Zamislite medijsku pokrivenost koja bi nas čekala u našim lokalnim i nacionalnim novinama, na našem radiju, Facebooku, twitteru i televizijskim upozorenjima i posebnim biltenima da je Iran ili neka druga 'neprijateljska' nacija ubijena — iu nekim slučajevima pogubljena — 9 ili više Izraelaca ili Američki židovski mirovni aktivisti na turskom brodu (a time i NATO partneru). Što ako to plovilo predvodi konvoj od 700 nenaoružanih aktivista na brodovima punim humanitarne pomoći za milijun i pol židovskih političkih zatvorenika koje ta nacija drži kao taoce zbog lažnih i zlokobnih tvrdnji o 'nacionalnoj sigurnosti'?
Zamislite, nakon ovih događaja, da je predsjednik Obama bez komentara odbio poziv da održi uvodni govor na AIPAC-u, najutjecajnijem proizraelskom lobiju u SAD-u, dok su Židovi i njihovi pristaše iz cijelog Sjedinjenih Država putovali u Washington DC na AIPAC-ov najvažniji godišnji događaj — onaj koji se poklopio s 30. godišnjicom osnutka? Političke posljedice takvog prekršaja izazvale bi oluju kontroverzi.
Naravno, ništa od ovoga se nije dogodilo jer je događaj koji je u pitanju uključivao ubojstvo 9 tursko-muslimanskih aktivista (jedan američki državljanin) u konvoju brodova u ime Pokreta za slobodu Gaze, pokreta koji su organizirali iu kojem su sudjelovali građani iz oko svijetu, uključujući Izrael, dosta je kukavičkih, bezobraznih odgovora njihovih vlada na više od pola stoljeća oduzimanja imovine, protjerivanja, krađe, zlostavljanja i ubijanja Arapa i muslimana iz Palestine ili onih koji su je podržavali. Suočen s neposrednom 'prijetnjom' da će morati prekinuti svoju ilegalnu opsadu i blokadu Gaze — i možda odatle početi demontirati svoju okupaciju puštanjem brodova s pomoći — Izrael je iskoristio priliku da zaustavi flotilu u međunarodnim vodama i juriša na brod s maksimalnu količinu sile kojom raspolaže. Dovodeći ove već nasilne i nezakonite radnje do razine apsurda koja graniči s ludilom, Izrael je tada iznio cinične i besmislene tvrdnje da je bio prisiljen upotrijebiti 'samoobranu' protiv terorista saveznika al-Qaide na otvorenom moru. Do tada su čak i neki od najokrutnijih izraelskih branitelja počeli iznositi neke pritužbe.
Na ovogodišnjoj gala večeri Arapsko-američkog odbora protiv diskriminacije (ADC) u subotu navečer, 5. lipnja 2010., dugogodišnji libanonsko-američki aktivist (u ime američkog naroda) i bivši predsjednički kandidat Ralph Nader održao je uvodni govor nekim 800 ljudi. Na pola govora Nader je ispričavajući se objasnio da su ga u zadnji čas zamolili da "štipne" za Baracka Obamu koji se te večeri trebao obratiti na konvenciji. Arapsko-amerikanci, uključujući mnoge ugledne goste, nisu bili jedini ljudi u prostoriji s podignutim obrvama zbog Obamine odsutnosti.
Veleposlanici, uključujući veleposlanike iz cijelog arapskog svijeta, također su primijetili, posebno s obzirom na vrijeme, da dolazi kao što se dogodilo samo tjedan dana nakon izraelskog napada na brodu Mavi Marmara. Zapravo, tog dana je još jedan ilegalni izraelski vojni napad prisilio irski brod, MV Rachel Corrie, da prekine svoju misiju za Gazu i pristane u izraelskoj luci Ashdod sa svojih 7,500 tona humanitarne pomoći. Kad sam pitao dr. Safu Rifku, predsjednika Upravnog odbora ADC-a, bi li potvrdio da je predsjednik Obama bio pozvan da se obrati publici te večeri, Rifka je odgovorio s neskrivenim prijezirom, "apsolutno; a možete spomenuti i moje ime ." Rekao je da je sam poslao pozivnicu i da se Obama nije udostojio ni odgovoriti.
Srećom, nije bilo ubojstava na brodu MV Rachel Corrie, brodu nazvanom po dvadesettrogodišnjoj američkoj aktivistici koju je 9. ožujka 16. nasmrt zgnječio oklopni D-2003 Caterpillar Buldožer, dok ga je pokušavala spriječiti da uništi još jedan Palestinski dom. (Više od 17,000 XNUMX ljudi iz Rafaha u Gazi dvaput je i triput postalo izbjeglicama kao rezultat izraelske politike rušenja domova duž filadelfijskog koridora u blizini egipatske granice.) Corrie je nosila blještavo narančasti prsluk i narančasti megafon kada je Vozač buldožera zarobio ju je ispod brda zemlje i dvaput prešao preko njezina tijela, slomivši joj leđa nedugo prije nego što je umrla.
Ne iznenađuje da SAD tek treba inzistirati da se provede neovisna istraga o smrti Rachel Corrie. Niti su SAD odobrile čak ni najmanje kritične nezavisne istrage o izraelskom napadu na Gazu u prosincu-siječnju 2008-9, Goldstoneovo izvješće. ‘Operacija Lijevano olovo’ bila je samo utjelovljenje ‘najvećeg međunarodnog zločina’ agresije i trebala je dovesti do uhićenja i zatvaranja njezinih počinitelja zbog ratnih zločina na Međunarodnom sudu pravde u Haagu; ali naravno, nije. Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje da su predstavnici SAD-a ponovno stajali sami u Ujedinjenim narodima prošlog tjedna neposredno nakon smrtonosnog napada na Flotilu slobode za Gazu, tvrdeći da Izraelu treba dopustiti da sam istraži svoj najnoviji zločin agresije i ubojstva.
Arapski i muslimanski Amerikanci jedva da su iznenađeni da državni teror usmjeren protiv njihovih ljudi ovdje ili u inozemstvu ne zahtijeva nikakvu posebnu pozornost ili brigu unutar bilo koje američke administracije. To što se Obamina uvreda ADC-u dogodila točno godinu dana nakon njegova nadaleko hvaljenog govora u Kairu, u Egiptu, u kojem je obećao promjenu američke vanjske politike prema Bliskom istoku i islamskim nacijama, samo naglašava licemjerje i dupliranje njegovih navodnih uvjerenja.
Ono po čemu se bliskoistočna vanjska politika Obamine administracije razlikuje od one Bushove administracije i onih prije nje je retorika u kojoj se ocrtava njezin temeljni kontinuitet. Ovo je posebno razočaravajuće — i opasno — za svakoga tko se nadao da će nenasilna rješenja i osnovno pridržavanje međunarodnog prava konačno prevladati.
Dok se Sjedinjene Države 'brane' od ruševina onoga što se još uvijek zove Irak; jer sprječava napad na 'naš način života' uništavajući samo tkivo života u Afganistanu; jer prisiljava druge nacije diljem svijeta da nametnu sankcije Iranu, potpisniku Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) za razliku od svog klijenta, Izraela; dok ulaže trilijune američkih dolara hitno potrebnih za domaće programe u razvoj, održavanje i korištenje vlastitih golemih zaliha oružja za masovno uništenje, a zatim iz ruku odbacuje ugovore trećih strana namijenjenih pomoći u sprječavanju užasa trećeg svjetskog rata , nema razloga za pretpostavku da će obuzdati sramotnu politiku Izraela.
Poput svog američkog pokrovitelja, Izrael nastavlja promicati vrhunsko globalno nasilje – čak i kada to znači pogubljenje građana američkih savezničkih nacija zbog otpora njegovoj spirali u ludilo. Kada američki političari, stručnjaci i medijski glasnogovornici čestitaju Izraelu i njegovim specijalnim jedinicama mornaričkih komandosa na napadu na brod NATO partnera koji je prevozio 700 mirovnih aktivista umorni i posramljeni upornom međunarodnom šutnjom o sadističkom uništavanju zemlje, kulture i identiteta Palestinaca, arapski -Amerikanci nisu jedina skupina ljudi koja bi trebala biti i mučna i zgrožena.
Jennifer Loewenstein je fakultetski suradnik za studije Bliskog istoka na Sveučilištu Wisconsin-Madison. Ona je također slobodna novinarka koja je živjela, radila i puno putovala po Bliskom istoku.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije