Prvo, trošak sanacije u potpunosti podupiru javne instance, što će dovesti do naglog povećanja javnog duga[2]. Trenutna kapitalistička kriza, koja će trajati nekoliko godina, možda i deset, [3] rezultirat će smanjenjem prihoda država, dok će njihove obveze rasti s dugom koji treba vratiti. Posljedica toga bit će jaki pritisci za smanjenje socijalnih izdataka.
Sjevernoameričke i europske vlade zamijenile su klimave, improvizirane skele privatnih dugova razornim gomilanjem javnih dugova. Prema Barclays banci u 2009. europske vlade eurozone trebale bi izdati nove javne dužničke vrijednosnice u iznosu od 925 milijardi eura[4]. Riječ je o nevjerojatnom iznosu, koji ne uključuje nove državne obveznice koje su izdale SAD, Velika Britanija, Japan, Kanada itd. Ipak, donedavno su se te iste vlade slagale da moraju smanjiti svoje javne dugove. Sve su tradicionalne stranke odobravale ovu politiku spašavanja koja je namijenjena pomoći velikim dioničarima pod lažnom izlikom da ne postoji drugo rješenje za zaštitu ušteđevine ljudi i vraćanje povjerenja u kreditni sustav.
Takva sveta unija znači prebacivanje računa na najveći dio stanovništva, koji će morati platiti loše ponašanje kapitalista na nekoliko načina: manje javnih usluga, manje radnih mjesta, daljnji pad kupovne moći, veći doprinos pacijenata u trošku zdravstvene zaštite. , roditelja na troškove obrazovanja njihove djece, manje javnih ulaganja... i porast neizravnih poreza.
Kako se trenutno financiraju operacije spašavanja u Sjevernoj Americi i Europi? Država daje dobre novce bankama i osiguravajućim društvima na rubu bankrota, bilo dokapitalizacijom, bilo kupnjom njihove toksične imovine. Što spašene institucije rade s tim novcem? Oni uglavnom kupuju sigurnu imovinu kako bi zamijenili onu toksičnu u bilancama. A koja su najsigurnija sredstva na trenutnom tržištu? Vrijednosni papiri javnog duga koje su izdale vlade industrijaliziranih zemalja (državne obveznice izdane u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, kako god).
To se zove petlja petlje. Države daju novac privatnim financijskim institucijama (Fortis, Dexia, ING, francuske, britanske, američke banke,…). Kako bi podržali ovaj potez, izdaju državne obveznice na koje se te iste banke i osiguravajuća društva upisuju, a ostaju privatne (budući da države nisu zahtijevale da im kapital koji su ubrizgale daje ikakvo pravo da donose odluke ili čak da budu uključeni u proces glasanja) i izvlačenja novih profita od posuđivanja novca koji su upravo primili od Država[5] tim istim Državama, uz naravno traženje maksimalnog povrata.[6]
Ova golema prijevara se izvodi po zakonu šutnje. Omerta vlada među protagonistima: političkim vođama, pokvarenim bankarima, pokvarenim osiguravateljima. Glavni mediji neće dati potpunu analizu o tome kako se financiraju operacije spašavanja. Bave se detaljima – drveće skriva šumu. Na primjer, veliko pitanje koje se postavlja u belgijskom tisku o financiranju dokapitalizacije Fortisa, koji je preuzeo BNP Paribas, glasi: koliko će vrijediti dionica Fortisa 2012. kada država namjerava prodati one koje je kupila? Nitko, naravno, ne može dati ozbiljan odgovor na takvo pitanje, ali to ne sprječava novine da mu posvete cijele stranice. To se zove distrakcija: filozofija i mehanizam operacije spašavanja nisu analizirani. Moramo se nadati da će kroz kombinirani učinak alternativnih medija, organizacija građana, sindikalnih izaslanstava i političkih stranaka radikalne ljevice [7] sve veći udio stanovništva prozreti i razotkriti ovu prijevaru velikih razmjera. Ipak, neće biti lako suprotstaviti se takvim sustavnim dezinformacijama.
S produbljivanjem krize duboki osjećaj nelagode razvit će se u političko nepovjerenje prema vladama koje su provodile takve operacije. Ako se politička igra nastavi bez velikih promjena, sadašnje desne vlade bit će zamijenjene vladama lijevog centra koje će dalje provoditi neoliberalne politike. Slično će desničarske vlade zamijeniti sadašnje socijalno-liberalne vlade. Svaka nova vlast optuživat će prethodnu ekipu za loše upravljanje i pražnjenje državne blagajne[8], tvrdeći da nema mjesta za ispunjavanje socijalnih zahtjeva.
Ali u politici nikad ništa nije neizbježno. Drugi scenarij je sasvim moguć. Prvo moramo ponoviti da postoji drugi način da se zajamči štednja građana i da se vrati povjerenje u kreditni sustav. Štednja bi bila zaštićena ako bi propale kreditne i osiguravajuće institucije bile nacionalizirane. To zahtijeva da država stjecanjem vlasništva preuzme i njihovo upravljanje. Kako bi spriječili da troškove operacije snosi velika većina stanovništva koja nema nikakvu odgovornost u krizi, javne vlasti moraju se obratiti onima koji su bili odgovorni: iznos potreban za spašavanje financijskih institucija mora se uzeti iz imovine velikih dioničara i izvršnih dužnosnika. To je očito moguće samo ako se u obzir uzme sva imovina, a ne samo znatno smanjeni udio u stečajnim financijskim tvrtkama.
Država bi također trebala pokrenuti tužbe protiv dioničara i izvršnih dužnosnika koji su odgovorni za financijsku katastrofu kako bi dobila i financijske odštete (mimo troškova spašavanja) i zatvorske kazne ako se dokaže krivnja. Oporezivanje treba primijeniti i na velika bogatstva kako bi se financirali fondovi solidarnosti za one koje je kriza pogodila, posebice nezaposlene, te otvorila radna mjesta u sektorima korisnim za društvo.
Potrebne su mnoge komplementarne mjere: otvaranje poslovnih knjiga poduzeća, uključujući sindikatima, suzbijanje bankovne tajne, zabrana poreznih oaza počevši od zabrane bilo kojoj tvrtki da ima bilo kakvu imovinu ili transakciju s poreznom oazom, progresivno oporezivanje transakcija valutama ili izvedenicama , praćenje razmjene novca i protoka kapitala, nema novih mjera usmjerenih na deregulaciju/liberalizaciju tržišta i javnih usluga, vraćanje kvalitetnih javnih usluga… Degradacija gospodarske situacije vratit će na dnevni red prijenos proizvodnih industrija i privatnih usluga u javni sektor kao kao i provedba velikih projekata za otvaranje radnih mjesta.
To bi omogućilo izlazak iz sadašnje krize uz vođenje računa o interesima građana. Moramo skupiti energiju da stvorimo odnos komparativne snage koji bi bio povoljan za provedbu radikalnih rješenja s prioritetom socijalne pravde.
Preveli Christine Pagnoulle i Brian Hunt
Eric Toussaint, predsjednik Odbora za ukidanje duga trećeg svijeta CADTM-Belgija www.cadtm.org, autor knjige The World Bank: Critical Primer, Pluto Press / Between the lines / David Philip Publisher, London – Toronto – Cape Town, 2008.; Svjetska banka: Državni udar bez kraja, VAK Mumbai-Indija, 2007.
[1] I vlade i EK, koje bi trebale nadzirati poštivanje kriterija iz Maastrichta, pažljivo izbjegavaju to pitanje. Na inzistiranje novinara, što se rijetko događa, dobivaju odgovor da nije bilo druge alternative. Također treba precizirati da kao i posrnule banke, države provode izvanbilančne ili izvanproračunske operacije kako bi sakrile točan iznos svojih obveza u smislu javnog duga.
[2] Može se usporediti s krizom u kojoj je Japan bio zatečen od ranih 1990-ih i iz koje je jedva izašao kada ga je pogodila sadašnja kriza.
[3] Barclays navodi ovaj iznos na sljedeći način: 238 milijardi za Njemačku, 220 milijardi za Italiju, 175 milijardi za Francusku, 80 milijardi za Španjolsku, 69.5 milijardi za Nizozemsku, 53 milijarde za Grčku, 32 milijarde za Austriju, 24 milijarde za Belgiju, 15 milijardi za Irsku i 12 milijardi za Portugal.
[4] Naravno, novi novac dobiven od države neće se koristiti samo za kupnju državnih obveznica: koristit će se i za restrukturiranje novih banaka i izravni profit.
[5] Tijekom prethodna dva mjeseca Belgija, Austrija i Španjolska nisu uspjele prikupiti novac od euroobveznica na financijskim tržištima jer su institucionalni ulagači poput banaka, osiguravajućih društava ili mirovinskih fondova bili previše pohlepni (vidi Financial Times 29. listopada 2008.)
[6] Nadajmo se da ćemo se moći osloniti na zastupnike koji rade svoj posao i na novinare u glavnim medijima koji će biti voljni razviti kritičku analizu načina na koji su operacije spašavanja do sada provedene.
[7] Mogli su lako razotkriti prijevaru i pokušati djelovati unutar parlamenta. Budući da to ne čine, a očito je da znaju da će javni dug rasti, to znači da su pristali na odabrani smjer. Zapravo su se opredijelili za svetu zajednicu koju će raskinuti tek pred izbore.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije