SAD ne bi trebala automatski ukazivati na to da Palestinci nisu sposobni braniti vlastitu političku viziju oslobođenja i slobode. Naprotiv, SAD i njegovi 'umjereni' saveznici u regiji uvijek su predstavljali prepreku slobodi Palestinaca. Za ovaj kamp, cilj je bio održavanje statusa quo beskrajnih, uzaludnih razgovora bez vremenskog okvira, bez pravnog referentnog okvira i bez ikakvog mehanizma koji bi trebao izvršiti bilo kakav pritisak ili odgovornost na izraelskog okupatora da izvrši svoju vojnu okupaciju do kraja.
Palestinci i njihovi saveznici sada su zadubljeni u proces introspekcije, preispitivanja starih maksima, izazivanja umornih klišeja i zamišljanja nove budućnosti u kojoj mrtva 'rješenja' više nisu opcija i gdje pravda nije skrojena da odgovara očekivanjima i zahtjevima okupatorska stranka.
Jedinstvena demokratska država, kako je zamislio Haifa sa sjedištem Kampanja jedne demokratske države (ODSC) jedna je od tih inicijativa koja se nada prevesti razgovor o mogućoj zajedničkoj budućnosti od akademskog subjekta do aktivnog političkog procesa sa stvarnom, mjerljivom podrškom na terenu. To je jedini način, prema grupi, da se minimalni zahtjevi za pravdom mogu postići. To uključuje pravo na povratak palestinskih izbjeglica koje su još uvijek u milijunima raštrkane u mnogim izbjegličkim kampovima u Palestini i diljem 'shataata' (dijaspore).
Dana 30. prosinca stupili smo u kontakt s izraelskim povjesničarom Ilanom Pappeom, poznatim autorom i visoko cijenjenim akademikom i cijenjenim palestinskim političkim analitičarom, g. Awadom Abdelfattahom, koji je također koordinator ODSC-a.
Zamolili smo oba intelektualca da obrazlože zašto rješenje s dvije države nije održiv odgovor na izraelsku okupaciju i apartheid i zašto je jedna demokratska država moguća i pravedna.
Ilan Pappe o tome zašto rješenje s dvije države nikada nije bilo održivo:
“Rješenje s dvije države nikada nije bilo održivo. Bilo je trenutaka kada je, možda, izgledalo malo održivije nekoliko tjedana nakon rata u lipnju 1967., kada su židovski doseljenici došli na Zapadnu obalu. Ali ni tada nije bio održiv, jer se nije uklapao u osnovnu politiku cionističkog pokreta od njegova nastanka i dolaska u Palestinu krajem 19. stoljeća. Cionizam je doseljeničko-kolonijalni pokret, a Izrael je doseljeničko-kolonijalna država.
“Njegova potpora – a to uključuje ono što se čak naziva 'mirovnim kampom' u Izraelu – rješenju s dvije države je ideja koja kaže da ne morate izravno kontrolirati svaki dio povijesne Palestine kako biste uspostavili svoju dominaciju i hegemonija između rijeke Jordana i Sredozemnog mora. Dakle, ako Palestince možete sabiti u male bantustane i dopustiti im da imaju zastavu i privid vlade, ima dosta Izraelaca kojima uopće ne smeta, sve dok je ovo posljednja i konačna vrsta rješenje palestinskog pitanja. Što znači da nema stvarnih političkih prava za Palestince, nema prava na povratak za izbjeglice i zadržavanje svih Palestinaca u različitim dijelovima povijesne Palestine, u najboljem slučaju kao drugorazredne građane, u najgorem, kao podanike u državi apartheida.
“Mislim da rješenje s dvije države nikada nije bilo održivo rješenje jer je ono što je doista bilo važno bila izraelska interpretacija rješenja s dvije države. To tumačenje SAD je uvijek bezuvjetno prihvaćalo. Zbog toga se čak ni europske zemlje nisu usudile osporiti ovo tumačenje, a kao što smo nedavno nažalost vidjeli, neki arapski režimi također počinju prihvaćati izraelsko tumačenje. Neko su ga vrijeme pokušavali osporiti u poznatom mirovnom planu Arapske lige 2002. To se više ne pokušava.
“Mislim da smo imali samo jednu opciju od stvaranja Države Izrael, a to je bila zamjena doseljeničko-kolonijalne države istinskom, demokratskom državom za sve.”
Awad Abdelfattah o tome zašto Izrael nije ozbiljan po pitanju mira i zašto je jedna država strateški palestinski izbor:
“Ja sam Palestinac s izraelskim državljanstvom, jedan od preživjelih Nakbe, jedan od potomaka naroda koji je uspio ostati u svojoj domovini. Pripadam onoj skupini palestinskog naroda koji se mirno bori unutar države Izrael protiv svih oblika diskriminacije i apartheida. Unatoč tome, bili smo pod kontinuiranom i sustavnom kolonizacijom.
“Dugi niz godina ljudi (čak i oni koji podržavaju palestinsku stvar) nisu gledali na Izrael kao na naseljeničko-kolonijalnu državu. Mi, Palestinci unutar Zelene linije, odigrali smo važnu ulogu u razotkrivanju prirode ovog režima i kako bismo pokazali da okupacija na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze nije nešto odvojeno od postojećeg izraelskog režima. Suprotno je istina. To je produžetak ovog režima.
“Moramo izložiti svijetu da mi, Palestinci s izraelskim državljanstvom, nemamo jednak tretman i mislim da bismo trebali priznati da Izrael nije zainteresiran za sklapanje bilo kakvog mira s bilo kim, bilo s Palestincima ili arapskim svijetom. Ako je Izrael doista ozbiljno želio mir, onda je trebao sklopiti mir sa svojim nežidovskim građanima (ovo je izraz koji Izrael koristi da nas opiše). Dakle, mislim da možemo imati stratešku ulogu u promicanju 'Jedne demokratske države'.
“Režim aparthejda ne može biti održiv. Mislim da se Izrael ponaša kao križari u Palestini. Nikada neće biti održivo. Ne kažem da će se to uskoro dogoditi, ali ne mislim da se ovaj nepravedni i okrutni režim aparthejda može održati, jer pola palestinskog naroda je još uvijek u svojoj domovini i oni su odlučni oduprijeti se, a ne predati se, unatoč sumornoj stvarnosti koju žive.”
Ilan Pappe o tome zašto jedna država dobiva na značaju među palestinskom omladinom:
“Postoji velika razlika između mišljenja mlađih generacija i starijih generacija kada je u pitanju jednodržavno rješenje. Kad pitate stariju generaciju, očaj od dvodržavnog rješenja kao ostvarive ideje doista je glavni motiv odbijanja dvodržavnog rješenja. Međutim, ako pogledate mlađu generaciju (i zapamtite da je više od 50% Palestinaca mlađe od 18 godina; to je vrlo mlada populacija), njihovo uvjerenje u jednu državu temelji se na određenoj moralnoj, ideološkoj infrastrukturi. Ne radi se samo o očajavanju zbog rješenja s dvije države; istinsko je uvjerenje da bi, nakon oslobođenja, Palestina trebala biti mjesto gdje bi željeli živjeti.
“Nije samo san o još jednoj arapskoj državi, poput Egipta. Moramo zapamtiti da su oni također dio generacije Arapskog proljeća, tako da se težnje ovdje ne tiču samo nacionalne neovisnosti. Ovo je mnogo više od puke jedne države jer dvije države ne funkcioniraju. Ovo je doista prava ideja da trebamo poštivati ljudska prava i građanska prava, a u slučaju Palestine, prava su vrlo jasna – od prava na povratak za izbjeglice do osiguravanja da Palestina bude dio arapskog svijeta. i muslimanski svijet; osiguravajući da unutar tog svijeta Palestina može biti svjetionik kada su u pitanju ljudska prava i građanska prava.
“Mislim da je to razlog zašto tema nikada nije ograničena na Palestinu, geografski ili moralno. To smo vidjeli tijekom demonstracija u arapskom svijetu u vrijeme Arapskog proljeća. Toliko prosvjednika od Maroka do Bahreina nosilo je palestinsku zastavu zbog onoga što im ona simbolizira, čak iu njihovoj zemlji.
“Mislim da taj očaj više dolazi od političkih elita. Da, u pravu su u vlastitoj analizi da su Izraelci i međunarodna zajednica na neki način iznevjerili svoje uvjerenje u dvodržavno rješenje. Nema sumnje u to, ali mislim da će glavni poticaj za jednodržavno rješenje doći od narodnog pokreta s mnogo mladih ljudi u njemu, koji grade vlastitu budućnost, a ne samo budućnost sadašnjeg vodstva koje, Mislim da će se pridružiti, bilo zato što su očajni ili zato što će biti odani idejama u koje su i sami nekoć vjerovali – a trebali bi se prisjetiti – 1960-ih i 70-ih.
“Tako da mislim da postoji dobar potencijal za potporu palestinske strane za ovu ideju. Pitanje je hoće li postojati organizacija koja će demokratski i autentično zastupati simbole. Jer ako se to dogodi, mislim da je to promjena igre koja će natjerati sve u regiji – i u svijetu – da vrlo drugačije gledaju na palestinsko pitanje.”
– Ramzy Baroud je novinar i urednik The Palestine Chronicle. Autor je pet knjiga. Njegov najnoviji je "Ovi će lanci biti slomljeni: Palestinske priče o borbi i prkosu u izraelskim zatvorima” (Clarity Press). Dr. Baroud je nerezidentni viši znanstveni suradnik u Centru za islam i globalna pitanja (CIGA) i također u Afro-Bliskoistočnom centru (AMEC). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net
– Romana Rubeo je talijanska spisateljica i glavna urednica The Palestine Chronicle. Njezini članci objavljeni su u mnogim online novinama i akademskim časopisima. Magistrirala je strane jezike i književnost te se specijalizirala za audio-vizualno i novinarsko prevođenje.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije