[Slijedi blago uređeni transkript 267. epizode Podcasta pod nazivom RevolucijaZ.]
Posudio sam naslov Danas je došlo vrijeme iz pjesme Chambers Brothersa, objavljene 1967. Dodao sam joj "Becoming Revolutionary" koji sam osjećaj osjetio u toj glazbi iz 1967. godine.
Ali sada je 2024. Treptaj oka kasnije. Milijardu života kasnije. I da ponovno citiram braću Chambers, "sada je došlo vrijeme." I evo mog argumenta iz 2024. za “Postati revolucionaran” prije nego bude prokleto prekasno. Argument je pomalo apokaliptičan, pomalo optimističan, a pomalo antagonistički. Prenosim to onako kako ga osjećam: strahom, nadom i šakom.
Gledam oko sebe. Vidim što vidim. Čujem što čujem. NBA sezona je više od pola završena. Kabelskim slikama nema kraja. Posvuda nove platforme nude non-stop vijesti o Taylor Swift. Trump iz svake špice. Romani u izobilju. I naravno sveprisutni Youtube. Vani je beskonačna zabava. Vani je raj za pijanke.
Ali istovremeno pozlaćene vojske oslobađaju sveti pakao. Visoke vode poplavljuju gradove. Niska voda odvodi vodonosnike. Samoživa netrpeljivost stvara ljubav koja potvrđuje život. Glava u prašini poricanje rađa užasno licemjerje. Živahni kukavičluk roji se u središtu pozornice. Izgladnjujte ih, razbolite ih, pucajte u njih, eksplodirajte ih. Tamo je parada genocida. I možete li vjerovati današnjem američkom zadatku: ne šalim se, dizajnirajte novu nuklearnu bombu, prvu novu u trideset godina. A dječače treba li nam to. Vani je pravi pakao.
Ove stvari se ne mogu opisati riječima. S onu stranu boli. Izvan želje. Izvan srama. Izvan osjećaja. Izvan razuma. Beyond onkraj.
Ali hej, nema problema. Ne brini. Budi sretan. Hura za moj tim. Spalite svoj tim. Selfie za mene. Tisuću milijuna rezova za tebe. Usporeno ubojstvo postaje masovno ubojstvo. Povremena laž postaje usrana oluja laži. Od televizije do koncertne dvorane, od vrtića do pogrebnog poduzeća, laž je nova zrelost. Slikaj selfie. Uzmi drugu. Učite svoju djecu. Leptiri vrište.
Zašto radimo to što radimo? Je li to samo zato što je to ono što smo učinili i nakon što smo to učinili...činimo to opet da ne shvatimo da smo cijelo vrijeme bili užasno u krivu? I onda to ponovimo. I opet. Do smrti. Je li to samo zbog moći, novca, seksa, hvalisanja? Ili je to samo da dominiramo umjesto da budemo dominirani? Ali hej, hura za moj tim. Spalite svoj tim. Nova igračka za mene. Tisuću milijuna rezova za tebe. Lavovi plaču.
Znanost strepi. Poštujte greben. Laži dominiraju istinom. Istina umire. Je li nepoštenje naša sudbina? Je li egoizam naše nasljeđe?
Robotski dobrodošli roboti koji izgledaju kao ljudi. Robotski dobrodošla robotska ljubav. Jebeš robota. Zajeba te robot. Začepi, popuši cigaretu. Ali čekaj, to je bolesno. Začepite. Pogledajte video nasilnog drona. To je zdravo. Sve to možete nabaviti u trgovačkom centru. Radite to iz zadovoljstva. Učinite to protiv bolova. Razlika se smanjuje. Uzmi cigaru. Možda joint. Što god. Psi cvile.
Nasilje sebe naziva vrlinom. Nasilje se sprema. Nasilje postaje viralno. Nasilje je broj jedan s metkom. Nasilje je glad i bombe. Nasilje su uragani i poplave. Nasilje je reguliranje i prisila. Nasilje je silovanje. Nasilje postaje viralno. Nasilje smo ti i ja. Ne možemo poreći ovo sranje.
Nasilje je u trgovačkom centru. Nasilje je u školi. Nasilje je na djelu. Nasilje je u kuhinji. Prekinuti pobačaje. Pucajte na streljanama. I Mall također.
Nasilje vrišti, "vidi me posvuda." "Odlično sam." "Pokloni mi se." Nasilje zahtijeva, "na koljena za mene." "Kako se zovem? "Koja je moja igra?" “Puzi ili inače” “Mrzi sve.” “Zovi me Bold. Zovite me Pljačkaš.”
Pohlepa grabi bogatstvo. Propovjednici se mole bogovima u potkrovlju. Moroni gospodare ratom. Luđaci podmazuju destrukciju. Idioti žrtvuju povijest. Naučite se mrziti. Učite mržnji. Cilj. Pucati. oplakivati. Ili još bolje: ne tuguj, partijaj. Nebo gori. Nebo plače. Nigdje nije mirno.
Ali pričekaj samo ne tako plašljivu minutu. Da, sve je to sranje vani. Ne možemo to propustiti. Ali takva je i inspiracija vani. Zahtjevi za mirom. Zahtjevi za brigom. Zahtjevi za zdravlje. Zahtjevi za znanjem. Zahtjevi za seksualnim iscjeljenjem. Zahtjevi za prestanak profitiranja milijardera. Zahtjevi za kraj milijardera, točka. Zahtjevi za prestanak šefovanja. Zahtjevi za završetak razdoblja šefova. Nema više kodiranja bojama. Nema više života koji atrofiraju. Nema više jedva proživljenih života. Nema više ugašenih života.
Zahtjevi za dostojanstvom. Zahtjevi za spas planeta. Zahtjevi za dostojanstvom. Zahtijeva da se spasimo. Zahtjevi za dostojanstvom. Zahtijeva da se prekine paljba. Prestani pucati, dovraga. Zahtjevi se šire. Golubovi budni. Promjena će doći.
Zahtjevi su lijepi, ali za njihovu provedbu potrebni su nam pažljivi planovi i stalni napor. A za postizanje pažljivih planova i kontinuiranog truda potrebno nam je puno, puno ljudi. A da bismo uskladili puno i puno ljudi, a zatim još ljudi, a zatim još više ljudi, moramo dobro slušati. A da bismo dobro slušali, potrebni su nam jasni glasovi. Potrebne su nam inspirativne akcije. Trebaju nam širom otvorene uši za ono što piše na zidovima podzemne željeznice i što odjekuje u stambenim zgradama.
Zaključak: da bismo imali puno i puno ljudi koji traže mir, pravdu i oslobođenje, potrebno nam je puno i puno ljudi da vidimo mogućnosti pokreta pune nade i da predvidimo vrijedne uspjehe pokreta. Izvan buđenja potrebno nam je mnogo mnogo ljudi koji bi kompatibilno i nježno podijelili kamo žele ići i kako namjeravaju tamo stići.
Ne možemo poreći da nam je vrijeme pred očima. Da su naša vremena neporecivo neugodna. Da su naša vremena van okvira odvratna. Da su naša vremena bezumno drska i samoubilački očita. Đavao to diže.
Ali ne možemo zanijekati da su naša vremena nedvojbeno puna nade. Sindikati, zajednice, mladi, parovi, usamljenici, roditelji i djeca tinjaju. Miješamo. Budimo se. Dovraga, ne, nećemo ići.
Na desnoj pozornici, nacistička apokalipsa raste i širi se. Viče mržnja. Na pozornici lijevo, sloboda, dostojanstvo, poštovanje, uzajamna pomoć i novi svijet vire i živnu. Ostati živ. Fleksibilni pokreti. Dostojanstvo ponovno napreduje.
Naša vremena su nesumnjivo jadna. Naša su vremena nepobitno puna nade. Koja je strana naš prijatelj? Na kojoj si ti strani? Na čijoj smo mi strani?
Nema više gnjida. Nema više duhova. Nema više samozavaravanja. Nema više uobičajenog posla. Nema više jučerašnjih novina. Nema više izgovora za pridruživanje pogrešnoj strani. Nema više izgovora za šutnju. Šutnja je zlato, ali samo za bogate. Šutnja je hrana, ali samo za nasilje. Hej, kakav je to zvuk? Ljudi dolaze iza zavoja.
Nema više susretljivosti. Nema više posla s umiranjem. Bolje je moguće. Bolje je potrebno. Bolje je dostojanstvo. Bolji je život. Danas je došlo vrijeme.
Ne postoji način da se izbjegne ovaj uzavreli sukob. Ili ćemo biti živi mrtvi, a zatim mrtvi mrtvi, ili ćemo se uvijek iznova rađati. Oslobođen.
Mrzim apokaliptične formulacije. Ne mogu ih podnijeti. Ali evo me. Evo nas. Apokalipsa vabi iza svakog ugla. Ne možemo više poricati, bojati se, ismijavati se ili glumiti temeljnu promjenu. Danas je došlo vrijeme. Ali ponor je dubok. Pipci su mu jaki. Nećemo osvojiti svijet u jednom gutljaju. Želimo svijet, da, ali ne možemo ga dobiti u jednom dahu. Retorika jednog gutljaja je proždrljiva besmislica. Prikupljanje podrške zahtijeva vrijeme. Prikupljanje podrške zahtijeva pružanje ruke i dobrodošlicu. Iz ponora u ljepotu nije posao od jednog sata. Za povijest je potrebno vrijeme.
Da bismo pobijedili, moramo ujediniti mnoge niti. Da bismo ujedinili mnoge niti, moramo isprepletati bezbrojne djelomične korake koji prevladavaju prošlost i konstruiraju budućnost. Rodni koraci. Kulturni koraci. Zakonodavni koraci. Ekonomski koraci. Ekološki koraci. Međunarodni koraci. Koraci kojima pomažemo da se dogode. Čarobne tajanstvene stepenice koje vode tamo gdje želimo stići. Nema avangarde, nema pozadine, samo kolektivitet za stvaranje prave utopije.
Zaključak: Nema više nijekanja očitog. Naša težnja, naš posao, naš cilj, naša profesija, ono čemu se divimo, čemu težimo, što poštujemo, što slavimo, tko želimo biti, tko moramo biti i tko ćemo biti moraju postati strpljivi , pametno i neumoljivo revolucionarno. Plovi dalje, plovi dalje, do temeljne promjene. Moramo postati brižni, zreli, trijezni revolucionari. Bez mačo gluposti. Bez pasivne suzdržanosti. Korak po korak, moramo se angažirati dok se ne civiliziramo. Dok ne civiliziramo svijet. Danas je došlo vrijeme.
Kad su Chambers Brothers pjevali svoju pjesmu, osjetio sam to. Dakle, ovdje su njihovi tekstovi iz 1967. Jako su dobri. Ali s glazbom, ako je poslušate, postaju još bolji. Možda ćete to osjetiti i danas.
Danas je došlo vrijeme
Mlada srca mogu ići svojim putem
Ne mogu to odgoditi za drugi dan
Nije me briga što drugi govore
Kažu da ih ionako ne slušamo
Danas je došlo vrijeme
(hej)
Oh, pravila su se danas promijenila (Hej)
Nemam gdje ostati (Hej)
Razmišljam o podzemnoj (Hej)
Moja ljubav je odletjela (Hej)
Moje suze su došle i otišle (Hej)
O moj Bože, moram lutati (Hej)
Nemam dom (Hej)
Nemam dom (Hej)
Sada je došlo vrijeme (vrijeme)
Nema mjesta za bježanje (vrijeme)
Možda ću izgorjeti na suncu (vrijeme)
Ali zabavio sam se (vrijeme)
Bio sam voljen i ostavljen po strani (vrijeme)
Shrvala me je plima (vrijeme)
I moja duša je psihodelicizirana (vrijeme)
Sada je došlo vrijeme (vrijeme)
Postoje stvari koje treba shvatiti (vrijeme)
Danas je došlo vrijeme (vrijeme)
Danas je došlo vrijeme (vrijeme)
Sjećam se da sam to čuo na koncertu na nogometnom stadionu Sveučilišta Harvard u Cambridgeu, Massachusetts. Publika je rezonirala u ritmu. Lupali smo nogama u taktu po svim tribinama. Ne nogomet, revolucija. Tisuće i tisuće kriminalaca u očima Amerike. Zajedno. Cijelo se mjesto treslo. Zamislite to.
Za nas, 1967. godine, danas je došlo vrijeme. Ali ne, činilo se da jest, ali nije. Prije nešto više od pola stoljeća bilo je dosta potresa, ali nismo dovoljno gradili. Nismo se dovoljno ujedinili. Nismo dovoljno zamislili. Nismo dovoljno dijelili. Nismo se dovoljno cjeloviti. Nismo dovoljno iskoristili vrijeme.
Pa što je sada? Što je s 2024.? Što je zajamčeno? Što je potrebno? Pitate li se to? Što nam je na umu? Novi proizvod u Mallu? Večerašnji TV prijenos? Sutrašnji ispit? Kako izbjeći razljutiti našu školu, našeg šefa, stariju generaciju, sljedeću generaciju, nerođene, mrtve?
Što nam je na umu? Večera? Kresnuti? Plaćanje stanarine? Kako ustati iz kreveta? Kako ustati iz kreveta? Kako ustati iz kreveta? Kako se ne utopiti? To nije sarkazam. Sve je to sasvim razumno. Svakako da jest. Zarobljeni kliještima društva, uvjeravanjem da smo potpuno slobodni nećemo ništa postići. Moramo se kretati uskim mogućnostima i teškom prtljagom. Ali što je s pitanjem kako sve preokrenuti, kako prekinuti nametnute lance, kako pobijediti bolje?
Jeste li ljuti, bijesni, ali i znatiželjni kako izaći? Ako ne, zašto ne? Uostalom, danas je došlo vrijeme.
Sud izriče – Pa da, razmislimo o tome, pontifikujmo to, budite strpljivi s nama – ali u redu, da, u redu, svakako, da, mi to vidimo, genocid je genocid. Wow! Nevjerojatno. Uostalom, do sada je genocid bio hrabro djelo s Bogom na našoj strani. Halje drugačije šapuću i tako sada znamo. To je genocid. Ali što sada? Natrag u školu? Povratak na posao? Daleko od pogleda, daleko od uma? Osim što nije nevidljivo i izjedat će nam um dok ne ispraznimo.
Znanstvenici kažu — Poplave, mećave i suše tek počinju. Oni znaju o čemu govore. I što sad? Natrag u školu? Povratak na posao? Daleko od pogleda, daleko od uma? Osim, čujte, kažu, to je tek početak. Dakle, svijet prelazi na samoubojstvo. Ali tko gleda? Još važnije, tko intervenira? Adut? Biden? Naravno da ne. Pa što je s nama? Danas je došlo vrijeme – zar ne?
Prijatelj, mojih godina, i što god ja sebi rekao, to je star bez zuba, očiju i ušiju, nedavno mi je rekao da skoro svi koje je poznavao, a poznaje puno ljudi, normalnih ljudi, dobrih ljudi, nemam misli o Bliskom istoku, nemam misli o globalnom zatopljenju i nemam misli o naletu luđačkog fašizma. Umjesto toga, rekao mi je, mogu kurtoazno popričati minutu o tome, samo ozbiljno razmišljaju o tome što ima novo u trgovačkom centru, što se događa na televiziji. Oni samo razmišljaju o utjecaju na najbliže, najindividualnije stvari.
I shvaćam. Ti ljudi nisu ludi. Ali nemaju nade. Probudiš se, ustaneš iz kreveta, povučeš češalj po glavi. Učiš plesati, oblačiti se, pokušavaš biti uspješan. U međuvremenu se život vani odvija posvuda oko vas...dok ne prestane.
Evo još nekih stihova također iz vremena kad sam stajao i lupao nogama uglas s tolikim drugima, osjećajući se kao da će cijeli prokleti stadion i Harvard također, i svaki najelitniji gospodar svemira poput Harvarda pasti, i da ćemo mi obnovio bi svijet. Bilo je to vrijeme kada je došlo vrijeme za mene i za mnoge druge, ali to je bilo vrijeme koje na kraju nije uspjelo. Nismo uspjeli. Bili smo djeca. Trebali smo ostati djeca. Radi bolje. Budite mladi. Ostani mlad.
Nešto kasnije, evo pjesme Jacksona Brownea pod naslovom The Pretender. Njegovo upozorenje je da u tren oka možete odrasti i postati - Pretendent. Pa o čemu ja, dovraga, laprdam? Nemojte postati Pretendent. Volite, ali i borite se. Živite za danas, ali i za sutra. Tako je Jackson Browne pjevao:
Ja ću si iznajmiti kuću
U hladu autoceste
Ujutro ću spakirati ručak
I idite na posao svaki dan
A kad se zakotrlja večer
Otići ću kući i položiti svoje tijelo
I kad jutarnja svjetlost uđe
Ustat ću i ponoviti to, Amen
Reci ponovno, Amen
Želim znati što je bilo s promjenama
Čekali smo da ljubav donese
Bili su to samo isprekidani snovi
O nekom većem buđenju?
Bio sam svjestan kako vrijeme prolazi
Kažu, na kraju je to treptaj oka
Kad jutarnja svjetlost uđe
Ustat ćeš i ponoviti to, Amen
Uhvaćen između čežnje za ljubavlju
I borba za legalno sredstvo plaćanja
Gdje sirene pjevaju i crkvena zvona zvone
A starudija lupa po braniku
Gdje veterani sanjaju borbu
Čvrsto spava na semaforu
A djeca svečano čekaju
Za prodavača sladoleda
Vani u svježinu večeri
Šeta pretendent
On zna da su sve njegove nade i snovi
Počnite i završite tamo
Ah, ljubavnici dok trče kroz noć
Ne ostavljajući ništa osim izbora i borbe
I kidati svijet svom snagom
Dok brodovi nose svoje snove
Isplovite iz vida
Naći ću sebi djevojku
Tko mi može pokazati što smijeh znači
I popunit ćemo boje koje nedostaju
U međusobnim snovima slikanja po brojevima
A onda ćemo staviti tamne naočale
I vodit ćemo ljubav dok nam snaga ne nestane
I kad jutarnja svjetlost uđe
Ustat ćemo i ponoviti to
Podigni ga ponovno
Bit ću sretan idiot
I borba za legalno sredstvo plaćanja
Gdje oglasi ciljaju i polažu svoje pravo
Srcu i duši potrošača
I vjerujte u sve što može lagati
U onim stvarima koje se mogu kupiti novcem
Gdje je prava ljubav mogla biti konkurent
Jesi li tu? Izmoli molitvu za pretendenta
Koji je krenuo tako mlad i jak samo da bi se predao
Izmoli molitvu za pretendenta
Jeste li tu za pretendenta?
Izmoli molitvu za pretendenta
Jeste li tu za pretendenta?
Jeste li spremni za pretendenta?
I moj bard je tada pjevao. Moje lupetanje postaje predugo pa evo samo jedne strofe:
Reklamni znakovi koji vas tjeraju da mislite da ste vi taj
To može učiniti ono što nikada nije učinjeno,
To može osvojiti ono što nikada nije osvojeno,
U međuvremenu se život vani odvija svuda oko vas.
I dobro, evo još jedne strofe iz iste pjesme:
Oči mi se frontalno sudaraju s prepariranim grobljima
Lažni bogovi, grdim se
Na sitničavost koja igra tako grubo
Hodajte naglavačke unutar lisica
Udari me nogama da ga srušim
Reci dobro, dosta mi je
Što mi još možete pokazati?
Dakle, ovo je Michael Albert koji kaže da naš svijet nije u redu, zbog čega je došlo naše vrijeme i zašto moramo sami sebi pokazati način da odustanemo od borbe za zakonito plaćanje i postanemo revolucionari.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije