Išao sam na MIT, razred 1969. Sada je 2024., a ne kasne šezdesete, ali pobuna za promjenama ponovno je u zraku. Mislim da se samo pojačava. Mogu to osjetiti. Kladim se da i ti to osjećaš. I možda, nadajmo se, uskoro neće doći do krešenda, nego će umjesto toga ustrajati. I možda će, nadamo se, tražiti više od trenutnih promjena. A možda, a mislim da i ja to osjećam, bude mnogo pametnije nego što smo mi bili tada, davne 1968. godine.
Buntovnički događaji na Columbiji prošlog tjedna potaknuli su pobune studenata, a ponekad i drugih u brzo rastućoj zajednici kampusa, uključujući moju osobno toliko prezrenu alma mater, MIT. [Napomena, nisam nepristran o pobuni u kampusu ili o MIT-u. Prvo podstiče masovnu promjenu, iznova i iznova. Imajte na tome. Potonji je primjer elitnog, akademskog, krajnje pokvarenog poslovanja kao i obično. Kad sam bio predsjednik studentskog tijela MIT-a, tijekom stalno rastuće i jačajuće pobune, među epitetima koje sam koristio za MIT bio je “Dachau na Charlesu” zbog istraživanja rata. Neki na kampusu bili su previše doslovni ili pregusti da bi shvatili zašto sam ga tako nazvao. Što se njih tiče, priznao bih glavnu razliku, a to je da žrtve MIT-a nisu bile lokalne, poput onih u Dachauu - ne, žrtve MIT-a u to vrijeme bile su pola razorenog svijeta daleko u Vijetnamu pod američkim bombardiranjem. A što se tiče Dachaua, žrtve MIT-a nisu visjele poput pregorjelih žarulja u hodnicima MIT-a niti ležale bez daha poput riba na izljevu vode oplinjenih plinom u laboratorijima MIT-a. A sada, 56 godina kasnije, trenutne žrtve MIT-a daleko su u Gazi i trpe izraelsko tepih bombardiranje (ali američkim bombama). Oni nisu nasilno protjerani iz predavanja, domova, igrališta i klinika MIT-a - barem ne još. Moja poanta: povijest se ponekad ponavlja, ponekad s ironičnim razlikama, ponekad sa zdravim razlikama.
Jedan pretjerano korišten slogan iz 1968., više hipijevski nego politički, i prilično glup iako privlačan slogan bio je "ne vjeruj nikome starijem od trideset" (osim možda Chomskog). Sumnjam da će se ovaj put taj slogan ponovno pojaviti, manje promijeniti u "ne vjeruj nikome mlađem od sedamdeset", pa oklijevam uopće napisati ovu reakciju. U redu, oklijevanju je kraj. Biti star možda ne donosi mudrost, ali ne mora ugušiti solidarnost. Prošla su desetljeća. Bore su proliferirale. Ali zapravo se sjećam MIT-a bolje nego bilo kojeg mjesta gdje sam ikad živio prije ili poslije. Tako da ne mogu spriječiti sebe u godinama da komentira.
Kontekst 1: Prošlog listopada, kao odgovor na desetljeća izraelske okupacije, ocrnjivanja, uzurpacije i brojnih ubojstava, Hamas je orkestrirao bijeg iz svog zatvora na otvorenom, a zatim je bjesnio i pustošio, uključujući i civile, te uzeo i taoce.
Mislim da je gnjev počinitelja bio razumljiv, pa čak i opravdan. Kolonizirani ne bi trebali slaviti svoje kolonizatore. Postupci počinitelja također su bili razumljivi, ovisno o vašoj perspektivi i vašoj sposobnosti objektivnosti. Ali postupci počinitelja sigurno nisu bili etički opravdani niti strateški mudri. Hamasove akcije su umjesto toga bile glupe i terorističke. Ali to nije bilo zato što su razbojnici iz zatvora bili militantno borbeni. Okupirani narodi imaju pravo biti - štoviše i trebaju biti - militantno borbeni. Kolonizirani imaju pravo napasti kolonizatora. Ne obrnuto.
Kontekst 2: Izraelska IDF je od tada odgovorila. Tvrdi da su njegovi postupci opravdani Hamasovim postupcima: Hamas je prvi napao. Hamas je ubio nevine Izraelce. Mi Izraelci se moramo braniti. Moramo ih natjerati da požanju ono što su posijali. Moramo napasti cijelu Gazu s nekim od najintenzivnijih bombardiranja po hektaru ikada pokrenutih na bilo koga, bilo gdje—barem od strane SAD-a. Moramo spaliti infrastrukturu. Moramo rušiti kuće, bolnice, škole, i zapravo sve što je tu da bude pogođeno. SAD su u Vijetnamu rekle "sve što leti protiv svega što se kreće". Mi Izraelci smo učili od i prilagodili načine našeg dobročinitelja. Hvala ti dom hrabrih. Hvala zemljo slobodna. Ali vaš Kissinger je bio previše pitom. Kažemo, "sve što je protiv svega." Da, dobro ste nas čuli, sve. Štoviše, mi namjerno, otvoreno, glasno proklamiramo, kao našu deklariranu politiku, da ih sve moramo izgladnjivati. Pozdravljamo smrt koja je uslijedila. Smrt i razaranje su naša točka. Umri ili odi naša je poruka. I poput našeg dobročinitelja, dobri smo u onome što radimo, zbog čega je veliki dio Gaze već nenastanjiv. Zbog toga djeci amputiraju udove u bombardiranim bolnicama — bez anestezije, roditelji su im već trajno mrtvi. Zato se uz naš blagoslov šire bolesti koje se mogu spriječiti, izlječive. Ubiti gamad ili ih barem natjerati da odu. I tako blokiramo lijekove, hranu i vodu da bismo se obranili. Naravno da želimo. Nismo polovični u vezi s tim. “Sve što uništava i ubija protiv svega što postoji gdje god se Hamas skriva.” Pa što bi se dogodilo da Hamas unajmi sigurnu kuću u Berlinu ili, vjerojatnije, u New Yorku? Iako je bio malo previše pitom, Kissinger je naš heroj. Ako on nije mogao, možemo mi.
Kontekst 3: Vlada SAD-a osigurava gotovo beskonačne zalihe bombi i svaki traženi nadzor, a nedvojbeno jednako važno, SAD štiti Izrael od UN-a i bilo koje druge opozicije. Oni u Washingtonu i na Wall Streetu doslovno navijaju i slave izraelske akcije, čak i dok se šire neke ozbiljne pukotine.
Kontekst 4: Mnogi ljudi koji gledaju užasne akcije Izraela krše ruke, ali šute. Neki koji gledaju kako navijaju za IDF, uglavnom su to građani Izraela, ali i neki u SAD-u, Njemačkoj i raznim drugim mjestima. U najgorem slučaju, neki koji podržavaju IDF kažu, “u redu, bombardirajte bolnice i sve u njima. Dođi do toga. Djeca također. Ugasite gamad, bebe i sve. Bacajte ih ako morate.” Drugi iskreno žale zbog ekscesa, ali o tome šute. Za njih nema nedoličnih javnih izjava ili isticanja. Zatim tu su i drugi, puno drugih, sve više i više drugih, koji će odgovoriti, ako ih se pita, “ovo je barbarski. Ovo je terorizam. Ovo bi sada trebalo prestati.” A onda, od tih, neki i jako glasno izražavaju svoje gađenje. Neki to pjevaju, neki marširaju i demonstriraju. Neki podižu šatore za to. A neki bi se uskoro mogli preseliti iz dvorišta kampusa kako bi zauzeli urede, a potom i zgrade - sve za Palestinu. I, da, istina je da neki - ali kladim se da ih je vrlo malo - prosvjednici protiv genocida povremeno vrište gadne, loše odabrane stvari ne samo da su pogrešne, već i kontraproduktivne njihovim naporima. Pretpostavljam da nekolicina koji to čine, dok njihova strast ključa dok se boje da riskiraju svoje akademske živote, čine to ne samo zato što im izraelski i američki mediji i školski upravitelji govore da ako protestirate protiv cionizma, ako protestirate protiv genocida, vi ste Anti semitski. Koje sranje. Pa se pitaju, u redu, kako da pokažemo da nismo antisemitisti, nego da smo anti-antisemitisti? “Reci to, samo tako” intoniraju nadležni. "Jesmo, ali nas odbijaš čuti." “U redu, onda pjevajte 'mi smo cionisti. Podržavamo genocid'”, odgovaraju vlasti. "Čut ćemo to." Da, to bi funkcioniralo, administratori bi to čuli. Ali studenti to neće reći. A to ne bi trebao reći ni netko drugi. I studenti će se čuti.
Davne 1965., na prvoj godini koledža, bio sam član Alpha Epsilon Pi, jednog od židovskih bratstava u kampusu, ili sam bio sve dok nisam demonstrativno dao otkaz tijekom prvog tjedna moje druge godine. Ali ovdje je čudna trenutna stvar. Nekako, u posljednje vrijeme, moje je ime dospjelo na mailing listu AEPi alumnija, tako da sam nedavno primio hrpu e-poruka od bivše braće poslanih drugoj bivšoj braći. Povod za buru bio je poziv da se okupimo u Cambridgeu tijekom pedeset pete godišnjice razreda 1969. Nakon prvog poziva, uslijedila je runda rasprava raznih AEPi alumnija, potaknutih jednim bratom koji je napisao da bi volio doći lomiti kruh sa svojom braćom iz bratstva, ali u znak prosvjeda zbog, po njegovom mišljenju, užasnog oklijevanja predsjednika MIT-a Kornblutha da zaštiti židovske studente od onoga što je ovaj brat vidio kao groteskni antisemitizam, nije došao na okupljanje. Ovo je vrlo dobro obrazovan i vjerojatno human i brižan tip. Njegovo osjećanje i njegov bijes prema studentima koji podržavaju Palestinu tada su bili podupirani i treći, nekoliko puta, eskalirajućim jadikovanjem o stanju Židova na MIT-u, ali s jedva iskrenom, inteligentnom riječi o Palestincima na MIT-u ili Palestincima bilo gdje drugdje, poput, oh, recimo u Gazi. Postoje li na MIT-u tečajevi o hipokriziji u pijesku? Smatrao sam da su neki od sadržaja međukomunikacija moje bivše braće zasljepljujuće mučni. I uzimam zdravo za gotovo da ste se vi koji divno i hrabro prosvjedujete na MIT-u (i drugdje) već susreli sa sličnim i gorim licemjernim osudama. Oni na Columbiji sigurno jesu. Sigurno ćete svi opet, više puta.
U međuvremenu, nudeći nešto što bi se moglo pokazati korisnim, mislim da će neki od onih koji vas kritiziraju ili koji pozivaju na vaše izbacivanje (poput nekih od moje nekadašnje braće iz bratstva) tvrditi da desetljeća izraelskog terora nisu opravdala nekolicinu Hamasa dana anticivilnih akcija, ali nekako Hamasovih nekoliko dana anticivilnih akcija opravdava izraelsko šestomjesečno genocidno bombardiranje svega i izgladnjivanje svih u Gazi. Reći će vam, potpuno slijepi na vlastitu nelogičnost, da podržavate teror. Mogu čak reći da provodite teror. Nazovite ih nelogičnima, licemjernima, nevjerojatno neukima ili kako god želite, ali molim vas recite sve to sebi, u vlastitoj glavi, ako uopće morate izgovoriti. Molim vas, nemojte im to prigovarati. Nemoj ih proklinjati. Nemojte ih ismijavati. To je bila naša najveća pogreška 1968. godine. Želim reći, molim vas, potrudite se da ih učinite svojim saveznicima, možda ne sve, ali većinu. Udari ih dokazima. Pogodi ih logikom. Udari ih obrazloženjem. I k vragu zvona, udari ih moralom (ali ne svetijim od ti moralizma). I također ih poslušajte. Također se obratite njihovim riječima. Čak i suosjećati s njima. Nemojte pristajati na kompromise, već suosjećajte. Vjerojatno ste već vidjeli svo nefunkcionalno, odbacivajuće i samoiskvarujuće ponašanje koje oni manifestiraju i vrlo je vjerojatno da će doći još toga. Ali molim vas, nemojte to oponašati. Sramim se reći - ali zapravo sam sretan što mogu prijaviti - da smo prečesto ja i moji saveznici iz pokreta oponašali njihovo neprijateljstvo. Dobili smo tribal protiv naših kritičara. Isprovocirani, ostavili smo svoje razmišljanje iza sebe. Mi smo im postali svetiji od tebe. I usprkos svemu što smo postigli, ti izbori ne samo da nisu bili od pomoći, već su bili uvelike odgovorni za to što nismo postigli mnogo više od onoga što jesmo. Dobra vijest, sretna strana, je da možete bolje. Budi militantan svakako. Uđite u srž stvari, svakako. Toliko smo i mi učinili. A pedeset i šest godina kasnije imate posla s fašističkim fanatizmom. Ispričavam se što sam vam to ostavio u nasljedstvo. Zato radi bolje od nas. Ne odbijaj tko bi trebao postati i tko može postati saveznik s tobom. Previše smo odbili, ne morate. Nemojte se samo buniti, organizirajte se!
Puno ljudi sada uspoređuje s 1968. Ta je godina bila burna. Bili smo inspirirani. Bilo nam je vruće. Ali dolazi ova godina i kreće se brže, ništa manje. Te godine ljevica koju smo živjeli i disali ja i mnogi drugi bila je moćna. Bili smo hrabri, ali smo i premalo razumjeli kako pobijediti. Ne oponašajte nas. Nadmaši nas.
Izbori te godine bili su Nixon protiv Humphreya. Trump je puno gori od Nixona. Biden je kao Humphrey, a ja čak mislim i nešto bolji. Demokratska konvencija te je godine bila u Chicagu. Tako je i ove godine. Te godine, u Chicagu, šezdesete su divljale na ulicama. I Nixon je pobijedio. I taj je događaj bio dio razloga zašto se pedeset i šest godina kasnije suočavate s fašističkim fundamentalizmom. Ove godine, u Chicagu, što? Ako treba primijeniti lekciju iz 1968., pokret mora ustrajati, ali istodobno Trump mora izgubiti. To znači da Biden — ili netko drugi? — mora pobijediti. I, naravno, masovni ustanci koji se pojavljuju moraju ustrajati i diverzificirati se te proširiti fokus i doseg. I hej, na vašim kampusima, opet bolje od nas. Borite se da ih se lišite, ali i da ih strukturno promijenite kako njihovi donositelji odluka - što biste trebali biti vi - nikada više ne bi ulagali u genocid, rat, i zapravo potiskivanje i ugnjetavanje bilo koje vrste. Sutra je prvi dan duge, duge potencijalno nevjerojatno oslobađajuće budućnosti. Ali jedan dan je samo jedan dan. Ustrajati.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Michael Albert: Prekrasna inspirativna mobilizacija u vašoj alma mater https://mitsage.my.canva.site/