Da izbori u Rusiji ne rješavaju ništa, već je odavno konsenzus politologa. I zapravo, koliko god pojedini izbori bili slobodni i konkurentni, kroz rusku povijest nikada nije došlo do promjene vlasti kao rezultat glasovanja naroda. Ali čak i na temelju toga donekle je preuranjeno zaključiti da izbori nisu bitni. Uostalom, promjenjiv odnos snaga i mišljenja u društvu još uvijek nalazi svoj odraz u ponašanju birača. I dok vlast sve više pribjegava izravnom krivotvorenju, njezino unutarnje jedinstvo kao rezultat slabi.
Dva su lika sredinom siječnja oštro potisnula predsjednika Putina s mjesta najtraženijih osoba na internetu na ruskom jeziku. Prvi od njih bio je mačak Twix, koji je tragično poginuo na putovanju željeznicom negdje između Petrograda i Kirova. Kondukter u vagonu, vidjevši mačku kako istrčava iz svoje nosiljke, zamijenio je jadnika za skitnicu i izbacio ga iz vagona, na vani na minus trideset stupnjeva. Nekoliko tisuća ljudi kasnije je tražilo mačku, no jadno stvorenje nisu uspjeli spasiti. Kad je pronađen mrtav, stotine tisuća ljudi bijesno je tražilo kaznu za počinitelja zločina. Vladine vlasti hitno su usvojile nova pravila koja zabranjuju zaposlenicima željeznice da izbacuju mačke i pse iz vlakova (sada poznato kao Zakon o mački Twix). Neki političari već pozivaju na podizanje spomenika Twixu.
Ali od 19. siječnja predsjednički kandidat Boris Nadeždin privukao je veću pozornost javnosti ne samo od Putina nego čak i od njega. Nadeždinova popularnost počela je rasti oko 15. siječnja, a do 20. siječnja postalo je jasno da ima stvarne šanse prikupiti sto tisuća potpisa potrebnih za uvrštavanje na glasački listić. Tisuće ljudi čekalo je satima na hladnim, snježnim ulicama da dodaju svoj potpis. U Jakutiji su ljudi stajali čak i na mrazu od minus četrdeset stupnjeva. Ovom su se valu pridružili i brojni vraćeni Rusi, koji su pobjegli iz zemlje kako bi izbjegli mobilizaciju u jesen 2022. godine. Skupovi Nadeždinovih pristaša širili su se kao gljive čak iu onim regijama koje prije nisu bile obilježene visokom prosvjednom aktivnošću.
Kako se pomama za potpisima nastavila, etablirane oporbene snage napokon su bile prisiljene obratiti pozornost na kandidata. Očekivano, pojava prave prilike za organiziranje građana na terenu dovela je do trenutnog raskola oporbe, kako liberalne tako i lijeve. Većina onih disidenata koji sigurno djeluju u inozemstvu jednoglasno je proglasila uzaludnost, pa čak i štetnost svake javne aktivnosti vezane uz izbore, tim više što se u Putinovoj Rusiji ne može dogoditi ništa dobro. Nasuprot tome, oporbeni aktivisti koji su ostali u Rusiji sve su se više uključivali u prikupljanje potpisa, pa čak i osjećali sve veći optimizam. Svakako, bilo je izuzetaka u oba ova tabora. No, ono što je temeljno važno u ovom slučaju nije što pojedini političari misle o onome što se događa, nego u kojoj mjeri iu kojem obliku Nadeždinova kampanja manifestira ili odražava ozbiljne političke trendove.
Boris Nadeždin nije samo kritizirao vlast, iako je to činio puno oštrije nego što su si dopuštali službeno dopušteni oporbeni kandidati i u slobodnijim vremenima. No, izravno se deklarirao kao protivnik rata s Ukrajinom i pristaša radikalnih demokratskih promjena u domovini. S druge strane, intelektualci i političari koji su se požurili distancirati od ovog kandidata inzistirali su na tome da on očito djeluje uz suglasnost Kremlja, ili barem nekih njegovih frakcija, te stoga ne zaslužuje ničiju suradnju.
Da je Nadeždin povezan s nekim skupinama unutar aktualne vlasti nedvojbeno je točno. No, upravo zato ovu kampanju treba shvatiti krajnje ozbiljno. Većina promatrača politike Kremlja u posljednja tri do četiri mjeseca uočila je očite nedosljednosti i proturječnosti u donesenim odlukama. Ali zapravo, ono što oni vide nije nedosljednost, već borba između suprotstavljenih frakcija s različitim, pa čak i sukobljenim ciljevima. Ovdje čak nije riječ ni o konfederacijama s jednostavnim razlikama u pristupima i metodama, već o antagonistima koji se međusobno bore. Fenomen Nadeždin odraz je te borbe.
Naravno, ne govorimo o tome da će antiratni kandidat dobiti većinu glasova. No, ako mu se uopće dopusti sudjelovanje na izborima, dobit će prilično veliku potporu, a jedini odgovor na to bit će masovna izborna prijevara vlasti; to bi zauzvrat moglo potkopati legitimitet sljedećeg plebiscita. To će biti teško sakriti, pogotovo usred raskola u elitama. Previše je ljudi ui oko Kremlja sada zainteresirano za ometanje izbora. To će zauzvrat izazvati daljnji krug unutarelitne borbe, u pozadini nemirne građanske aktivnosti potaknute Nadeždinovim govorima.
Malo tko brine o tome koliko je određeni kandidat dobar ili loš; njegov program nitko ne čita, a u njegovim govorima čuju se samo pozivi na mir i promjene. Ali ovi pozivi, koliko god bili nejasni, jasno odzvanjaju raspoloženjem sve većeg broja – možda i ogromne većine – ruskih građana.
Rječit simptom raspada našeg jedinstvenog političkog sustava bio je neočekivani nastup popularnog pjevača Shamana, čiji je posljednji video objavljen 18. siječnja, upravo na godišnjicu uhićenja Alekseja Navaljnog. Video poziva na podršku onima koji su patili za istinu i gledateljima prikazuje sliku okovanog borca koji prolazi kroz špalir progonitelja. Odmah je naišao na niz komentara koji su pozivali na oslobađanje političkih zatvorenika i promjenu vlasti u Rusiji; broj pregleda nakon dva dana premašio je dva milijuna. Svakako je primjetno da je Shaman donedavno bio nešto poput službenog glasa Putinovog režima, model ne samo odanosti, već i primjer za one druge pop glazbenike koji nisu žurili izvoditi pjesme koje hvale moć.
Video čija je priprema trajala oko mjesec i pol dana (otprilike koliko je trajalo i pokretanje Nadeždinove kampanje) pojavio se taman kada je nastajala prekretnica u prikupljanju potpisa, kada je postalo jasno da je protukandidat šanse nisu bile tako male kao što se činilo na prvi pogled. Može se to, naravno, smatrati tek čudnom slučajnošću, ali takvih je slučajnosti u posljednje vrijeme jako puno, pogotovo nakon što su krajem listopada prošle godine kružile glasine o smrti predsjednika Putina. Bez obzira na to koliko je ruski predsjednik živ, zdrav ili (možda) mrtav, očito je da funkciju koju je oduvijek obnašao – onu moderatora, spajanja različitih frakcija vlasti i prevladavanja njihovih proturječja – više nitko ne obnaša. Stoga Nadeždinova kampanja predstavlja doista značajan politički izazov: ako ne za sustav u cjelini, onda barem za njegovu konzervativnu frakciju. Koliko će to biti ozbiljan izazov znat ćemo u vrlo bliskoj budućnosti.
Preveo Dan Erdman
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije