[Ovo je trinaesti esej u višedijelnoj seriji koja se bavi porastom interesa i potpore socijalizmu, što val znači, što traži ili će tražiti, gdje bi se mogao proširiti i kako bi se mogao odvijati.]
“Pravi društveni troškovi i koristi.” Što je to? Pa, pretpostavimo da napravimo auto. Koliko košta? Koje su prednosti? Ako ne znamo, kako možemo odlučiti da je dobra ideja napraviti auto umjesto nečeg drugog? Ako ne znamo, kako možemo odlučiti trebamo li više automobila ili manje?
Troškovi koje trebamo uzeti u obzir trebali bi nadilaziti troškove koje sadašnji vlasnici tvornica automobila smatraju. Oni žele maksimizirati profit dok zadržavaju pravo da sami prikupe taj profit. Želimo unaprjeđivati naše vrijednosti dok zadovoljavamo potrebe i razvijamo potencijale uključenih.
Vlasnici tvornica automobila uzimaju u obzir iznos koji moraju platiti za resurse, međuproizvode, upotrijebljene tehnologije, najamninu i električnu energiju, te plaće koje moraju platiti – kao i ima li značajnih utjecaja na njihovu ravnotežu moći, a time i njihovu sposobnost da nastave uzimati željeni golemi udio prihoda. Trebali bismo uzeti u obzir troškove proizvodnje, transporta i potrošnje automobila uključujući utjecaj na okoliš, radnike, potrošače, promatrače i zajednice. Također bismo trebali uzeti u obzir koristi za te iste pogođene izborne jedinice – i pojedinačne i kolektivne.
Iz toga slijedi da su pravi društveni troškovi i koristi točna mjera dobitaka i gubitaka povezanih s proizvodnjom i potrošnjom automobila ili bilo kojeg drugog proizvoda u društvenim odnosima, u materijalnom, moralnom i psihološkom stanju radnika, zajednica i potrošača, i u okolini.
Poželjan način raspodjele stoga mora raspoređivati resurse, rad i proizvode rada na fleksibilan način koji se može preraspodijeliti u slučaju neočekivanih kriza ili šokova. Ne smije homogenizirati ukuse, već se pridržavati različitih preferencija, čuvati privatnost i individualnost, rađati društvenost i solidarnost te zadovoljavati potrebe i razvijati kapacitete svih radnika i potrošača.
Poželjna raspodjela mora djelovati bez klasne podjele i klasne vladavine, ali umjesto toga s jednakošću i besklasnošću, i mora djelovati bez autoritarnosti i neproporcionalnog utjecaja za nekolicinu ljudi, ali uz samoupravljanje za sve.
Konačno, pri odlučivanju što učiniti s bilo kojom posebnom imovinom – bilo da se radi o ljudskom radu ili resursima poput nafte ili bakra, ili nekoj tehnologiji – poželjna raspodjela treba uzeti u obzir stvarne i pune materijalne i eterične društvene i ekološke učinke natjecateljskih opcija .
Osim svega navedenog, postizanje samoupravljanja raspodjelom od strane svih koji su pogođeni u omjeru koliko su pogođeni očito nije mala ambicija s obzirom na to da je svaka odluka donesena u gospodarstvu gotovo na svakoga, barem u određenoj mjeri, pogođena, tako da u bilo kojoj instituciji – bilo da se radi o tvornici, sveučilištu, zdravstvenom centru ili bilo kojem drugom – mnogi interesi moraju biti primjereno zastupljeni u donošenju odluka. Tu je i sama radna snaga, na koju očito utječu njihovi svakodnevni postupci. Postoji zajednica u kojoj se nalazi radno mjesto – zagađena, na primjer, ili uzdignuta. A tu su i korisnici njegovih proizvoda ili usluga, koji vjerojatno imaju koristi od onoga što dobiju ili gube jer rad i inputi nisu stavljeni na drugu namjenu koju bi oni željeli. Ako društvo proizvodi automobile umjesto javnog prijevoza, možda ću dobiti od toga što imam automobil, ali ću također izgubiti zbog nedostatka javnog prijevoza. Za samoupravljanje su potrebne strukture koje eliminiraju utjecaj privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju i resursa osiguravajući da ta vrsta vlasništva više ne postoji. Ali također zahtijeva da se nerazmjeran utjecaj i iskrivljeni motivi privatnih vlasnika jednostavno ne preoblikuju i predaju još većoj klasi koordinatora, ostavljajući radnike i dalje podređenima.
Drugim riječima, dok je privatno vlasništvo katastrofalno u svojim učincima na ekonomske ishode, dublji i nedvojbeno još smrtonosniji negativci, kao što smo ukratko naznačili gore iu posljednjem eseju u ovoj seriji, su tržišta i centralno planiranje. Ne samo da su nam potrebna "izravno demokratska" radnička i potrošačka vijeća, već su nam potrebne i alokacijske veze između radnika i potrošača koje čuvaju i unapređuju informirane, pronicljive i samoupravljane odluke. To je zadatak raspodjele ako želimo povećati alokaciju, a ne potkopati pravednu plaću, uravnotežene sklopove poslova i samoupravljanje i za radnike i za potrošače.
Dakle, što možemo nastaviti? Pretpostavimo da umjesto raspodjele odozgo prema dolje putem centralno planiranih izbora, i umjesto kompetitivne raspodjele tržišta od strane atomiziranih kupaca i prodavača, odlučujemo za informirano, samoupravljano, kooperativno pregovaranje inputa i outputa od strane društveno isprepletenih aktera od kojih svaki ima utjecaj u omjer kako izbori utječu na njih, od kojih svaki ima točne informacije za procjenu i koji svaki ima odgovarajuću obuku, samopouzdanje, uvjete i motivaciju za točan razvoj, komunikaciju i izražavanje svojih preferencija. Hoće li to učiniti posao koji želimo obaviti?
Da, ovaj izbor raspodjele – ako bismo mogli zamisliti institucije koje su ga sposobne učiniti stvarnim – bi, kao što tražimo, kompatibilno unaprijedio participativno samoupravljanje usmjereno na vijeće, naknadu za trajanje, intenzitet i težinu društveno vrednovanog rada i uravnotežen posao kompleksi. Također bi omogućio odgovarajuće vrednovanje osobnih, društvenih i ekoloških utjecaja i promicao besklasnost.
Sudioničko planiranje, sljedeća ključna komponenta eko-socijalizma, participativnog socijalizma ili participativne ekonomije, koji god naziv preferirate – zamišljeno je da postigne sve ovo. U participativnom planiranju radnička i potrošačka vijeća predlažu svoje radne aktivnosti i potrošačke sklonosti u svjetlu stalno ažuriranog znanja o osobnim, lokalnim i nacionalnim implikacijama svih društvenih koristi i troškova njihovih izbora. Kako izgleda?
Radnici i potrošači zajednički pregovaraju o inputima i outputima radnog mjesta i potrošača. Oni koriste povratnu komunikaciju uzajamno informiranih preferencija koristeći ono što se naziva indikativnim cijenama, tablicama za olakšavanje, krugovima smještaja do novih informacija i drugim značajkama participativnog planiranja koje dopuštaju ljudima da izraze i poboljšaju svoje želje u svjetlu povratnih informacija o željama drugih ljudi. .
Radnici i potrošači u svojim vijećima navode svoje osobne i grupne preferencije. Ja kažem da želim to i to. Moje radno mjesto odlučuje se o prijedlogu koji zajednički želimo izraditi. Saznajemo koje su preferencije drugi naveli dok oni uče naše. Oni, kao i mi, tada mijenjamo i ponovno podnosimo svoje preferencije – imajući na umu potrebu da uravnotežimo osobno ispunjavajući obrazac rada i potrošnje sa zahtjevima održivog cjelokupnog plana. Svaki sudionik – kao radnik i kao potrošač – teži osobnoj i kolektivnoj dobrobiti i razvoju grupe. Međutim, svatko može poboljšati svoju situaciju samo djelujući u skladu s općom društvenom dobrobiti. Nove informacije dovode do novih podnesaka u nizu poboljšanja dogovorenih u suradnji, sve do dogovora o planu.
Kao u svakom gospodarstvu, da bi potrošači odlučili što žele za svoj udio u društvenom proizvodu, moraju uzeti u obzir svoj dohodak (koji je proporcionalan trajanju, intenzitetu i zahtjevnosti njihovog društveno vrednovanog rada) i relativne troškove dostupnih proizvoda koje žele, kako to prenosi proces participativnog planiranja. To se ne događa samo za pojedince koji odlučuju o osobnoj potrošnji, već i za kućanstva, komune, susjedstva i regije koji odlučuju o kolektivnoj potrošnji, a sve se to radi putem vijeća potrošača i zbrajanjem kumulativne potražnje koju postavlja cijelo društvo. Radnici u svojim vijećima na radnom mjestu na sličan način pokazuju koliko posla žele obaviti u svjetlu zahtjeva za njihovim proizvodom kao i vlastitih preferencija vezanih uz rad/slobodno vrijeme. Prijedlozi radnika u svakoj tvrtki zbrajaju predloženi učinak industrije i društva. Iako su prijedlozi za radno mjesto zajednički za cijelo radno mjesto, do njih se dolazi uz doprinos svakog pojedinca na radnom mjestu. I predložena ponuda i potražnja se pročišćavaju, jedna u svjetlu druge, tijekom iterativnog procesa planiranja.
U participativnoj ekonomiji nitko nema interesa prodavati proizvode po prenapuhanim cijenama ili prodavati više artikala nego što potrošači zapravo trebaju jer nametanje visokih cijena i poticanje kupnje izvan onoga što će zadovoljiti ljude ne povećava ničiji prihod.
Čak i kad bi radna snaga mogla postaviti neku lažnu, prenapuhanu cijenu za ono što prodaje, prihod svakog od njegovih radnika ne bi time porastao jer prihod ne ovisi o ukupnom prihodu od prodaje. S druge strane, proizvodnja premala ili preslaba da bi svi napori bili društveno vrijedni s obzirom na uključeni rad i resurse, umanjilo bi dohodak svakog radnika. Ima razloga zadovoljiti potrebe i iskoristiti i razvijati potencijale, ali ni više ni manje. A isto vrijedi i za navođenje ljudi da kupe ono što im zapravo nije potrebno. Zapravo, zašto bih želio proizvesti bilo što – koristeći svoje vrijeme i energiju – što zapravo ne bi koristilo ljudima? Ne bih, ne u participativnom ekonomskom institucionalnom okruženju.
Niti postoji potreba da se tvrtke natječu za tržišni udio. Pojedinci i jedinice ne napreduju ni na koji način pobjeđujući druge. Umjesto toga, motivi su jednostavno zadovoljiti potrebe i razviti potencijale na bilo kojoj razini koja se pokaže preferiranom u svjetlu svih troškova i koristi, bez rasipanja imovine. Nastojimo proizvesti ono što je društveno vrijedno i korisno dok kompatibilno i kooperativno ispunjavamo svoje vlastite preferencije kao i preferencije ostatka društva. To nije istina zato što su ljudi odjednom sveci, već zato što suradnja koristi svima, a otpad šteti svima. Nemilosrdno šuganje, doista šuganje bilo kojeg stupnja, nema mjesta u novoj ekonomiji jer nema niti sredstava za to, niti koristi od toga.
Svoje preferencije za željenu proizvodnju i potrošnju komuniciramo pomoću posebnih mehanizama razvijenih za tu svrhu. Slijedi pregovaranje o suradnji u nizu krugova planiranja. Svaki sudionik ima interes u najučinkovitijem korištenju proizvodnih potencijala za zadovoljenje potreba, jer svatko dobiva pravičan udio u ukupnom društvenom rezultatu za sve. Svaka osoba također favorizira radna mjesta – i cijelo društvo – ulaganja koja smanjuju naporan rad i poboljšavaju kvalitetu prosječno uravnoteženog kompleksa poslova, jer je to kvaliteta posla u kojoj svi, u prosjeku, uživaju.
Planovi za ekonomsku proizvodnju i potrošnju neprestano se ažuriraju i usavršavaju. Nije da nema pogrešaka ili nesavršenosti u svakodnevnom i godišnjem poslovanju participativne ekonomije. Ni preferencije nisu imune na promjene. Radi se o tome da takva odstupanja od idealnih izbora do kojih dolazi tijekom planiranja proizlaze iz neznanja ili grešaka, a ne zbog toga što je sustav svojom logikom uzrokovao takva odstupanja. Dakle, ni na koji način jedan sektor ne može sustavno imati koristi od drugih. Pogrešni izbori i devijacije ne grudvaju se niti se množe na način koji kontinuirano koristi nekima (u vladajućoj klasi, na primjer) na štetu drugih.
U drugom aspektu raspodjele, da bi odabrali koju će ulogu i položaj zauzeti na participativnom radnom mjestu, svaka se osoba savjetuje sa svojim osobnim ukusom i talentima. Naravno, svaka će osoba biti prikladnija i vjerojatnije je da će biti sretnija u nekim poslovima nego u drugima. Međutim, traženje posla svake osobe odnosi se na pravedno ispunjavanje osobnih preferencija. Ne postoji izbor koji netko pojedinačno može napraviti – ili koji grupa može kolektivno napraviti – a koji bi prikupio ono što bi drugi članovi društva smatrali nepravednom moći, bogatstvom ili okolnostima.
Kao i kod svih unosa u ovoj seriji eseja, gore je doista vrlo sažeta prezentacija, tim više što je, u slučaju raspodjele, tema znatno složenija od ostalih pitanja koja smo obradili. Sigurno mora postojati prigovor na nešto tako neobično i drugačije kao što je participativno planiranje? Naš sljedeći esej iznijet će takve prigovore i pokušati ih riješiti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije