Ilan Pappe je profesor povijesti na Sveučilištu Haifa u Izraelu. Aktivist je za prava Palestinaca. Bio je u Torontu u veljači kako bi održao uvodni govor na 'Tjednu izraelskog apartheida' na Sveučilištu u Torontu. S njim je obavljen telefonski razgovor 5. veljače 2005. godine.
Podur: U svojoj knjizi, Povijest moderne Palestine (Cambridge 2004.) koristite ono što ste identificirali kao 'humanistički' pristup. Vi suprotstavljate 'humanističku' verziju povijesti različitim 'nacionalističkim' verzijama povijesti koje postoje. Koja je razlika i zašto je to važno?
Pappe: Službene povijesti Izraela i Palestine bile su odane ili cionističkom narativu ili palestinskoj nacionalističkoj perspektivi. Ovo je pogled s vrha: generali, političari, elite. Ova povijest se ne bavi većinom, većinom ljudi koji nisu dio ove političke i vojne igre. Ali kada povijesti pokušate pristupiti iz perspektive većine, isključenih, tu političku igru vidite u drugom svjetlu. Vidite koliko političke elite mogu biti manipulativne i namjerno varljive. Vidite da sukob nije prirodni rezultat nekog sudara naroda, već rezultat namjernog ljudskog inženjeringa i politike. Ako stvarno možete razumjeti prošlost, kao što ja pokušavam, ako je možete iskreno pogledati, to je jedina čvrsta osnova za pokušaj izgradnje budućnosti.
Podur: Kažete da imate humanistički pristup, ali priznajete i da na kraju pričate priču puno bližu palestinskoj verziji događaja.
Pappe: Kao humanist, suosjećam sa žrtvama. Da sam pisao o Židovima u Europi, ili Afroamerikancima pod ropstvom ili Jimu Crowu, bio bih optužen da sam prožidovski ili proafrički nastrojen. Budući da pišem o modernoj Palestini, optužuju me da sam propalestinac. Ono što me čudi je da ljudi koji tvrde da su humanisti ne dolaze do istih zaključaka kao ja, ljudi koji ne zaključuju da su Palestinci bili žrtve kolonizacije i protjerivanja, ljudi koji nemaju suosjećanja sa njima.
Podur: Sinoć ste u svom izlaganju objasnili kako se to može dogoditi. Govorili ste o onome što ste nazvali ‘mehanizmima poricanja’. Možete li objasniti ovo?
Pappe: Palestinski slučaj je paradoksalan. Ljudi koji tamo žive mogu vidjeti rezultate 56 godina neprekidnog etničkog čišćenja, diskriminacije, čitavog pravnog i praktičnog aparata koji je definicija apartheida. Pa ipak, unutar medija, akademije, pa čak i javne svijesti, Izrael je 'jedina demokracija na Bliskom istoku'. Čini se da ništa od te stvarnosti ne dopire do novinara, akademika, a samim time ni javnosti. Razlog je taj što je naše društvo jako dobro zaštićeno ovim mehanizmima poricanja. Čak i Izraelci vrlo dobrog srca koji sebe smatraju dijelom mirovnog tabora žive u poricanju. Postoje razni mehanizmi, vraćajući se u prošlost.
Jedan od njih je fizički i ima veze s imenima mjesta. U izvornom etničkom čišćenju Palestinaca koje se dogodilo 1948. godine, kada su protjerane stotine tisuća Palestinaca, promijenjena su imena gradova. Gradovi su fizički izbrisani i pretvoreni u ruševine, a potom zasađeni europskim borovima. Ideja je bila odjednom izbrisati prošlost, učiniti je kao da nikada nije postojala, a istovremeno mediteransko, arapsko selo promijeniti u europsku šumu.
Konzultirani su izraelski arheolozi kako bi odabrali imena iz Biblije koja bi odgovarala mjestima. Ali imena su odabrana još promišljenije, pa čak i osvetoljubivije od toga. Tako je palestinsko selo Lubia postalo izraelsko selo Levi. Imena su slična i namjerno su takva napravljena. Da bi djeca koja odrastaju mislila samo na Levija, ali protjerani Palestinci bi znali. Znali bi, a ime bi bilo dovoljno blizu starom imenu da bi bilo podsjetnik.
Židovski nacionalni fond (JNF) zasadio je te borove kako bi izbrisao sjećanje na mjesto i europeizirao ga. Bio sam zbunjen u Torontu, vidjevši znakove za JNF, tražeći potporu za JNF kao da je to neka vrsta ekološke organizacije posvećene zaštiti kitova. Nije. To je kolonijalistička agencija za etničko čišćenje.
A mehanizmi poricanja ne odnose se samo na 1948. Oni su korišteni, korišteni su i ponovno korišteni kako bi se spriječilo vidjeti Palestince. Bilo je Palestinaca koji su živjeli u Izraelu pod vojnom upravom do 1967. To su bili ljudi koji su iskusili samovolju vladavine hira vojnog časnika, čiji su životi bili u rukama nekoga tko ih nije poznavao niti mu je bilo stalo do njih, mnogo prije okupacije Zapadnoj obali i Gazi 1967. Nakon toga, poricanje se jednostavno proširilo na okupirana područja.
Još veći paradoks je negiranje koje je u protekle četiri godine išlo uz razotkrivanje zločina. U posljednje četiri godine stvari su postale još strašnije. Svakodnevno ubijanje djece, rušenje kuća, oduzimanje zemlje, uskraćivanje najosnovnijih prava i sloboda. Kako je moguće da je Izrael to uspio sakriti od vlastitog društva i od ostatka svijeta?
Podur: Nije zataškano, ali i kada se prezentira nema nikakvog utjecaja.
Pappe: Ima nevjerojatnih primjera. Evo jednog. Postoji glazbena emisija koja se prikazuje na izraelskoj televiziji, zove se ‘Taverna’. To je izraelska glazba, što znači da je grčka glazba s hebrejskim tekstovima. Nakon što je izraelska vojska počinila masakr u Jeninu u travnju 2002., producent – još jedan ‘ljevičar’ iz ‘tabora mira’ – htio je napraviti glazbenu emisiju kako bi malo utješio trupe u ovom teškom vremenu. Tako su producenti postavili pozornicu u zoni totalnog uništenja u Jeninu. Ako ste bili u Jeninu ili gledali filmove o tome, znate da je usred logora bila rupa – sve je bilo uništeno i pretvoreno u ruševine, ljudi su ubijeni, ljudi su zakopani u ruševinama. Postavili su pozornicu usred te ruševine i imali svoj glazbeni show. Poslije sam razgovarao s producentom, pitao sam ga – ‘zar ne vidiš problem u tome što je pozornica usred rupe’? Rekao je: 'Ne, pozornica je dobro funkcionirala' – kao da je moje pitanje bilo o tehničkim aspektima pozornice, a ne o makabričnoj sceni.
Drugi primjer: povremeno se nađe hrabra ekipa izraelskih novinara koji će nešto snimiti. Jedna takva ekipa čula je da su neki od izraelskih vojnika na kontrolnoj točki Erez (Erez je visoko militarizirana kontrolna točka koja je jedina ulazna i izlazna točka u pojas Gaze) igrali igru ruleta sa životima Palestinaca. To je bilo vrijeme kada je vrlo malom broju Palestinaca bilo dopušteno ući u Izrael preko kontrolne točke kako bi otišli na posao. Vrata na kontrolnoj točki Erez električna su ograda s isprepletenim ‘zubcima’ koji čine potpuno brtvljenje, a kojima se upravlja daljinskim upravljačem. Vojnici bi igrali igru da vide mogu li uhvatiti palestinskog radnika na vratima. Ovako je poginuo jedan radnik. Filmska ekipa istražila je i snimila tajnu igru. Kad je film emitiran, studio je dobio stotine pisama - prosvjedujući da ekipa ovo nije smjela snimiti, da to pomaže neprijatelju i ruši moral naših vojnika kada im treba podrška! Ovo je još jedan način negiranja, nesuočavanja s barbarizacijom društva. To je vrlo slično reakciji američke javnosti na ono što se dogodilo u Abu Ghraibu.
Podur: Koristite ove primjere poricanja kako biste tvrdili da nema temelja za pokušaj moralnog argumentiranja, nema temelja za dijalog, jer je poricanje tako sveprisutno, a kultura u Izraelu tako daleko otišla, i stoga bojkoti i sankcije protiv Izraela su neophodni. To je nešto što mnogi, čak i oni koji bi se složili s velikim dijelom vaše analize, ne bi prihvatili. Možete li to dodatno objasniti?
Pappe: Kao u Južnoj Africi pod apartheidom, poricanje i indoktrinacija su toliko snažni da nije prirodno očekivati da će pokret unutar društva (u slučaju Južne Afrike bjelačko društvo, u slučaju Izraela židovsko društvo) ustati koji je dovoljno jak da ga zaustavi. Posljedice nadilaze čak i zločine koje su pretrpjeli Palestinci. Vjerujem da će ono što Izrael radi uništiti i židovski narod u bliskoj ili daljoj budućnosti. Čak i s 250 nuklearnih oružja i potporom jedine svjetske supersile. Za dobrobit Židova i Arapa, svijet mora igrati ulogu u demontiranju apartheida. Svijet mora pomoći. A jedini način bez nasilja, protiv kojeg sam, je pritisak. Poslati poruku da je cijena vezana uz apartheid. Ovo je važno jer je slika o sebi važna za izraelsku kulturu. Vrlo je točno da su sankcije problematične: one čine najsiromašnije i radnike nesrazmjerno pate, dok bogati i moćni mogu izbjeći njihove učinke. Ali svaka poruka da Izraelci nisu dio 'civiliziranog svijeta', da je Izrael izopćenik zbog svog ponašanja, može biti učinkovita, jer će pripisati cijenu apartheidu i rasizmu. Istina je da to možda neće biti dovoljno, jer nije isprobano. Ali mora biti bolje od napada bombaša samoubojica. Mogu reći nakon 35 godina da smo pokušali opciju iznutra i nije uspjela, a u mnogočemu su 'mirovni logori' najgori: oni vjeruju u taj 'dijalog', da su tako velikodušni jer palestincima nude djelić 20% njihove domovine, ali ne mogu ići dalje i mrziti palestince jer se više ne odriču.
Podur: Kako biste odgovorili na protuargumente nekih vrlo učinkovitih i neumornih zagovornika palestinskih prava, da bojkot nije taktički jer će ujediniti izraelsko i židovsko mišljenje iza najreakcionarnijih snaga, koje će moći tvrditi da Palestinci i njihovi prijatelji žele uništiti Izrael i otjerati Židove u more? Argument je da će taktika bojkota, kao i zagovaranje prava na povratak, zapravo biti kontraproduktivna, dar reakcionarima, koji će u konačnici povrijediti Palestince.
Pappe: Teško je argumentirati bojkot ili sankcije i posebno mi je teško jer tražim od ljudi da me bojkotiraju. Ali ja bih na taj argument ovako odgovorio: ne čini mi se da jedinstvo reakcionara ovisi o tome što radimo – oni su trenutno stvarno prilično ujedinjeni i ne mogu zamisliti koliko je još promjena taktika s naše strane bi ih ujedinila. Zapravo, trenutno su toliko ujedinjeni da, za razliku od 1990-ih, postoji vrlo malo nade za promjenu iznutra. Ljudi koji misle da postoji bolji način trebaju ići naprijed i raditi na tome: trebali bi nam to moći dokazati. Nisam protiv dvije države, niti 'dijaloga'. Samo mislim da nisu uspjeli, a da je još veći neuspjeh sve opasniji. Vrijeme nam ponestaje, a svaki dan donosi sve više etničkog čišćenja, protjerivanja i razaranja.
Podur: Iznosite neka zanimljiva razmišljanja i o cijeni tih mehanizama poricanja Židova.
Pappe: Ovdje postoji tragična povijest židovskih zajednica koje su živjele diljem arapskog svijeta u relativnoj sigurnosti i blagostanju koje su bile zarobljene između arapskog nacionalizma i cionizma i nisu mogle pronaći put između njih. Imali su poseban način postojanja i napredovanja pod Otomanskim Carstvom. Neki su problem uspjeli riješiti odlaskom u Latinsku Ameriku ili Kanadu, gdje su ostali Arapi. Znate, u imigrantskim zajednicama postoji ravnoteža između onoga što nosite i onoga što jeste. Ali za one koji su otišli u Izrael, jedina stvar koja ujedinjuje Židove u društvu apartheida je da oni *nisu Arapi*. Tako su arapski Židovi morali odbaciti svoj arapski naglasak, i što je još gore i bolnije, morali su prihvatiti da je arapska kultura inferiorna svim drugim kulturama. Ovo nije dobro za ljudsko biće, da mora mrziti i bojati se vlastite kulture radi vlastitog samoocjenjivanja. Morali su se dokazati, dokazati da nisu potajno Arapi. Sada je za njih bilo mnogo bolje nego za palestinsku manjinu u Izraelu ili etiopske Židove. Ali to je ipak propuštena prilika i tragedija.
Podur: Prije otprilike dvije godine, u Ha’aretzu je objavljen članak u kojem su dvojica doživotnih cionista došli do zaključka da je dvodržavno rješenje nemoguće. Jeff Halper iznio je isti argument. Jeste li na isti način došli do svojih stavova, istih zaključaka? Pitam jer se pitam koliko različitih načina postoji da se dođe do ovih zaključaka, a nadam se da ih ima mnogo.
Pappe: Hanegbi i Benvenisti bili su predstavljeni u tom članku i oni su nevoljko došli do svojih zaključaka kao rezultat činjenica na terenu koji je Izrael izgradio. Moja grupa godinama tvrdi da je sekularna demokratska država rješenje. Ja sam povjesničar Palestine i od 1980-ih se smatram anticionistom. Vidim svijet kroz univerzalije, kao humanist, a ne kao nacionalist. Bio sam član Komunističke partije i to je utjecalo na moje instinktne reakcije na stvari. U Engleskoj sam proveo četiri godine. Imam mnogo bliskih prijatelja Palestinaca i oni su mi pomogli da svijet vidim drugačijim naočalama. Živim u zajednici koja je gotovo ravnomjerno podijeljena između Židova i Arapa. Sve više govorim i pišem na arapskom. Mislim da je na neki način jedini način da se prevlada tolika indoktrinacija uspostaviti vezu s ljudima koji opovrgavaju stereotipe. Jednom kada imate takvu vezu, to ne znači da prihvaćate sve što kažu, ali možete sami formulirati ideje i odlučiti se. Imao sam mnogo važnih prijatelja i vodiča, poput Chomskog i Saida, koji su bili jako važni za moju formaciju.
Podur: Vaš stav nije većinski u Izraelu. Ali koliko je to mala manjina?
Pappe: Malo je, ali raste. Evo lakmus testa. Sazvao sam prvu izraelsku konferenciju o palestinskom pravu na povratak prošle godine, u ožujku 2004. Tri stotine Židova došlo je na konferenciju. Da bi to učinili, učinili su to znajući da dolazak na ovu konferenciju znači pokazati aktivnu podršku načelnom pravu na povratak. Druga konferencija održat će se u svibnju 2005., a govorit će o Mizrahi Židovima i feminističkim perspektivama. Ideja je istaknuti različite teme na svakoj konferenciji.
Podur: Govorili ste na Sveučilištu u Torontu i na Sveučilištu York u Torontu, gdje je administracija dovela policiju da suzbije, uz neopravdanu brutalnost, prosvjede tijekom Busheve inauguracije. Nema sumnje da ste svjesni što se događa Wardu Churchillu na Sveučilištu Colorado u Sjedinjenim Državama. Imate vlastito iskustvo s akademskom slobodom i nedostatkom iste u svojoj školi, Sveučilištu u Haifi. Možete li ispričati priču?
Pappe: Počeo sam snažno kritizirati izraelsku politiku prema Palestincima kroz svoj akademski rad 2000. godine. Nakon što je Druga intifada započela u rujnu 2000. godine, ljude koji to čine počeli su tretirati kao izdajice. Nakon 2002., s masakrom u Jeninu, osjećao sam da moram učiniti još više. Moje vlastito povećanje aktivnosti poklopilo se sa slučajem studenta, Teddyja Katza, koji je u prosincu 2000. radio svoj magistarski rad na Sveučilištu u Haifi. Razotkrio je dosad nepoznati masakr 1948. u Tanturi. Njegov diplomski rad dobio je najvišu moguću ocjenu. Veterani vojne postrojbe uključene u masakr zapravo su tužili Katza zbog sadržaja njegove teze. Do suđenja nije došlo. Izraelski sudovi nisu htjeli ići tim putem. Ako nisu htjeli odlučiti je li se 2002. dogodio masakr s Jeninom, sigurno ne bi htjeli donijeti tu odluku o Tanturi 1948. I nemam previše pritužbi na način na koji je sud vodio slučaj. No Sveučilište je pronašlo izgovor da ga diskvalificira. Ustanovili su da su njegovi prijepisi nekih intervjua koje je vodio u sklopu diplomskog rada bili netočni. To ni na koji način nije utjecalo na zaključke, ali bila je to mala pogreška, pa je bio prisiljen ponovno napisati rad i ponovno ga predati. On je tako i učinio. Onda ga je Sveučilište izbacilo. Pokrenuo sam kampanju da ga pokušam vratiti na posao. Nije vraćen na posao. Druga stvar koju sam učinio je da sam 2001. počeo predavati tečaj pod nazivom 'Etničko čišćenje Palestine 1948.'. Bila je to 2. i 3. godina, ‘Advanced BA’ tečaj, izborni predmet. Administracija mi je rekla da ne mogu ponuditi tečaj, ali prema vlastitim procedurama Sveučilišta mogu, i na kraju mi je dopušteno na temelju tog kodeksa.
Tada sam bio iznenađen kada sam u svibnju 2002. godine dobio pismo u kojem sam saznao da je prvi put u izraelskoj akademskoj povijesti sazvan poseban disciplinski sud da mi sudi. Razlog za ovaj sud bio je taj što imam staž. Mnogi akademici su dobili otkaze, ali nitko sa stažom nije otpušten. Suđenje je bilo zakazano za lipanj 2002. Došlo je do međunarodne buke i razotkrilo je Sveučilište. Sveučilište je tada odlučilo ‘obustaviti’ suđenje. Prošle su dvije i pol godine, a Sveučilište je bilo jasno da suđenje može ponovno pokrenuti bilo kada.
U međuvremenu su preporučivali da me se ne uključuje u javne seminare, da me se ne poziva na konferencije i tako dalje.
Podur: To zvuči skoro kao... bojkot!
Pappe: Da, i mogu posvjedočiti da djeluje. Također mogu posvjedočiti da, suprotno onome što kažu, akademici ne samo da to vole, već im je vrlo ugodno bojkotirati druge akademike. I također, da ako je to cijena koja se mora platiti za bojkot, da sam je spreman platiti. To je vrlo mala cijena koju treba platiti. Ali ono što je bilo razočaravajuće jest da većina profesorskog osoblja u Izraelu nije javno rekla ni riječ podrške za mene. Dobio sam neka privatna pisma podrške. Ali rekao sam ljudima - ne trebaju mi privatna pisma, trebaju mi javna pisma. Doputovao sam ovamo iz New Yorka, gdje je Joseph Massad, koji nema mandat, napadnut na Sveučilištu Columbia. Pravo na tumačenje stvarnosti je u opasnosti, čak iu zemljama koje njeguju slobodu govora. Možda posebno u tim zemljama.
Blog Justina Podura je www.killingtrain.com
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije