Bio je to čudan članak na naslovnoj stranici New York Timesa: vrhunski američki general, Michael K. Nagata, zapovjednik američkih snaga za specijalne operacije na Bliskom istoku, priznaje da je Pentagon u ratu s neprijateljem koji ne ne razumije i potražio je stručnjake izvan vojske kako bi mu pomogli shvatiti s čime se suočava.
Nagata kaže: "Ne razumijemo pokret i dok ga ne razumijemo, nećemo ga pobijediti", rekao je, prema povjerljivim zapisnicima konferencijskog poziva koji je održao sa stručnjacima. “Nismo odbacili ideju. Ne razumijemo čak ni ideju.”
Kada ste posljednji put čuli vrhunskog zapovjednika da priznaje da je izgubljen, čak i dok se bombardiranje Islamske države nastavlja s više milijardi dodijeljenih kako bi se iskorijenila ova prijetnja koja, čini se, postaje sve jača unatoč svoj američkoj sili koja je pokušava uništiti.
Kako i zašto je predsjednik Obama objavio rat neprijatelju kojeg ne razumijemo? Prema "zapisnim novinama", dužnosnici priznaju da su jedva napravili trag u većoj, dugoročnijoj kampanji ubijanja ideologije koja pokreće teroristički pokret.
Jedan dio vlasti se hvali da pobjeđujemo; drugi nije tako siguran.
Kao što objašnjava politolog Michael Brenner, malo je logike u igri s obzirom na realnost na terenu. To podsjeća na Vijetnam gdje su dužnosnici smislili “svjetlo na kraju tunela”.
Brenner piše: “Čemu dakle samozadovoljstvo i samozadovoljstvo Washingtona? Naposljetku, još uvijek se mora boriti s neukrotivom realnošću koju predstavlja sljedeće: ISIL koji će biti zastrašujuća sila dokle god oko seže; prateća sve veća prijetnja terorističkih akata; vladu u Bagdadu koja možda više nije ugrožena, ali čiji se nalog proteže samo nad dijelom zemlje; neriješene arapsko-kurdske napetosti; otuđena Turska koja pod sve odvažnijim Erdoganom radi na obje strane ulice; Assad se u Damasku smjestio kao neprijatelj i saveznik naspram ISIL-a; marginalizacija prozapadnih demokratskih snaga u cijeloj regiji; Jemen u kaosu koji je manje podložan američkim zahtjevima; i, naravno, padanje izraelsko-palestinskih odnosa. Ipak, čini se da je Washington nekako zadovoljan svime ovime i ne vidi nikakav poticaj za postizanje dogovora s Iranom.”
Unatoč svim pretenzijama i aroganciji u Bijeloj kući, unatoč činjenici da je ovo rat koji privlači podršku s druge strane prolaza, od proratnih kršćanskih nacionalista koji osuđuju islam na desnici i demokrata na ljevici" koji su ogorčeni ISIL-om Odrubljivanja glava, napredak je spor makar samo zato što samo zračna snaga može učiniti štetu, ali ne mora nužno prevladati.
Mi već 13 godina udaramo po Afganistanu bombardiranjem i drotanjem, ali taj rat je daleko od završetka. To je već trajalo mnogo duže od Drugog svjetskog rata.
A što je s "ratom" s organizacijom koja sebe naziva Daesh, termin koji nikada ne vidite u američkom tisku. Za političkog analitičara Garetha Portera, ovaj "rat" je politički - a ne vojni:
“Američki rat protiv 'Islamske države u Iraku i Levantu' ili ISIL-a, također poznat kao Islamska država IS – najveći pojedinačni razvoj u vanjskoj politici SAD-a tijekom 2014. – nastavlja zbunjivati one koji traže njegovu stratešku logiku. Ali rješenje zagonetke leži u razmatranjima koja nemaju nikakve veze s racionalnim odgovorom na stvarnost na terenu.
Zapravo, riječ je o domaćim političkim i birokratskim interesima.
Navodno je vojni napor pod vodstvom SAD-a usmjeren na "demontažu" "Islamske države" kao prijetnje stabilnosti Bliskog istoka i sigurnosti SAD-a. Ali nijedan neovisni vojni ili protuteroristički analitičar ne vjeruje da vojna sila koja se primjenjuje u Iraku i Siriji ima čak i najmanju šansu za postizanje tog cilja.”
Daily Beast izvještava: “Pentagon je upravo predstavio svoj program obuke iračkih trupa za borbu protiv ISIS-a—i to traje samo šest tjedana. Čak i vojni dužnosnici priznaju da je program nedovoljan, izvještava Nancy A. Youssef. Nakon gotovo godinu dana, SAD nije ništa bliže stvaranju kopnenih snaga potrebnih za pobjedu nad najvećom svjetskom terorističkom skupinom.”
U ovom trenutku, rat je više simboličan nego stvaran, osmišljen da pokaže "superiornost" naše civilizacije nad našom "civilizacijom", što bi, kako je Gandhi jednom rekao, "bila dobra ideja". Al Jazeera je nedavno objavila izvješće o Daeshu, iako je vlada Katara također uključena u kampanju pokušaja njegovog uništenja.
Evo zaključka njihovih analitičara. To svakako potvrđuje neuspjeh našeg "rata protiv terorizma" i jasno daje do znanja da ubojstvo bin Ladena - ako se to stvarno dogodilo nije uništilo Al Qaedu ili Džihadistički pokret.
“Daesh je sada prekogranični regionalni akter koji kontrolira velike površine zemlje i uništava međunarodne granice kako bi povezao sirijska i iračka područja pod svojim utjecajem. Također posjeduje značajan vojni arsenal, stečen uglavnom tijekom borbi s iračkom i sirijskom vojskom; ima veliko vojno iskustvo i borbenu učinkovitost; i ima vojnu komponentu koja vodi svoje bitke s izvanrednim profesionalizmom. Daesh ima goleme izvore bogatstva proizašle iz naftnih polja koja kontrolira, vješto se baveći "crnim tržištem" kako bi izbjegao stroge sankcije koje su nametnute. Nadalje, i možda najvažnije, lukavo iskorištava i postojeće regionalne sukobe i sukobljene interese regionalnih i globalnih državnih aktera dok ima koristi od društvenog pokrića koje proizvodi širenje sektaštva, anarhije i zjapećeg političkog vakuuma u arapskom svijetu.
Daesh je ideološki produžetak al-Qaide i ideje globalnog džihada, a ne aberacija ili izolirani slučaj ekstremizma. Dok se dvije skupine razlikuju po određenim proceduralnim pitanjima, posebice u pogledu upotrebe brutalnosti, stvarnost je da obje proizlaze iz istog temelja borbe protiv onih koji “stoje na putu vladanja Božjom riječi”.
Islamska država je jasno dala do znanja, osobito nakon što je izbacila "Iraka i Sirije" iz svog imena i najavila kalifat, da planira proširiti svoj utjecaj izvan regije MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika). Zapravo, tragovi toga mogu se vidjeti u aktivnostima IS-a na Kavkazu i u središnjoj Aziji, s čečenskim i azerbejdžanskim pripadnicima koji su se obvezali ne samo boriti se u Siriji i Iraku, već i stići u svoje zemlje u dogledno vrijeme. Rusija i Iran, kao i Kina, posebno su zabrinuti zbog implikacija koje će to imati na njihovu sigurnost.
Ne može se koristiti samo jedan pristup da bi se objasnio nastanak Daesha. Drugim riječima, ovaj je dosje otkrio da se podrijetlo skupine ne može jednostavno pripisati tipičnim objašnjenjima kao što su kontekstualni čimbenici, vjerski tekstovi na kojima se temelji, socio-psihološki čimbenici ili tvrdnja da je Islamska država anomalija u povijesti globalnog džihada. Umjesto toga, svaki istraživač koji se nada razumjeti ovu grupu mora uzeti u obzir lokalne, regionalne, povijesne i međunarodne čimbenike kako bi pratio utjecaj grupe, kao i shvatio kamo ide u budućnosti.”
Nitko u američkom aparatu nacionalne sigurnosti ne vidi Daesh kao stvarnu prijetnju SAD-u. Pa zašto se toliko žele zaručiti? Gareth Porter tvrdi da je to za veće proračune i institucionalni rast:
“Prije spektakularnih poteza ISIL-a 2014. godine, Pentagon i vojne službe suočili su se s mogućnošću pada proračuna za obranu nakon povlačenja SAD-a iz Afganistana. Sada su Kopnena vojska, Zračne snage i Zapovjedništvo za specijalne operacije uvidjeli mogućnost stvaranja novih vojnih uloga u borbi protiv ISIL-a. Zapovjedništvo za specijalne operacije, koje je bilo Obamino "Željeni alat" za borbu protiv islamskih ekstremista, trebala bi pretrpjeti svoju prvu ravnu proračunsku godinu nakon 13 godina kontinuiranog povećanja financiranja. Bilo je izvijestio biti "frustriran" time što je prebačen na ulogu koja omogućuje američke zračne napade i željan izravno se obračunati s ISIL-om."
Zaključak: radi se o novcu koliko i o bilo čemu drugom!
Danny Schechter snimio je film WMD (Oružje masovne obmane) o ratu u Iraku 2003. godine. On uređuje Mediachannel.org. Komentari za [e-pošta zaštićena].
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije