(1) Zašto ste poslali poruke o izdanju svoje knjige u mekom uvezu kao ZNet ažuriranja?
Iz frustracije i iz nade.
Često šaljemo promo za knjige naših autora... ali ovo je malo više, u pravu ste.
Nema reklama za knjigu i nekoliko recenzija. Vjerujem da bi bez poruka koje šaljemo postojanje mekog uveza, barem u SAD-u, bilo gotovo nepoznato.
Publika kojoj šaljemo e-poštu redovito koristi ZNet. ZNet-ova politika je izdanak i postoji kako bi zagovarala, između ostalog, parekonističke poglede i obveze. Čini se razumnim da bi publika koja je u velikoj većini antikapitalistička i zabrinuta za osvajanje novog svijeta, a koja voli ZNet, htjela čitati djelo o ekonomskoj alternativi koja je u korijenu ZNeta i predložena je za društvo u cjelini. .
Naravno, da je ta sklonost istinita i snažna koliko bi trebala biti, stopa odgovora na ove poruke bila bi ogromna... s desecima tisuća od 165,000 primatelja e-pošte ZNet-a koji su odlučili nabaviti knjigu kako bi im zauzvrat pomogli procijeniti i doraditi viziju – što se, nažalost, još nije dogodilo. Ali pitali ste me za motiv, a činjenica je da se nadam da će se to dogoditi i to je razlog zašto šaljem poruke.
(2) Ako želite da se knjiga proširi, zašto je ne učinite besplatnom? Mnogi od nas ne mogu si priuštiti 11 USD koliko košta, ili nemamo pristup lokalnoj trgovini ili kreditnu karticu za online kupnju.
Tiskano izdanje ne možemo učiniti dostupnim besplatno. Preskupo je proizvesti i isporučiti.
Ali razgovarao sam s Versom, izdavačem knjige, i sretan sam što mogu objaviti da smo uz njihov blagoslov cijelu knjigu sada postavili na internet za slobodan pristup — iako Verso i ja pokušavamo prodati primjerke platnenih i papirnatih izdanja, koji su, opet zahvaljujući Versu, vrlo umjerene cijene.
Parecon: Life After Capitalism u cijelosti možete pronaći na linku sa stranice knjige Parecon.
Nadamo se da će stavljanje knjige na internet ne samo učiniti dostupnom onima koji je inače ne bi mogli nabaviti, već će i ljudima koji nisu odlučili kupiti je dati priliku da pogledaju neka poglavlja kako bi odlučili žele li pročitati tiskanu izdanje.
Knjiga je također dostupna za kupnju putem stranice knjige Parecon koja također uključuje komentare, recenzije, izvatke te neke intervjue i rasprave:
http://www.zmag.org/ParEcon/pelac.htm
(3) Što je "Parecon"?
"Parecon" je skraćenica za participativnu ekonomiju, što je naziv ekonomskog sustava koji treba zamijeniti kapitalizam.
Pareconove institucije dizajnirane su za jačanje solidarnosti, raznolikosti, jednakosti i samoupravljanja, dok proizvode i distribuiraju ekonomske proizvode kako bi zadovoljile potrebe i razvile potencijale. Parecon je besklasan.
Institucije koje Parecon definiraju su: (i) savezi radničkih i potrošačkih vijeća; (ii) donošenje odluka pri čemu svaki akter ima pravo glasa proporcionalno stupnju utjecaja na njega ili nju; (iii) prihod nagrađen za trajanje i intenzitet rada kao i za poteškoće pretrpljene tijekom rada; (iv) podjela rada koja svakom sudioniku daje mješavinu odgovornosti koje daju usporedivo osnaživanje i kvalitetu života dok su na poslu; i konačno, (v) proizvođači i potrošači koji zajednički pregovaraju o ekonomskim inputima i outputima u svjetlu stvarnih društvenih troškova i koristi.
(4) Zašto ste napisali knjigu?
Za potpunije predstavljanje vizije od sažetog gornjeg odlomka, te za istraživanje i procjenu značajki vizije i pobijanje mogućih nedoumica.
Mislim da aktivisti trebaju zajedničku ekonomsku viziju ako se želimo učinkovito boriti protiv raširenog osjećaja da nema alternative kapitalizmu, i mislim da mnogo ljudi treba biti uključeno u razvoj i definiranje takve vizije, i mislim da ako izađu Općenito, opisi parecona mogu pomoći procesu.
(5) Participacijski ekonomski model postoji već trinaest godina. Zašto do sada nije bolje poznato?
Potrebno je vrijeme da nove perspektive dođu do publike, a zatim još više vremena da publika donese zaključke.
Osim toga, čini se da postoji široko rasprostranjena sklonost pokreta za izbjegavanje pitanja vizije i dugoročne strategije. Količina ozbiljnih institucionalnih prijedloga za zamjenu kapitalizma, patrijarhata, političkog autoritarizma ili kulturnog rasizma užasno je mala u odnosu na količinu analiza o tome što nije u redu s društvom. Drugim riječima, ljudi ne žure proizvesti ili pročitati viziju i ne raspravljaju o tome kao o prioritetu.
(6) Postoje li dobri razlozi zašto ljudi zaziru od institucionalne vizije?
Boje se da vizija može nadmašiti ono što znamo, uzrokujući da usvojimo stajališta koja su neutemeljena ili čak lažna.
Boje se da vizija može uzdići elitu, a ne potaknuti istraživanja cijelog pokreta.
Boje se da vizija može promicati sektaštvo, a ne slobodne i fleksibilne inovacije.
I konačno, boje se da će se vizija usredotočiti na utopijske nemogućnosti, s malo implikacija za sadašnjost.
(7) To je uvjerljiv popis. Koji je vaš odgovor?
Mislim da popis uvjerljivo ukazuje na stvarne opasnosti, što je od velike pomoći. Ali također mislim da predlaže netočne lijekove, što je kontraproduktivno.
Koristan lijek za naše prekoračenje onoga što naše trenutno iskustvo i znanje opravdavaju nije da ne poduzmemo nikakve korake naprijed, već da koračamo pažljivo. Umjesto da izbjegavamo predlaganje ekonomske vizije jer bismo mogli pogriješiti, trebamo joj pristupiti pažljivo i poticati najširu moguću raspravu o prijedlozima koji slijede.
Slično tome, koristan lijek protiv toga da budemo elitisti u pogledu vizije ili strategije nije izbjegavanje vizije ili strategije, već izbjegavanje elitizma. Ako ljudi koji su zabrinuti zbog elitizma izbjegavaju viziju i strategiju, onda će jedini ljudi koji će to slijediti biti ljudi koji nisu zabrinuti zbog elitizma, što je najgori mogući scenarij. Drugim riječima, alternativa elitizmu u pogledu vizije i strategije nije izbjegavanje vizije i strategije, već osiguranje da su naši napori da postignemo zajedničku viziju i strategiju kolektivni i široki, a ne pojedinačni i uski.
Isto tako, koristan lijek protiv sektaštva oko vizije i strategije nije odricanje od zajedničke vizije i strategije koja bi potencijalno mogla biti sektaška, već dijeljenje i istraživanje vizije i strategije na nesektaški način. A koristan lijek za vid koji nema implikacija jest razviti vid koji je dobro osmišljen i korisno povezan s trenutnim potrebama i pritiscima.
Analogija bi mogla pomoći u razjašnjenju. Pretpostavimo da se mnogo ljudi opetovano otrovalo hranom. Nitko ne bi predložio da bismo se svi zauvijek trebali odreći jela kako bismo to izbjegli. Ne jedući bismo izbjegli trovanje hranom, da, ali bismo patili od gladi. Mislim da je sugeriranje da izbjegavamo pogreške, elitizam i sektaštvo tako što ne slijedimo široko zajedničku dugoročnu viziju i strategiju isto tako samoporažavajuće.
(8) Postoji li ikakva predrasuda protiv posebnog raspravljanja o parekonu, osim općeg otpora prema vidu koji spominjete?
Mislim da postoji, ali ne znam koliko je to važno u usporedbi s općenitijim preprekama.
Parecon je besklasna vizija. Odbacuje ne samo privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, nego i monopolizaciju osnažujućeg rada u rukama relativno malog broja. Oni koji vole ili imaju velike koristi od kapitalizma obično će se u prosjeku ne svidjeti prijedlozima za smanjenje njihovog monopola na proizvodno vlasništvo. To razumijemo i očekujemo. Slično tome, oni koji vole ili imaju velike koristi od korporativne podjele rada će u prosjeku imati tendenciju da ne vole prijedloge za smanjenje njihovog monopola na osnaživanje rada. I to trebamo razumjeti i očekivati.
O Pareconu se puno govori od usta do usta, ali barem u SAD-u, dobiva vrlo malo medijske vidljivosti. To može biti zbog općeg otpora prema novim idejama ili viziji ili zbog toga što ljudi sumnjaju u održivost parecona (iako u tom slučaju zašto ne iznijeti te sumnje). No, druga je mogućnost da mnoga ljevičarska izdavačka mjesta za koja bismo očekivali da komentiraju antikapitalističku viziju smatraju parecon posebno uznemirujućim. Parecon implicira da bi ta mjesta trebala usvojiti samoupravne postupke donošenja odluka, nadoknadu za trud i žrtvu te uravnotežene komplekse poslova. Postoje ljudi koji vode te institucije koji ne žele takvu transformaciju i koji o tome radije ne bi ni razgovarali. Stoga u nekim slučajevima ne žele Pareconu pružiti forum za daljnju raspravu.
(9) Ostvaruje li se napredak?
Da, dosta. Na međunarodnoj razini, parecon je zapravo star samo godinu ili dvije, ali postiže sjajne rezultate. Posvuda radim intervjue i eseje, kao jedan od pokazatelja, a knjiga se prevodi deset puta više nego moj prošli rad.
U SAD-u, također, postoji sve veća rasprava u aktivističkim grupama, među studentima i tako dalje. Ali postoji i stalna poteškoća u dobivanju javne rasprave na lijevim medijskim prostorima. Nadamo se da je za to potrebno vrijeme.
(10) Što mislite kakav bi trebao biti odgovor na knjigu? Što se nadate postići?
Neke knjige govore o određenim područjima od interesa – zemlji, određenom dijelu života ili razdoblju u povijesti. Njihova će publika naravno biti ljudi koji su izravno zainteresirani za te stvari. Za knjige o institucionalnoj viziji, međutim, mislim da bi svi koji traže bolji svijet trebali biti široko zainteresirani. Ne radi se o tome da bismo svi trebali pokušati proizvesti prijedloge za vizije svih strana života, ili čak da bismo svi trebali čitati i nadugo raspravljati o svakom prijedlogu koji se pojavi. Ali mislim da je dužnost kritičara postojećih odnosa uzetih kao kolektivna skupina naučiti o vizionarskim prijedlozima, procijeniti ih, i ako se s njima osjećamo ugodno, prihvatiti ih kao ciljeve ili, ako se ne osjećamo ugodno s odbiti ih iz jasnih razloga. Mislim da kao pokret moramo učiniti sve ovo kako bismo osigurali da su naši napori participativni, demokratski, antisektaški i usmjereni na postizanje vrijednih ciljeva koje možemo jasno izraziti.
Dakle, s ovim pogledima, ispada da čak i uz sve veću distribuciju nove knjige i uz još rašireniju upotrebu internetskih resursa Parecon, pa čak i uz prijevode i rasprave na drugim mjestima i 20,000 XNUMX stranica koje se sada okreću u Google pretragama za parecon, frustriran sam. Ali opet, kako bi se itko mogao osjećati osim frustrirano našim napretkom, dok ne osvojimo novi svijet, to jest?
Mislim da bi antikapitalistička ljevica trebala ili smatrati da Parecon nedostaje i odbaciti ga zbog nedostojne vizije za nadilaženje kapitalizma, ili bi je trebala smatrati dostojnom i onda je zagovarati, i iako, naravno, znam da će za oba rezultata trebati vremena, ne Najmanje zato što bi rasprava trebala biti široka, nestrpljiv sam da do nje dođe — baš kao što sam nestrpljiv da se predlože i procijene te konačno zagovaraju vizije za druga područja osim gospodarstva.
(11) Kakvu bi razliku imalo zapošljavanje kad bi ljevičari imali zajedničku ekonomsku viziju?
Moje stajalište o ovome može biti pomalo idiosinkratično, ali mislim da je razlog zašto se mnogi ljudi opiru pozivima da budu radikalni i aktivisti taj što sumnjaju da nema cilja koji je bolji od onoga što trpimo, i sumnjaju da postoji bilo kakav praktični put koji vodi bilo gdje pozitivno, u svakom slučaju.
Ljudi vode težak život i nemaju puno slobodnog vremena. Oni ne žele biti na strani anđela ili voditi dobru borbu samo da izgube. Žele poboljšati svoje vlastite živote i živote ljudi koje vole – i, da, kada je to moguće, također žele pridonijeti izgledima za mir i pravdu za sve. Ali većina ljudi ne smatra vjerojatnim da pokušaju osvojiti bolji svijet bez znanja što bi bilo bolje, kako to možemo osvojiti i zašto bi njihovo sudjelovanje bilo dovoljno značajno da bi bilo vrijedno davanja projektu.
Dakle, mislim da kada bi naši pokreti imali zajedničku pozitivnu viziju kao i kritiku, i kada bismo mogli naznačiti kamo pokušavamo ići i zašto vjerujemo da tamo možemo stići, i kada bismo mogli uvjerljivo pokazati ljudima kako i zašto akcije mogu poduzeti sadašnjost će pridonijeti osvajanju trajne promjene – privući će mnogo više ljudi.
(12) Mislite li da bi stvarno vizija imala tako veliki utjecaj na zapošljavanje? Nije li razlog zašto se ljudi ne pridružuju ljevici zato što imaju pobrkane slike stvarnosti i ne vide trenutne uvjete kao nepravedne ili opresivne?
Ako mislite da je proračun za socijalnu skrb veći od proračuna za obranu i mislite da nema dobrih učinaka, to će sigurno iskriviti vaše poglede na državnu potrošnju. A ako mislite da će vas Irak baciti nuklearkom ili plinom, to će sigurno utjecati na vaše poglede na rat i mir. Ali, iako je to točno i iako objašnjava određeni otpor prema uključenosti pokreta, iskreno, ne, ne bih opisao cjelokupnu situaciju kao što to činite u ovom pitanju.
Umjesto toga, mislim da će ljudi koji ne djeluju u ime pravde uvijek imati neko objašnjenje koje tvrdi da je stvarnost manje nepravedna nego što uistinu jest. Koja je alternativa njihovom govoru? Hoće li reći, hej, vidim da je društvo užasno, nepravedno, opresivno, nepravedno, licemjerno, ali ja vam se ipak neću pridružiti u aktivizmu? I tako, da, svakako se moramo suprotstaviti razlozima koje ljudi nude zašto trnjenja nisu tako loša ili tako nepravedna, naravno. Ali mislim da su ti razlozi često uglavnom racionalizacije, a ne duboko ukorijenjene zabune. I mislim da je dodatna vrlo važna prepreka ljudima da postanu aktivni koja ih tjera da usvoje ove racionalizacije to što ljudi misle da ništa bolje od onoga što sada trpimo nije moguće.
Uzmimo, kao mali dokaz za ovu prilično neortodoksnu poziciju, svibanj 1968. u Francuskoj.
Francuska je u svibnju 1968. zapala u goleme previranja u kojima su veliki dijelovi stanovništva djelovali na revolucionaran način. Nekoliko mjeseci prije ovog doista nevjerojatnog porasta aktivnosti, Francuska je bila relativno tiha. Nekoliko mjeseci nakon burnih događaja, Francuska je opet bila relativno mirna. Što se dogodilo?
Je li to da su u ožujku i travnju ljudi naučili svakakve nove stvari o stvarnosti i to je ispravilo njihove zbunjenosti o ugnjetavanju tako da su odjednom jasno vidjeli nepravdu i kao rezultat toga se pobunili, a da su onda u lipnju i srpnju nekako izgubili sva ta nova znanja, nekako izbacio iz njihovih misli, pa su ponovno pali u zbunjenost i relativnu pasivnost?
Ili je neka mješavina događaja stvorila nadu koja je vodila u svibanj, što je nadvladalo cinizam i potaknulo značajan uspon, a onda, u lipnju, nada se raspršila raspršivši aktivizam?
Ako mislimo da je potonje uvjerljivije objašnjenje onoga što se dogodilo, to jest da je prepreka koja je otklonjena kada postoji buran aktivizam cinizam i sumnja, onda mi se čini da pokreti moraju potrošiti znatno više vremena na rješavanje sumnji u učinkovitost kao u usporedbi s tvrdnjom da je svijet oko nas nepravedan. To ne znači da ne bismo trebali kritizirati svijet u kojem sada živimo i ne pobijati laži i zabune. Ali to znači da bismo trebali pronaći novi omjer između analize trenutnih zala i predstavljanja pozitivne vizije i strategije. Trebali bismo povećati volumen potonjih elemenata.
Nadam se da će se čitatelji složiti da viziji i strategiji treba posvetiti pozornost i da će iz tog razloga razmisliti o nabavi kopije Parecona kako bi pomogli u procjeni modela, poboljšali ga i na kraju odbacili ili zagovarali rezultate. I zato su te poruke izašle van.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije