Iz krvavog pokrova zjapila je otvorena čeljust s požutjelim zubima. Ostali dijelovi glave bili su umotani u plastičnu vrećicu postavljenu na vrh čeljusti i nosnica, kao da se želi približiti mjestu kojemu je nekad pripadala. Torba je bila crvena od komadića koji su bili nagurani u nju. Ispod čeljusti bio je ljudski vrat razrezan do pola: mesnata, mokra rana koja se smiješila ružičasto i curila je iz posmeđe kože oko nje, vrat koji je još uvijek bio povezan s tijelom ispod nje. Iznad njega, u gornjem zamrzivaču mrtvačnice ležala je mrtva žena, njezina crvena kosa namazana kanom po prvi put vidljiva nepoznatim muškarcima oko nje. Još crvene plastike omotane oko inače odsutne brade. Umrla je jer je prosvjedovala ispred džamije u Beit Hanounu, sjevernoj Gazi, gdje se više od 60 muškaraca sklonilo tijekom artiljerijskog napada izraelskih tenkova i topova.
Većina ostalih još je imala netaknuta lica. Ležali su na svojim srebrnim pladnjevima u mrtvačnici ukočeni poput smrznute hrane. Jedan je čovjek imao zelenu Hamasovu traku vezanu oko glave; izgledao je poput pastira iz nekog zaboravljenog, pastoralnog doba. Nečije su bijele oči bile djelomično otvorene, a lice mu je gledalo užasnuto kao da je umro vidjevši da dolazi. Zatim blatna, sivkasta mrlja na donjem lijevom pladnju, crnih uvojaka zamršenih i umočenih u njegovu zaobljenu glavu i blaženo zatvorenih očiju. Pažljiviji pogled otkrio je dijete, dječaka Majeda od 4 godine, igrajući se svojih važnih igara iz djetinjstva kada je smrt stigla poput groma i smotala ga u milijun mrlja crnog blata. Ostali mrtvi već su bili odvezeni.
Muslimanski ukopi odvijaju se brzo, božji dar liječnicima, medicinskim sestrama i pogrebnicima koji u bolnicama i mrtvačnicama očajnički trebaju prostor za sljedeću grupu žrtava koji bi spavali na istim plahtama, istim krevetima s čeličnim okvirom, u ista vlažna vrućina, u istim tijesnim, pretrpanim, tugom pogođenim sobama, često na podovima, s istim umornim, neplaćenim poslužiteljima koji rade svoje obilaske bez odgovarajućih zaliha koje bi im pomogle ako su još živi. A neki bi umrli na operacijskom stolu poput mladića koji je sada otišao u bolničku mrtvačnicu Kamal Adwan kada su njegove rane postale preteške da bi ih tijelo moglo podnijeti. Dvije mlade djevojke su ga prethodile ranije istog dana. Blago onima koji ovu ljudsku pustoš opranu i zastrtu odu u tihi, zemaljski grob.
Danas će bolnice opet biti ispunjene iznad kapaciteta kada se 18 civila mrtvih u napadu prije zore na Beit Hanoun — žene, muškarci i djeca razneseni iz sna u ljudske komade — otkotrljaju iz ambulantnih kola u zamrzivače Shife ili Bolnice Kamal Adwan u sjevernom Pojasu Gaze. Kako se usuđuju noću spavati u svojim kućama kad tenkovi deru komande.
Vjerujete li da je ovo bila nesreća? da će se ikada provesti međunarodna istraga? Kao nakon Jenina? Kao nakon Dana Halutza i njegove bombe od 2000 funti koja je bačena na stambenu zgradu u gradu Gazi ubivši 15 ljudi, od kojih 9 žena i djece? Kao nakon opsade Jabalye u jesen 2004.? Kao nakon Operacije Duga u Rafi? Kao nakon što je Huda Ghalijina obitelj raznesena u ništavilo tijekom izleta na plaži u Gazi? Hoće li oči SAD-a, zalijepljene za svoje tmurne TV ekrane da saznaju koji je kandidat na tržištu pobijedio na izborima u sredini mandata koje su organizirale korporacije, ikada saznati da se dogodio još jedan masakr Palestinaca?
U bolnici Shifa, središnjoj bolnici u Gazi, gdje se dr. Juma’ Saqa i njegovo osoblje nose sa svakodnevnim nestašicama zaliha od aparata za dijalizu bubrega do ventilatora i čiste posteljine; gdje su lijekovi protiv raka nedostupni sve većem broju pacijenata oboljelih od raka, a elektivne operacije, kao što su kile ili krajnici, stvar su prošlosti. Ovdje liječnici i medicinske sestre svjedoče kako voda koju stanovnici Gaze piju uzrokuje bezbrojne bolesti, trule zube, anemiju kod djece i disfunkciju bubrega zbog svoje bočate, otrovne kvalitete. Ovdje djeca leže polugola u svojim krevetima, s bijelom trakom preko nosa držeći cjevčice na licu kako bi mogli jesti ili disati – poput Ahmada od 3 godine, također iz Beit Hanouna, koji je dobio metak u desnu stranu trbuha koji je izlazio s lijeve strane. Njegova majka stoji iznad njega pasivno, zahvalna. Ahmad će barem preživjeti. Ali za što?
Svake noći u gradu Gazi tog prvog tjedna u studenom, eksplozije su odjeknule u sjeveroistočnom kutu Gaze: niz metaka, grmljavina, bombi, topovska paljba. Prve noći juriša još smo mogli vidjeti svjetla iz Beit Hanouna 10 milja od nas kako trepere i svjetlucaju kao da se zapravo ništa ne događa; sve je to bio vatromet iz snova, možda daleka proslava. Ali zatim, do druge noći samo je dio zamračenog svemira ležao u mjestu Beit Hanoun, bez struje i vode dok su gromovi nesmanjeno trajali sat ili više, a zujanje dronova bez pilota kružilo okolo. opet i opet iznad nas, iznad Beit Hanouna, iznad Gaze, automatizirani ljudi-monitori bilježe aktivnosti ispod. Nitko iz Beit Hanouna nije mogao otići danju na posao, a da ne objavi tenkovima i dronovima da je spreman žrtvovati svoj život za privid normalnosti. Svi muškarci u dobi od 16 do 35 godina skupljeni su u kamione i odvezeni na "ispitivanje". Što će biti s njima i njihovim obiteljima? Hoće li se netko javiti? Hoće li dodati 10,000 palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima, ostavljenih da trunu dok se njihove žene i djeca, sestre, braća, roditelji i dalje bore da prežive?
Tamo leži Gaza duga 28 milja u ruševnoj sivoj, raspadajućoj hrpi, zijeva, umorna, jadna, puna smeća. Zalijepite gazu preko nosa kako biste izbjegli miris kanalizacije i zapaljenog smeća. Pokušajte ne primjećivati izloge s metalnim kapcima, prazne trgovine, mnoštvo konjskih i magarećih zaprega koje tapkaju ulicama zbog nedostatka goriva, rebra umornih zvijeri vire iz njihovih trbuha dok ih dječaci bičuju za sobom. nastavi. Šala je tamno plavo nebo koje osvjetljava deponij za smeće, palme i ljubičasto cvijeće koje blista na suncu u studenome – prirodne ne-slike, poput bombonijere ponuđene novinarima koji snimaju ženina ranjenog sina dok ona viče svoje frustracije i užas nad Amerikancima i Izraelcima koji joj ubijaju obitelj. Zašto? Pitala je. Zašto, zašto, zašto?
Pitajte Marka Regeva, željnog, užasno iskrenog glasnogovornika izraelske vlade. Na CNN-ovim međunarodnim vijestima on nam ozbiljno govori da je to izraelska samoobrana. Kasamska vatra na Sderot i Ashkelon mora prestati. Izraelci se imaju pravo braniti. “Operacija” u Beit Hanounu neće prestati dok Qassami ne prestanu. Svaka riječ tjera se iz njegovih usta u mjehurić opscenosti za sve koji gledaju iz Gaze. Verbalna pornografija, sado-mazohistički žargon princa od Hasbare curi u prašinu poput otrovne žuči kupljene, plaćene i tražene od gospodara moći i njihove okupatorske mašinerije.
Nekvalitetni Qassami domaće izrade sikću poput uličnih mačaka stjeranih u kut kad ih se ispali u nebo. Glupi i bestijalni, jure preko granice kao pomahnitale zvijeri ne znajući kamo idu. Zauvijek će juriti ovako dok okupacija Palestine ne završi. Stanovnici Gaze to znaju, Hamas to zna, Fatah to zna, PFLP to zna; U Izraelu, Labor i Likkud to znaju, Meretz to zna, Yisrael Beiteinu to zna, Shas to zna; Peretz, Olmert i Lieberman to znaju, Sharon to zna, izraelski narod to zna, službena Amerika to zna, pa 40 godina nakon 1967. i 58 godina nakon 1948., zašto okupacija još nije gotova?
Jer Izrael ne želi da to završi. Jer Izrael želi zemlju i resurse bez ljudi. Zato što morate ukloniti utrobu iz kulture kako biste zadržali potpunu kontrolu nad njom. Budući da Sjedinjene Države kažu da je to sasvim u redu s nama, dobro služite našoj svrsi. Pomažete da rat protiv terorizma bude pogodan. Pomažeš uklopiti Irak u plan. Pomoći ćeš nam i s Iranom. Koga je, dovraga, briga za milijun i pol siromašnih stanovnika Gaze i njihovu prašinu, njihov pijesak, njihovu smrdljivu hrpu domovine područja katastrofe?
Kakva je užasna šteta što stanovnici Gaze još nisu stekli status ljudi u očima zapadnih sila, jer će otpor tamo i dalje biti enigma dok se to ne promijeni. Za sada će se, međutim, pokolj nastaviti nesmanjenim intenzitetom.
Napuštajući Gazu u 6:30 ujutro u subotu ujutro, 4. studenoga 2006., čujem glasnu eksploziju. Moj taksist me pokupi i vozimo se glavnom ulicom u gradu Gazi prema Erezu. Odjednom, neočekivano, ispred mene je tinjajuća masa olupine, automobil okružen dječacima koji čepkaju njegovu još vruću vanjštinu. Unutra su četiri pocrnjela, spržena ljudska oblika, hrskava na dodir, bezlična od opekotina, ugljen, komadi parenog platna, miris ljudskog mesa pečenog na roštilju, sirene u daljini. Spaljeni i ispareni metal izgleda poput onoga što vidite u znanstvenofantastičnim filmovima. Opečeni ljudi izgledaju poput spaljenih čudovišta od papir kaše čiji komadi otpadaju na dašak povjetarca. Gazi je žao zbog ove indiskrecije, ovog lošeg ukusa, ove nedolične teme razgovora. S pravom izražavate svoje ogorčenje. Kako se Gaza usuđuje govoriti o ovim stvarima!? Ali više ne može sadržavati svoje tajne čak ni uz blokadu posjetitelja na njegovim gadnim obalama; glas mu je kreštav čak i kad se sublimira kroz slojeve medijske obmane. Dim se svaki put diže sve više u nebo. Zatvor implodira i otpor nikada neće prestati.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije