Rat između Rusije i Ukrajine ne samo da je uništio živote mnogih tisuća u obje države, već je zadao i težak udarac lijevom i lijevo-liberalnom političkom diskursu na Zapadu. Tijekom niza godina razvijali su se i uspješno funkcionirali ideološki klišeji koji su omogućili koliko-toliko predvidljiv odgovor na svaki sukob i krizu u suvremenom svijetu. Pouzdano smo znali da je glavni izvor problema politika konzervativnih elita Zapada, usmjerena na ugnjetavanje naroda globalnog Juga. Zato bi pacifisti i socijalisti trebali kritizirati NATO blok, suosjećati s državama koje su pod pritiskom Zapada, čak i ako su tamošnji politički režimi vrlo daleko od bilo kakvih ideja demokracije. Događaji od 24. veljače, kada je prozapadna Ukrajina bila izložena agresiji od strane ruskih vladara, koji su se proglasili borcima protiv zapadnog utjecaja, mnoge su zbunili i dezorijentirali. Dakako, osuda agresije bila je gotovo opća, osim niza marginalnih skupina i pojedinaca koji su se suprotstavljali ne samo lijevom mainstreamu, nego i stvarnosti. Međutim, moralistička osuda rata i agresije pokazuje se nedostatnom ne samo za formuliranje političkih stavova, pa čak ni za opću ocjenu onoga što se događa, već i za odgovor na pitanje za što se točno treba boriti, a što postići u trenutnoj situaciji.
Činjenica da se događaji rusko-ukrajinskog rata ne uklapaju u uobičajenu priču o zapadnom imperijalizmu koji potvrđuje svoju dominaciju nad drugim zemljama i narodima ne znači da se trebamo odreći kritike postojećeg globalnog sustava. Ovdje je opasnost drugačija: riskiramo postati taoci uobičajenih gotovih formula, a odbijamo analizirati stvarnost, koja pokazuje složeniju, i što je najvažnije, stvarnu sliku sa svim svojim proturječjima.
Pokušajmo razumjeti što se konkretno događa, bez podlijeganja ideološkim klišejima jedne ili druge strane.
Tko je odgovoran?
Naravno, ruska oligarhija i Putinov režim snose najveću odgovornost za sadašnji rat. Možemo i trebamo govoriti o kršenju ljudskih prava u Ukrajini, o tome da su 2014. nova vlada u Kijevu i njezini pristaše upotrijebili silu protiv prosvjednika na jugoistoku (ne samo u Donjecku i Lugansku, nego i u Harkovu). i Odesa). Možemo i trebamo imati na umu smiješne pokušaje zabrane ili potiskivanja ruskog jezika ("zahtjev je koliko nemoralan toliko i lud", kako je rekao ukrajinski redatelj Serhiy Loznitsa). Danas to otvoreno govore ne samo oni koji su uvijek kritizirali vlasti u Kijevu, nego čak i mnogi njezini pristaše, poput Alekseja Arestoviča, savjetnika predsjednika Zelenskog. Ali prisjećati se svega toga ima smisla tek nakon što se imenuje glavni krivac, a to su sadašnji vlastodršci Kremlja.
Istini za volju, režim koji se proteklih godina oblikovao u Rusiji nije pao s neba, niti je samo rezultat ludila jedne osobe, ili proizvod opakih sklonosti grupe oko njega. Ona je sasvim prirodno nastala na temelju ekonomske politike koja je odražavala logiku suvremenog neoliberalizma, a uz punu podršku Zapada.
Kada govorimo o sankcijama, ne treba zaboraviti da je upravo integracija Rusije u globalna tržišta – preko izvoza mineralnih sirovina – dovela do formiranja tipičnih obilježja kapitalizma na periferiji, baš kao što se dogodilo u mnogim zemljama Afrike. ili Azije, iz koje su potom nastale odgovarajuće društveno-političke strukture i odnosi, prakse koje sada “prosvijećeni Zapad” jednoglasno osuđuje kao “neeuropske”. U tom smislu, inače, sankcije su iznuđene i zakašnjele, podrivaju postojeću gospodarsku strukturu i udaraju na strukturu interesa koja prevladava u Rusiji, au budućnosti mogu stvoriti objektivnu osnovu za sustavne promjene u našoj zemlji. Ali te promjene mogu postati stvarnost tek nakon sloma sadašnjeg režima.
Vladajući krugovi Zapada i Ukrajine dijele odgovornost za rat s Putinovim režimom, ali upravo je on danas glavni čimbenik raspleta krize. Bez njegovog političkog uklanjanja sa scene ne možemo se nadati nikakvom razrješenju ove situacije. Drukčije raspravljati znači ne samo podržati Kremlj, već i pridonijeti beskonačnom produžavanju rata sa svim njegovim popratnim katastrofama. Toga se mora sjetiti svatko tko sanja o humanom i pravednom svijetu.
Suprotstaviti se Putinovom režimu znači odlučno se suprotstaviti pokušajima poistovjećivanja tog režima s ruskim društvom i ruskom kulturom općenito (što je upravo središnji element službene propagande aktualnog režima). Tijekom 20 godina Putinove vladavine u Rusiji su više puta izbijali masovni prosvjedi, čitavi gradovi istupali su u opoziciju (iz Volokolamskog okruga ili Habarovskog regiona), organizirane su višemjesečne kampanje otpora koji nisu odustajali unatoč oštrim potiskivanje. Jedina stvar koja je bitno razlikovala ruski prosvjed od onoga što se dogodilo u Ukrajini i mnogim drugim zemljama je to što su prosvjedi ovdje uvijek bili mirni i nenasilni. U tom smislu iskustvo Rusije jasno opovrgava teoriju Genea Sharpa, popularnu u liberalnoj javnosti, da se diktature navodno boje mirnog prosvjeda i da se uz njegovu pomoć mogu srušiti. Na miran prosvjed, bez obzira na njegovu masovnost, vlasti su reagirale ravnodušno ili represivno.
Sadašnji rat mogao bi radikalno promijeniti situaciju. No razvoj događaja ovisit će o tome kako će se stvari odvijati u Ukrajini.
Koje mirovne inicijative zaslužuju podršku?
Dugotrajni rat neminovno stavlja na dnevni red pitanje primirja. Antiratni pokret u Rusiji borio se za to od prvog dana rata. Čak i službena ispitivanja javnog mnijenja u Rusiji pokazuju da većina stanovništva podržava skori prekid neprijateljstava.
Ali kada se govori za mir, ne može se ići na ruku onima koji su započeli ovaj rat. Ako prekid vatre ne podrazumijeva povlačenje trupa na položaje koje su zauzeli 23. veljače, takva je inicijativa u biti poticanje agresije i priznavanje “prava” jedne države da silom otme i drži teritorije druge. U ovom slučaju uopće nije važno što osjećamo prema vlastima koje trenutno postoje u Ukrajini: otimanje njezina teritorija kršenje je ne samo državnog suvereniteta, već prije svega prava i sloboda stanovništva koje živi u Ukrajini. tamo, čije mišljenje nitko ni ne pomišlja pitati. Posebno je upečatljivo kada tako nešto predlažu neki liberalni politički komentatori na Zapadu, koji smatraju da je moguće razgovarati o teritorijalnim ustupcima ili reviziji granica stranih država ne razmišljajući o tome što bi stanovnici tih zemalja mogli željeti. Što je ovo, ako ne klasičan primjer kolonijalističkog razmišljanja, koje ne priznaje pravo domorodaca na vlastite izbore. A ako govorimo o dogovoru između Putina i Zapada, zašto se predlaže da se to pitanje riješi na račun Ukrajine? Zašto, umjesto da razgovaramo o sudbini Hersona, ne pristanemo na povratak Aljaske "na svoje izvorne ruske obale?"
Jasno je da će povlačenje ruske vojske s okupiranih područja značiti priznanje poraza. Upravo je to ono što Putinov režim nastoji izbjeći pod svaku cijenu, a ne zato što nekome u Kremlju stvarno trebaju Herson ili Mariupolj pretvoreni u ruševine. Vladajući krugovi Rusije dobro su svjesni da će poraz u ratu rezultirati kako njihovom vlastitom propašću, tako i prvim zamahima revolucionarnih promjena u zemlji. Zato su spremni nastaviti neprijateljstva unedogled, bez obzira na cijenu koju će morati platiti društvo u vidu ljudskih života ili ekonomske štete. A kada je riječ o primirju, drže se svake opcije koja bi im omogućila da barem pripišu zasluge za uspjeh. Ali tu ne treba imati iluzija: Putinov režim je država čije je daljnje postojanje moguće samo u uvjetima permanentnog rata. Neće uspjeti uspostaviti nikakav stabilan mir pa čak ni primirje, a nikako zato što su, kako nam često govore, u Kremlju na vlasti zli imperijalisti, koji se neće smiriti dok ne unište Ukrajinu. Rusijom vladaju neprincipijelni i pokvareni pragmatičari. Sudbina i Rusije i Ukrajine jednako im je nevažna. No, zapetljali su se u vlastita proturječja i, podgrijavši nacionalističke osjećaje u onom dijelu društva koji je još uvijek lojalan, jednostavno se više neće moći vratiti na stanje prije početka ukrajinske krize.
Kao što se sjećamo, na početku rata Putinova vlada nije iznijela nikakve teritorijalne zahtjeve protiv Ukrajine. Kremlj općenito nije bio u stanju formulirati nikakve razumljive zahtjeve, ograničavajući se na opće inzistiranje da u Ukrajini navodno vladaju "nacisti". Nemogućnost iznošenja određenog skupa zahtjeva ili dosljedne izjave o ciljevima rata posljedica je činjenice da stvarni razlozi izbijanja neprijateljstava nisu ležali u sferi rusko-ukrajinskih poslova, pa čak ni međunarodnih odnosa. uopće. Uzroke rata valja tražiti u unutarnjopolitičkoj krizi Putinova režima. Vladajućim krugovima bio je potreban “mali, pobjednički rat” kako bi se dovršila reorganizacija vlasti u pozadini sve lošijeg zdravlja vladara i sve većeg otuđenja između države i društva. Sada je jasno da je produljenje rata osujetilo planove Kremlja. Ali priznanje vojnog neuspjeha značilo bi potpunu političku katastrofu za Putinovu oligarhiju. Zato je u travnju 2022., kada je na Istanbulskoj konferenciji gotovo postignut dogovor o prekidu rata i početku povlačenja trupa, napredak odjednom zastao. Procijenivši unutarnju političku situaciju, Putinovo okruženje je došlo do zaključka da je za njih mir opasniji od nastavka rata.
Što će biti s Putinovim režimom?
Naravno, Putinov režim nije započeo svoj život kao isti oblik kakav danas vidimo pred sobom. Predbacivanja i optužbe da se ova vlast “tolerirala toliko dugo” (kao i slične zablude o navodnoj kolektivnoj odgovornosti Rusa za sadašnje stanje) potpuno su besmislene. Politički sustav u Rusiji prošao je kroz postupnu evoluciju, postajući sve autoritarniji, ali je konačno dobio svoj sadašnji oblik relativno nedavno, kao rezultat "državnog udara odozgo" izvedenog pod krinkom ustavne reforme 2020. Ali čak ni ovaj državni udar nije se dogodio u vakuumu i nipošto nije bio samo rezultat Putinove žudnje za moći ili spletki njegovog najužeg kruga. Sve je to rezultat dugotrajne ekonomske stagnacije, porasta masovnog nezadovoljstva i sve brojnijih sukoba unutar vladajuće klase. U takvoj situaciji vlastodršci nisu nalazili drugog izlaza osim jačanja autoritarne kontrole nad društvom, demontaže preostalih demokratskih sloboda, eklatantne represije, a onda, kada ništa od toga nije bilo dovoljno, rata koji je, po njihovoj računici, trebao obnoviti jedinstvo društva.
Ali računica gospodara Kremlja o tijeku rata u Ukrajini pokazala se potpuno lažnom. S jedne strane, događaji svakim danom sve više pokazuju koliko su nesposobni i mediokriteti ljudi koji su državu uvukli u sadašnju katastrofu; s druge strane, svaki pokušaj izlaska iz ove slijepe ulice zahtijevat će od njih da prepoznaju samu činjenicu tog neuspjeha – to neizbježno postavlja neugodno pitanje odgovornosti. Stoga je ljudima koji sada vladaju u našoj državi ugodnije tonuti sve dublje u katastrofu nego pokušavati je prevladati. Upravo je unutarnja politička kriza u Rusiji glavni razlog za početak rata i razlog zašto ovaj rat ne može završiti, unatoč očitoj besperspektivnosti.
Rat neće završiti sve dok se u Rusiji ne promijeni režim. Ovo nije ideološka izjava, već temeljno političko načelo samog Putinovog režima, koji ne može preživjeti drugačije nego razvlačeći rat unedogled. Nažalost za vlastodršce u Kremlju, vječni rat je nemoguć, pogotovo jer se pretvara u beskonačan niz neuspjeha i poraza, nešto što ne teži stabiliziranju režima.
Očito je najbolji izlaz, kojem su skloni i ljudi iz okruženja aktualnog predsjednika i mnogi političari na Zapadu, ponuditi nam putinizam bez Putina u vrlo skoroj budućnosti, budući da je trenutno stanje zdravlja prvog građanina daleko od željenog. . Prebaciti odgovornost na jednu osobu, nekako se dogovoriti sa stranim vladama, a zatim nastaviti vladati državom po starom – to je strateška perspektiva prema kojoj se postupno okreće ruska elita. No čak i da se taj scenarij ostvari u skoroj budućnosti, neće uspjeti oživjeti status quo. Rusija je zrela za duboke promjene. Završetkom rata oni će i početi, sviđalo se to nekome ili ne.
Preveo Dan Erdman
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije