I still don’t know why Sallie and I bothered to go to that party in the forest slope above Aspen. The people were all older than us and dull in a distinguished way, old enough that we, at forty-ish, passed as the occasion’s young ladies. The house was great — if you like Ralph Lauren-style chalets — a rugged luxury cabin at 9,000 feet complete with elk antlers, lots of kilims, and a wood-burning stove. We were preparing to leave, when our host said, "No, stay a little longer so I can talk to you." He was an imposing man who’d made a lot of money.
He kept us waiting while the other guests drifted out into the summer night, and then sat us down at his authentically grainy wood table and said to me, "So? I hear you’ve written a couple of books."
I replied, "Several, actually."
He said, in the way you encourage your friend’s seven-year-old to describe flute practice, "And what are they about?"
Zapravo se radilo o nekoliko različitih stvari, šest ili sedam do tada, ali počeo sam govoriti samo o najnovijoj tog ljetnog dana 2003. Rijeka sjena: Eadweard Muybridge i tehnološki divlji zapad, moja knjiga o uništavanju vremena i prostora i industrijalizaciji svakodnevnog života.
He cut me off soon after I mentioned Muybridge. "And have you heard about the jako važno Muybridge book that came out this year?"
Bio sam toliko zaokupljen svojom dodijeljenom ulogom inženue da sam bio savršeno spreman prihvatiti mogućnost da je još jedna knjiga o istoj temi izašla u isto vrijeme i da sam je nekako propustio. Već mi je govorio o vrlo važnoj knjizi - s onim samozadovoljnim pogledom koji tako dobro poznajem kod čovjeka koji se drži naprijed, očiju uprtih u mutni daleki horizont vlastitog autoriteta.
Evo, samo da kažem da je moj život prožet dragim muškarcima, s dugim nizom urednika koji su me od mladosti slušali, bodrili i objavljivali, s mojim beskrajno velikodušnim mlađim bratom, s divnim prijateljima od kojih su moglo bi se reći — kao Službenik u Priče iz Canterburyja I still remember from Mr. Pelen’s class on Chaucer — "gladly would he learn and gladly teach." Still, there are these other men, too. So, Mr. Very Important was going on smugly about this book I should have known when Sallie interrupted him to say, "That’s her book." Or tried to interrupt him anyway.
But he just continued on his way. She had to say, "That’s her book" three or four times before he finally took it in. And then, as if in a nineteenth-century novel, he went ashen. That I was indeed the author of the very important book it turned out he hadn’t read, just read about in the Recenzija knjige New York Timesa nekoliko mjeseci ranije, toliko je zbunio uredne kategorije u koje je bio razvrstan njegov svijet da je ostao zapanjen bez riječi - na trenutak, prije nego što se ponovno počeo držati. Budući da smo žene, bile smo pristojno izvan dometa sluha prije nego što smo se počele smijati, i zapravo nikada nismo prestale.
Volim incidente te vrste, kada sile koje su obično tako podmukle i teško ih je uočiti iskliznu iz trave i očite su poput, recimo, anakonde koja je pojela kravu ili slonovsko govno na tepihu.
Kada Rijeka sjena izašao, neki je pedant napisao podsmješljivo pismo New York Times objašnjavajući da, iako je Muybridge napravio poboljšanja u tehnologiji fotoaparata, nije napravio nikakav napredak u fotografskoj kemiji. Tip nije imao pojma o čemu govori. I Philip Prodger, u svojoj prekrasnoj knjizi o Muybridgeu, i ja smo zapravo istražili tu temu i jasno dali do znanja da je Muybridge učinio nešto opskurno, ali snažno za tehnologiju mokrih ploča tog vremena kako bi je nevjerojatno ubrzao, ali pisma uredniku nemojte se provjeravati činjenice. A možda zato što je knjiga bila o muževnim temama kinematografije i tehnologije, Ljudi koji su znali proizašli su iz drvene konstrukcije.
Britanski akademik napisao je u London pregled knjiga sa svim vrstama sitnih ispravaka i pritužbi, sve iz svemira. Zamjerio je, na primjer, da sam, kako bih povećao Muybridgeov ugled, izostavio tehnološke prethodnike poput Henryja R. Heyla. Očito nije pročitao knjigu sve do stranice 202 ili provjerio indeks, budući da je Heyl bio tamo (iako njegov doprinos jednostavno nije bio značajan). Zasigurno je jedan od ovih ljudi umro od srama, ali ni približno dovoljno javno.
Skliska padina ušutkivanja
Da, tipovi poput ovog biraju i tuđe knjige, a ljudi obaju spolova pojavljuju se na događajima kako bi iznosili nebitne stvari i teorije zavjere, ali krajnje sukobljavajuće samopouzdanje potpunih neznalica je, prema mom iskustvu, rodni. Muškarci objašnjavaju stvari meni i drugim ženama, znaju ili ne znaju o čemu govore. Neki muškarci.
Svaka žena zna o čemu govorim. To je pretpostavka koja ponekad otežava bilo kojoj ženi u bilo kojem području; to sprječava žene da progovore i da ih se ne čuje kad se usude; koji mlade žene tjera u šutnju pokazujući, kao što to čini uznemiravanje na ulici, da ovo nije njihov svijet. Uvježbava nas u samopouzdanju i samoograničavanju baš kao što vježba nepotkrijepljeno pretjerano samopouzdanje muškaraca.
I wouldn’t be surprised if part of the trajectory of American politics since 2001 was shaped by, say, the inability to hear Coleen Rowley, the FBI woman who issued those early warnings about al-Qaeda, and it was certainly shaped by a Bush administration to which you couldn’t tell anything, including that Iraq had no links to al-Qaeda and no WMDs, or that the war was not going to be a "cakewalk." (Even male experts couldn’t penetrate the fortress of their smugness.)
Arogancija je možda imala neke veze s ratom, ali ovaj sindrom je rat s kojim se gotovo svaka žena suočava svaki dan, rat i unutar nje same, uvjerenje u svoju suvišnost, poziv na šutnju, onaj iz kojeg se izvlači prilično lijepa karijera kao pisac (s mnogo istraživanja i ispravno raspoređenih činjenica) nije me u potpunosti oslobodio. Uostalom, postojao je trenutak kad sam bila voljna dopustiti da gospodin Važni i njegovo ogromno samopouzdanje nadjačaju moju nesigurniju sigurnost.
Ne zaboravite da sam imala puno više potvrda svog prava na mišljenje i govor od većine žena, i naučila sam da je određena količina sumnje u sebe dobar alat za ispravljanje, razumijevanje, slušanje i napredak — iako je previše toga paralizirajuće, a totalno samopouzdanje proizvodi arogantne idiote, poput onih koji nam vladaju od 2001. Postoji sretan medij između ovih polova na koje su spolovi gurnuti, topli ekvatorijalni pojas davanja i uzimanja gdje mi trebali svi upoznati.
Ekstremnije verzije naše situacije postoje, na primjer, u onim zemljama Bliskog istoka u kojima svjedočanstvo žena nema pravni status; tako da žena ne može svjedočiti da je silovana bez muškog svjedoka koji bi se suprotstavio silovatelju. Čega rijetko ima.
Vjerodostojnost je osnovni alat za preživljavanje. Kad sam bila jako mlada i tek počela shvaćati što je feminizam i zašto je potreban, imala sam dečka čiji je ujak bio nuklearni fizičar. Jednog Božića pričao je - kao da je to lagana i zabavna tema - kako je susjedova žena iz njegove zajednice u predgrađu koja izrađuje bombe istrčala iz svoje kuće gola usred noći vičući da njezin muž pokušava ubiti nju. Kako ste, pitala sam, znali da je nije pokušavao ubiti? Strpljivo je objasnio da su oni ugledni ljudi iz srednje klase. Stoga, to što ju je njezin muž-pokušao-ubiti jednostavno nije bilo vjerodostojno objašnjenje za njezin bijeg iz kuće vičući da je njezin muž pokušava ubiti. Da je luda, s druge strane...
Čak i dobivanje zabrane prilaska — prilično novog pravnog alata — zahtijeva stjecanje kredibiliteta kako bi se sud uvjerio da je neki tip prijetnja, a zatim natjerati policiju da to provede. Mjere zabrane često ionako ne funkcioniraju. Nasilje je jedan od načina da ušutkate ljude, uskratite njihov glas i vjerodostojnost, da potvrdite svoje pravo na kontrolu nad njihovim pravom na postojanje. Oko tri žene dnevno ubiju supružnici ili bivši supružnici u ovoj zemlji. To je jedan od glavnih uzroka smrti trudnica u SAD-u. U središtu borbe feminizma da se silovanju, silovanjima na spoju, bračnom nasilju, obiteljskom nasilju i seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu prida pravni položaj kao zločinima bila je nužnost da se žene vjerodostojni i slušljivi.
Sklona sam vjerovati da su žene stekle status ljudskih bića kada su se ovakva djela počela ozbiljno shvaćati, kada su velike stvari koje nas zaustavljaju i ubijaju pravno rješavane od sredine 1970-ih; dobro poslije, odnosno mog rođenja. A za svakoga tko želi tvrditi da seksualno zastrašivanje na radnom mjestu nije pitanje života ili smrti, sjetite se da je mornaricku kaplarku Mariu Lauterbach, staru 20 godina, navodno ubio njezin kolega višeg ranga prošle zime dok je čekala da svjedoči da je silovao nju. U zgarištu u njegovom dvorištu u prosincu su pronađeni spaljeni ostaci njezina trudnog tijela.
Rečeno joj je da, kategorički, on zna o čemu govori, a ona, koliko god minoran dio bilo kojeg razgovora bio, ne ovjekovječuje ružnoću ovoga svijeta i zadržava njegovu svjetlost. Nakon moje knjige Želja za putovanjem izašao 2000., otkrio sam da sam se bolje mogao oduprijeti maltretiranju vlastitih percepcija i interpretacija. Otprilike u to vrijeme u dva navrata prigovarala sam ponašanju jednog muškarca, samo da bi mi rekli da se incidenti uopće nisu dogodili kao što sam rekla, da sam subjektivna, zabludjela, prenapeta, nepoštena — ukratko, žensko.
Veći dio svog života sumnjao bih u sebe i povukao se. Javna reputacija pisca povijesti pomogla mi je da ostanem na zemlji, ali malo je žena koje su dobile taj poticaj, a milijarde žena mora biti vani na ovom planetu sa šest milijardi ljudi kojima se govori da nisu pouzdani svjedoci vlastitih života, da istina nije njihovo vlasništvo, ni sada ni ikada. Ovo nadilazi ono što ljudi objašnjavaju stvari, ali je dio istog arhipelaga arogancije.
Muškarci mi još uvijek objašnjavaju stvari. I nitko se nikada nije ispričao jer je krivo objasnio stvari koje ja znam, a oni ne. Ne još, ali prema aktuarskim tablicama, možda imam još četrdeset i nešto godina života, više ili manje, pa bi se moglo dogoditi. Iako ne zadržavam dah.
Žene koje se bore na dva fronta
Nekoliko godina nakon idiota u Aspenu, bio sam u Berlinu i držao predavanje kada me marksistički pisac Tariq Ali pozvao na večeru na kojoj su bili pisac i prevoditelj i tri žene malo mlađe od mene koje su ostale s poštovanjem i uglavnom šutjele tijekom cijele večere. Tarik je bio sjajan. Možda je prevoditeljica bila ljuta što sam inzistirala na skromnoj ulozi u razgovoru, ali kad sam rekla nešto o tome kako su Žene štrajkale za mir, izvanredna, malo poznata antinuklearna i antiratna skupina osnovana 1961., pomogla srušiti lov na komuniste Predstavnički odbor za neameričke aktivnosti, HUAC, g. Vrlo važan, rugao mi se. HUAC, inzistirao je, nije postojao do ranih 1960-ih i, u svakom slučaju, niti jedna ženska grupa nije igrala toliku ulogu u padu HUAC-a. Njegov je prijezir bio toliko slab, njegovo samopouzdanje toliko agresivno da se svađa s njim činila zastrašujućom uzaludnom vježbom i pozivom na nove uvrede.
I think I was at nine books at that point, including one that drew from primary documents and interviews about Women Strike for Peace. But explaining men still assume I am, in some sort of obscene impregnation metaphor, an empty vessel to be filled with their wisdom and knowledge. A Freudian would claim to know what they have and I lack, but intelligence is not situated in the crotch — even if you can write one of Virginia Woolf’s long mellifluous musical sentences about the subtle subjugation of women in the snow with your willie. Back in my hotel room, I Googled a bit and found that Eric Bentley in his definitive history of the House Committee on Un-American Activities credits Women Strike for Peace with "striking the crucial blow in the fall of HUAC’s Bastille." In the early 1960s.
Pa sam otvorio esej za Nacija s ovom razmjenom, djelomično kao poklič jednom od neugodnijih ljudi koji su mi objasnili stvari: Čovječe, ako ovo čitaš, ti si karbunkul na licu čovječanstva i prepreka civilizaciji. Osjeti sram.
Bitka s muškarcima koji objašnjavaju stvari zgazila je mnoge žene — iz moje generacije, iz generacije u usponu koja nam je toliko potrebna, ovdje i u Pakistanu, Boliviji i Javi, da ne govorimo o bezbrojnim ženama koje su bile prije mene i nisu bili dopušteni u laboratorij, ili knjižnicu, ili razgovor, ili revoluciju, pa čak ni kategoriju koja se naziva ljudskim.
Na kraju krajeva, Žene štrajkaju za mir osnovale su žene koje su bile umorne od kuhanja kave i tipkanja i koje nisu imale nikakav glas ili ulogu u donošenju odluka u antinuklearnom pokretu 1950-ih. Većina žena vodi ratove na dva fronta, jedan za bilo koju navodnu temu i jedan jednostavno za pravo da govore, da imaju ideje, da im se prizna da posjeduju činjenice i istine, da imaju vrijednost, da budu ljudsko biće. Stvari su sigurno krenule na bolje, ali ovaj rat neće završiti za mog života. Još uvijek se borim, zbog sebe svakako, ali i zbog svih onih mlađih žena koje imaju nešto za reći, u nadi da će to i stići reći.
So many men, so little time; Rebecca Solnit left out hundreds more anecdotes of her own and her friends’ experiences of being hectored to craft this tirade, which should in no way be taken as an endorsement of Hillary Clinton. She is on chapter eighteen of her next book.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, Suosnivač projekt američkog carstva i autor Kraj kulture pobjede (University of Massachusetts Press), koji je upravo temeljito ažuriran u novom izdanju koje se bavi pobjedničkim nastavkom sloma i spaljivanja u Iraku.]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije