“Oni mogu, ali mi ne možemo.” To smo morali ponavljati mjesecima, kada su ljevičarski i liberalni oporbenici bili pritvarani i pred suđenje zbog same riječi "rat" izgovorene u vezi s vojnim operacijama na teritoriju Ukrajine, dok su Igor Strelkov i njegovi suradnici kritizirali riječi vojnog vrha, žalili se na poraze na fronti i otvoreno govorili o užasnom stanju u vojnim postrojbama. Naravno, izvukli su se jer nisu dovodili u pitanje samu potrebu vojnog djelovanja. Isprva Putina nisu prozivali po imenu i nisu ga izravno grdili. Vladi se zamjeralo samo to što nije bila dovoljno stroga. Što se tiče Ukrajine, striktno su se držali mišljenja da država s takvim imenom ne bi trebala postojati.
Ali sve se promijenilo. Dana 21. srpnja u 11:30 došli su po Strelkova, službenike FSB-a koji su priveli osnivača Kluba gnjevnih domoljuba. Ranije je podignuta optužnica protiv umirovljenog pukovnika Vladimira Kvačkova, još jednog poznatog člana Kluba. Treba ga kazniti za diskreditaciju ruske vojske.
Naravno, Strelkov je uvredljivim komentarima o Putinu prešao određene nepisane granice. Ali što je još važnije, situacija se promijenila.
Ljute patriote s pravom se može optužiti za agresivnost i krvoločnost (a na pozadini svojih suboraca Strelkov je čak jedan od najumjerenijih). Ipak, njihov glavni problem nije u njihovim stavovima po sebi, već u svojoj monstruoznoj političkoj naivnosti i ekonomskoj nepismenosti, koja ih je upravo dovela do ovoga gdje su danas. Nisu razumjeli da su vojne operacije vođene tako kompetentno i učinkovito koliko je to sposobna sadašnja ruska država. Nisu htjeli prihvatiti da ciljevi ovog sukoba nemaju nikakve veze sa službenim izjavama (koje su, ionako, stalno proturječile same sebi), niti s lijepim snovima o obnovi Ruskog Carstva ili SSSR-a, o čemu nastavljaju Ljuti Domoljubi divljati. Nadležni su, kažu, učinili sve kako treba, a njihove probleme riješili kako su mogli. Ako želite drugačije, onda morate promijeniti državni sustav i ciljeve politike. Ali problem je u tome što bilo kakve dovoljne promjene ne bi ostavile mjesta ni za sadašnju oligarhiju, ni za “domoljubnu” agendu usmjerenu na povratak u imaginarnu prošlost.
Jedinstvena odlika ruske elite je ta što ne samo da odbija priznati svoje pogreške, nego i ne želi biti svjesna postojanja objektivnih problema (posebno onih problema generiranih vlastitim djelovanjem). Umjesto da prepoznaju probleme, vlasti vide samo prijetnje, a na te prijetnje reagiraju na dva načina – lažima na TV-u ili represijom. Jedno je, naravno, neodvojivo od drugog.
Laži suvremenih propagandista Kremlja radikalno se razlikuju od onoga što smo vidjeli u SSSR-u. U to je vrijeme propaganda barem bila usmjerena na rješavanje stvarnih strateških problema, na mobilizaciju podrške i sudjelovanje javnosti. Danas je potrebno samo trenutačno opravdanje postojećeg stanja, dok za promjenu kursa nije potrebno nikakvo objašnjenje, već samo odbijanje priznanja vlastitih izjava iz prošlosti – njih jednostavno nije bilo! Praksu koju je satirično opisao gospodin Orwell u 1984 postala naša svakodnevica. Od društva se ne traži ništa osim političke amnezije.
Strelkov i njegovi Ljuti domoljubi počeli su predstavljati prijetnju ne u trenutku kada su počeli kritizirati tijek neprijateljstava, već kada su počeli ozbiljno shvaćati retoriku kojom su bili hranjeni u posljednjih godinu i pol.
Ne trebamo razmišljati o opravdanosti režima zašto je cijela ova operacija pokrenuta. Vlasti to očito ne shvaćaju ozbiljno, kao što se očito pripremaju za veliki obrat. Dužnosnici na svim razinama dobro su svjesni da je potrebno napustiti teritorij Ukrajine, što prije to bolje. Kako će to biti učinjeno, i što je najvažnije tko će to učiniti, još ne znamo. Putin se očito ne uklapa u ove promjene planova, ali nakon pobune Jevgenija Prigožina nikome nije tajna da se njegova vladavina bliži kraju. U međuvremenu Ljuti domoljubi mogu biti ušutkani pod izlikom nepoštivanja vladara. Postali su puno opasniji od lijeve i liberalne oporbe, ne zato što nude nekakvu alternativu, ili zato što žele ili mogu nešto promijeniti, nego zato što se tvrdoglavo drže stare agende upravo u trenutku kada su i same vladajuće elite priprema za promjenu ovog dnevnog reda. Ljutiti domoljubi stvaraju ideološko vrenje za konzervativnu pobunu. Ne mogu sami ništa organizirati, niti će. Ali nikad ne znaš kako će tvoje vlastite riječi odjeknuti! Što ako će ljudi koji su gledali dovoljno TV-a preozbiljno shvatiti opterećujuće parole koje su ranije proklamirane? Poštovanje moći u Rusiji danas ne zahtijeva potporu službenim ciljevima koji se stalno mijenjaju i koji su u suprotnosti sa stvarnošću, već zahtijeva poniznost. Lojalna javnost mora biti spremna biti lojalna svakoj odluci. Zatim će pokušati slomiti iskrene patriote, štovatelje carskog carstva, militariste, nostalgičare za SSSR-om i jednostavno one koji su jučerašnje mantre previše upamtili.
Jučerašnja opozicija danas može likovati. Ali u ovome nema ništa dobro. Koliko god Ljuti domoljubi bili u krivu, kakve god strašne izjave davali, kažnjeni su ne zbog svojih grijeha, čak ni zbog svojih principa, nego zbog činjenice da uopće imaju principe. Čak i ako takve mjere najavljuju zakašnjelu promjenu politike, nema ni najmanjeg razloga misliti da će sljedeći zaokret biti išta uspješniji od prethodnog. Problemi ne samo da se ne rješavaju, nego se niti ne prepoznaju. Vlastodršci sada počinju shvaćati da se još moraju izvući iz ukrajinske zamke u koju su sretno uskočili prije godinu i pol. No, nakon toga će se sav ogroman teret drugih neriješenih problema sručiti na njihove – i naše – glave.
No, kad bi netko ozbiljno pokušao riješiti te probleme u sferi gospodarstva, politike, menadžmenta, društvenog života i međunarodnih odnosa, ne bi bilo ukrajinske kampanje, ne bi bilo trenutne situacije, niti Kluba ljutih domoljuba.
Preveo Dan Erdman
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije