Dok Sjedinjene Države nameću sankcije Rusiji i žele učiniti isto Venezueli, bitno je imati na umu koja je to zemlja koja je danas najdestruktivnija i najopasnija na svijetu. Kada su se takva pitanja postavljala u međunarodnim anketama posljednjih desetljeća, odgovor je velikom većinom Sjedinjene Države. Ne Iran, Sjeverna Koreja, Sirija, Kuba, Venezuela, Rusija ili bilo koja od mnogih drugih nacija koje vladajuća klasa i korporativni mediji ovdje redovito demoniziraju, već Sjedinjene Države.
Ljudi na globalnom jugu to dobro znaju iz duge i brutalne povijesti američke vanjske politike. Međutim, budući da živimo u tako zatvorenom društvu, gdje je kritička analiza imperijalizma po definiciji isključena iz rasprava u Washingtonu i nacionalnim medijima, ljudi ovdje moraju dugo i teško tražiti takve informacije. Ako informacije ove vrste prodru u mainstream, vladajuće elite uvijek ocrnjuju njih i one koji ih prenose baš kao što ocrnjuju međunarodne osobe koje smatraju neprijateljima.
Prema Washingtonu, razmatraju se sankcije protiv Venezuele zbog represivnih mjera i nasilja koje se gotovo isključivo pripisuje vladi. U stvarnosti, kontrarevolucionari su odgovorni za većinu ubijenih, uključujući barem jednu smrt motociklista kojem je glava odrubljena žicom razapetom preko ulice. Ovu je taktiku predložio umirovljeni general Angel Vivas, koji je postao heroj kontrarevolucije zbog svog oružanog prkosa pokušaju vlade da ga uhiti zbog smrti motociklista. Istovremeno, SAD je uveo sankcije Rusiji i prijeti vojnom eskalacijom kao odgovor na upad na Krim. Prikladno je izostavljena iz narativa bilo kakva veza između ruskih postupaka i državnog udara u Ukrajini koji su predvodili fanatično antiruski neofašisti, a taj napor podržavaju SAD u iznosu od 5 milijardi dolara, prema pomoćnici državnog tajnika Victoriji Nuland. Također su isključene iz rasprava mnoge vojne postaje koje SAD i njihovi saveznici imaju u blizini Rusije, kao i činjenica da praktički sve članice bivšeg istočnog bloka sada pripadaju NATO-u.
Kao i uvijek, ovi događaji prikazani su nedvosmisleno crno-bijelo, gdje smo mi neupitno dobri dečki koji se zalažemo za slobodu, demokraciju i slobodu, a druga strana je inkarnirano zlo. Hillary Clinton je, primjerice, igrala na uvijek zgodnu Hitlerovu kartu u odnosu na Vladimira Putina, kartu koja se posljednjih desetljeća primjenjivala na Noriegu, Miloševića, Qaddaffija, Chaveza, Sadama Husseina, Osamu bin Ladena, Assada i Ahmadinejada, da spomenemo samo neki. Hitlerova karta nikad nije korištena protiv Mass Murder Inc., američkog dugogodišnjeg kluba diktatora koji uključuje Somoze, Suharta, Diema, Savimbija, Duvaliersa, Mobutua i druge, prebrojane da ih se nabroji, budući da su bili lojalni sluge zapadnih poslovnih interesa. I nije potrebno spominjati da Hitlerova karta za nas ne vrijedi iako je u današnjem svijetu američka vanjska politika ta koja je najbliža politici Trećeg Reicha.
Zapravo, crno-bijeli narativ odmah se ruši i kada se ispitaju današnje situacije i kada se pregleda povijest. Budući da bi dokumentiranje djela izravne američke agresije i dodatnih zločina počinjenih putem financiranja, naoružanja i diplomatske potpore državama klijentima zahtijevalo nekoliko velikih knjižnica, ograničimo se na samo 14 godina ovog stoljeća. Godine 2001. SAD je izvršio invaziju na Afganistan, navodno kao odgovor na napade 9. rujna, iako nitko od uključenih nije bio Afganistanac, a većina su bili Saudijci. Međutim, invazija na Saudijsku Arabiju ne bi bila dobra, jer je ona nepokolebljiv i vrlo važan saveznik. Kao što je Noam Chomsky dokumentirao, talibani su ponudili pomoć SAD-u u praćenju odgovornih za 11. rujna, uključujući Bin Ladena, pod uvjetom da SAD predoče dokaze. Budući da je SAD bio odlučan voditi rat bez obzira na sve, ponuda je odbijena i započela je invazija na Afganistan. Trinaest godina i trilijuna dolara kasnije, ubijanje se nastavlja, prošireno pod Obamom na neselektivne napade dronovima, bez kraja.
Godine 2002. reakcionari koji su predstavljali venezuelanske super bogate stavili su desetke milijuna dolara financiranja iz CIA-e, USAID-a, Nacionalne zaklade za demokraciju i nedvojbeno iz drugih američkih izvora za svrgavanje demokratski izabrane, iznimno popularne vlade pokojnog Huga Chaveza. Venezuelanski narod je odmah ustao i porazio državni udar, ali financiranje, sabotaža i subverzija su nastavljeni. Ljuti i frustrirani stalnim gubicima na biralištima i ulicama, stari oligarsi bore se bez ikakve međunarodne podrške osim one SAD-a i susjedne Kolumbije. Nasilje koje je počelo prošlog mjeseca najozbiljniji je trenutak u Venezueli od neuspjelog puča 2002., a unatoč potpunoj izolaciji SAD je pojačao svoj 15-godišnji propagandni rat protiv Bolivarske revolucije.
Godine 2003. SAD je ilegalno pregazio Irak, uništivši zemlju, kao i argument korišten za opravdavanje invazije da je Hussein moćna prijetnja zbog oružja za masovno uništenje. SAD su znale da takvo oružje ne postoji i invazija je rezultirala, prema nekim međunarodnim izvješćima, više od milijun smrtnih slučajeva Iračana. Nakon američke invazije 1991. godine i godina sankcija masovnog uništenja koje su uslijedile, Irak je uvelike uništen i sada ga muče žestoke unutarnje borbe. U središtu te borbe je Al-Qaida, koja nije bila apsolutno nikakva prisutna u Iraku, ali je sada zastrašujuća sila zahvaljujući invaziji.
Nakon što su desetljećima navaljivali na Muammara Qaddafija da Libiji preda oružje, SAD je ilegalno napao tu zemlju 2011. nedugo nakon što je on to učinio. Najmanje 50,000 ljudi je ubijeno kao rezultat, uključujući Gadafija, a Libija je utonula u kaos koji traje i danas. Drugdje na Bliskom istoku, SAD nastavlja podržavati izraelsku sve veću okupaciju Palestine i ponovno se nalazi na istoj strani kao Al-Qaeda i drugi teroristi u Siriji dok tamo pokušava učiniti ono što je učinio u Iraku, Libiji i Afganistanu.
Od 1990-ih SAD je podržavao masovnog ubojicu Paula Kagamea u Ruandi, predstavljajući ga kao heroja. U stvarnosti, rat u Ruandi započeo je 1990. invazijom Ruandske patriotske fronte iz Ugande, vojske kojoj je Kagame ubrzo postao šef. Četiri godine kasnije, dok su mirovni pregovori bili u tijeku, RPF je ubio ruandskog predsjednika Juvenala Habyarimanu oborivši avion kojim se vraćao s pregovora. Tako je započelo najužasnije razdoblje u regiji, s masovnim ubojstvima na svim stranama i potkopavanjem napora SAD-a za očuvanje mira i nekoliko potencijalnih naselja kako bi RPF mogao izvojevati potpunu pobjedu.
Bivši glavni tajnik UN-a na primjer svaljuje krivnju na SAD za njegovu potporu Kagameu i RPF-u. Kako je nedavno objavljeno u Counterpunch Robin Philpot, Boutros-Gali je rekao da je "genocid u Ruandi 100% odgovornost Amerike." Izvještaji brojnih međunarodnih organizacija, uključujući nekoliko UN-a, zaključili su da je RPF odgovoran za više od milijun smrti, a moguće i nekoliko milijuna u Ruandi. Osim toga, UN-ova i druga izvješća smatraju da je RPF odgovoran za najteže zločine tijekom godina ratovanja u susjednom Kongu. Edward Herman nazvao je Kagamea "dvostrukim genocidistom" naglašavajući da su SAD omogućile ubojstvo i da su poslovni interesi najviše profitirali od toga.
U Latinskoj Americi, osim što podupiru kontrarevoluciju u Venezueli, SAD nastavlja davati milijune Kolumbiji u desetljećima dugom ratu protiv droge koji je zapravo rat protiv naroda koji je osmišljen da uništi otpor dominaciji globalnog kapitala. A 2009. godine SAD je bio gotovo jedini u svijetu koji je priznao pučističku vladu koja je došla na vlast u Hondurasu 2009. godine svrgavanjem demokratski izabranog reformatora Manuela Zelaye. Državni udar i dva lažirana izbora vratili su moć oligarhiji dok su protivnici ubijani u alarmantnom broju od strane vojske, paravojnih postrojbi i drugih za koje se sumnja da su povezani s pučističkim režimom. Iskorijenjivanje protivljenja nužno je za nesmetan rad posebice rudarskih multinacionalnih kompanija, a zapadna su ulaganja dramatično porasla nakon državnog udara.
Nasilje SAD-a nije ograničeno na druge nacije. Na domaćem planu to najbolje ilustrira masovno zatvaranje Afroamerikanaca. S najvećom stopom zatvaranja u svijetu i velikom većinom crnih zatvorenika, SAD se ne razlikuje toliko od Južne Afrike iz doba apartheida. Možda su međunarodne sankcije zato da SAD pretvore u pariju, a diplomatska izolacija bi pomogla najopasnijoj državi na svijetu da dobije dozu civilizacije.
Narod SAD-a snosi posebnu odgovornost da se suprotstavi i agresiji svoje vlade i njezinom financiranju i naoružavanju podređenih uključenih u teror. Tijekom srednjoameričkih polja smrti 1980-ih koje su financirale SAD, kampesino na njujorškoj stanici svoje govorne turneje preklinjala je ljude ovdje da nam "pomognu mijenjajući svoju zemlju". Te riječi danas odjekuju glasnije nego ikad i dolaze iz svih dijelova svijeta; ostaje za vidjeti hoće li naš kolektivni odgovor na te povike biti potvrdan
Andy Piascik je dugogodišnji aktivist i nagrađivani autor koji je pisao za Z, Indypendent, Counterpunch i mnoge druge publikacije. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena].
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije