Nedavna prijaviti Ujedinjeni narodi otkrili su da niti jedna zemlja u podsaharskoj Africi nije na pravom putu da postigne međunarodno dogovoreni cilj prepolovljenja ekstremnog siromaštva do 2015. Ovaj užasni neuspjeh ne iznenađuje s obzirom na neispunjene obveze pomoći G8, nesposobnost Svjetske trgovine Organizacija (WTO) za pregovore o trgovinskim pravilima koja pogoduju razvoju i financijska opterećenja koja su Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka nametnuli mnogim afričkim zemljama.
Prema izvješću, objavljenom na sredini procesa Milenijskih razvojnih ciljeva (MDG), broj ljudi koji žive s manje od jednog dolara dnevno jedva se promijenio u proteklih sedam godina, smanjivši se za manje od 5 posto na 41.1 %. . Jednako zabrinjavajuća je sve sporija stopa kojom se smanjuje broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu.
U skladu s ovim razočaravajućim trendom, došlo je do male promjene u broju djece mlađe od pet godina koja su i dalje gladna i pothranjena; primijećeno je smanjenje od samo četiri posto između 1990. i 2005. Tijekom istog 15-godišnjeg razdoblja, stope smrtnosti djece mlađe od pet godina pale su za manje od tri posto, a samo je dodatnih pet posto stanovništva dobilo pristup osnovnim sanitarnim uvjetima, ostavljajući 37% ljudi bez te potrebe. Broj umrlih od AIDS-a također se ubrzava – nevjerojatnih dva milijuna ljudi u 2006. godini.
Izvješće također naglašava utjecaj globalnog zatopljenja koji se već osjeća u cijeloj regiji. Nedavni primjeri uključuju intenziviranje suša i dezertifikacije u Keniji, ubrzano topljenje vrhova ledenih polja u Tanzaniji i povećane poplave u delti Nigera. Učinak klimatskih promjena u podsaharskoj Africi neizbježno povećava oskudicu resursa kao što su hrana i voda, potiče sukobe i produbljuje siromaštvo. Na primjer, samo 42% ruralnog stanovništva trenutno ima pristup čistoj vodi, ali to, prema podacima Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), uskoro bi moglo uključivati do 250 milijuna Afrikanaca.
Unatoč važnim, ali ograničenim poboljšanjima u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i poljoprivrednoj produktivnosti u nekoliko zemalja, opći trendovi za smanjenje siromaštva, pristup čistoj vodi i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti nastavljaju padati. Čelnici G8 slažu se u teoriji da ništa ne može biti važnije od sprječavanja neizbježne smrti milijuna Afrikanaca kojima se neizravno uskraćuje pravo na ove bitne resurse. Ipak, kao što pokazuju propala Gleneaglesova obećanja o povećanju pomoći Africi, globalni politički prioriteti i ekonomska politika rješavaju siromaštvo neizravno, ako uopće, fokusirajući se umjesto toga na stvaranje gospodarskog rasta i snažnog korporativnog sektora.
Ministri G8 uspjeli su umiriti mnoge aktiviste na kraju samita u Gleneaglesu 2006. prenapuhanim obećanjima o dodatnoj pomoći. Zaključak ovogodišnjeg summita u Heiligendamu ponovno je ujedinio civilno društvo osuda očitog osobnog interesa G8. Prema UN-u, MDG do polovice ekstremnog siromaštva moći će se postići samo ako se trenutni tempo donacija pomoći udvostruči. Ne samo da je takvo opredjeljenje krajnje malo vjerojatno, već to pokazuju i istraživanja ekonomski rast a međunarodna pomoć nikada neće biti dovoljna za rješavanje siromaštva u bilo kojoj značajnoj mjeri. Centar za istraživanje kroničnog siromaštva ima izračunava čak i ako se Milenijski razvojni cilj za siromaštvo i glad postigne do 2015., 900 milijuna ljudi i dalje će živjeti s manje od jednog dolara dnevno.
Prema MMF , Afrika trenutno uživa snažan gospodarski rast. Također izvozi više hrane nego ikad prije kroz svjetsku trgovinu i korporativna ulaganja, uz poboljšanje produktivnosti. Međutim, u svjetlu postojanosti i rasprostranjenosti ekstremnog siromaštva, odnos između ovih ekonomskih poboljšanja i pružanja najosnovnije socijalne skrbi u najboljem je slučaju neopipljiv. Iako je neporecivo da je ova jednadžba komplicirana pristrana pravila međunarodne trgovine i korupciju i afričkih vlada i multinacionalnih korporacija, također je jasno da su neoliberalne politike usvojene od strane MMF, Svjetske banke i WTO nisu u stanju riješiti siromaštvo u regijama u kojima ono ostaje prioritet.
Nova strategija odavno je potrebna
Podaci o siromaštvu u Africi snažno sugeriraju da internacionalizacija tržišnih snaga tijekom proteklih četvrt stoljeća držao je Afriku u siromaštvu, dok je istovremeno stvarao nezamislivo bogatstvo za relativnu manjinu na globalnom sjeveru. Čini se da je 'učinak curenja', koji tvrdi da će financijski povrati od komercijalnog izvoza i rasta na kraju koristiti nižim društveno-ekonomskim skupinama, u slučaju Afrike sveden na 'povremeni efekt kapanja'. To nije iznenađujuće s obzirom na to da je domaća proizvodnja sve više usmjerena na izvoz usjeva za prodaju na međunarodno tržište, sektor kojim dominiraju divovi agrobiznisa. Kao posljedica ovog aranžmana, koji je u skladu s međunarodnim pravilima slobodne trgovine za zemlje u razvoju, lokalni proizvođači i gospodarstva gube jer se korporativni profiti vraćaju u inozemstvo ili isplaćuju u plaćama rukovoditelja i dividendama dioničara.
Svaki ekonomist može potvrditi da će tržišna ekonomija povećati nejednakost nerazmjernim nagrađivanjem onih s većom ekonomskom, financijskom ili političkom moći. Samo vladina intervencija za preraspodjelu bogatstva može ispraviti ovu osnovnu grešku, ali redistributivni mehanizmi nedostaju kako u globalnom gospodarstvu tako iu mnogim afričkim zemljama gdje je ekonomska prilagodba usmjerena na otplatu duga, a ne na socijalnu skrb, zahvaljujući MMF-u.
Dobre vijesti o stopama gospodarskog rasta u podsaharskoj Africi dodatno su ugrožene krhkošću rastućih cijena roba. Budući da je prvenstveno poljoprivredni kontinent, Afrika se oslanja na izvoz malog broja roba kako bi stvorila rast koji na kraju može financirati usluge socijalne skrbi. Ne samo da je ova ovisnost o izvozu na globalna tržišta rizičan način osiguravanja mreže socijalne sigurnosti, već potkopava jednostavnu logiku davanja prioriteta sigurnosti hrane. Umjesto da osigura hranu za afričku djecu, od kojih je trećina pothranjena, režim slobodne trgovine redistribuira domaću proizvodnju hrane u druge dijelove svijeta. S obzirom na hitne potrebe kontinenta, takve mjere prkose gospodarskom, društvenom i moralnom smislu.
Afrika je u proteklih 25 godina jasno pokazala dislokaciju između gospodarskog rasta i zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba. Slučaj otkriva nevjerojatne dokaze o potrebi za alternativnim načelom na kojem bi se organizirala globalna ekonomija, no ovu činjenicu i dalje ignoriraju ključni kreatori politike u SAD-u i EU.
Svaki značajniji pomak u međunarodnoj ekonomskoj politici od čisto tržišnog sustava neizbježno će biti teško provesti s obzirom na političku i financijsku dominaciju zemalja G8. Međutim, potpuni nedostatak volje da se uopće prihvati da možda postoji učinkovitiji način organiziranja raspodjele resursa je krajnje nemaran. Ovo konzervativno gledište vjerojatno će zastupati oni koji imaju najviše koristi od konkurentnog gospodarstva, naime najjače i najspremnije nacije, njihovi ministri i korporacije. Za te stečene interese, dijeljenje resursa nad kojim imaju vlasništvo ili kontrolu jednostavno bi značilo slabljenje njihove snage, smanjenje profita i ograničavanje gospodarskog rasta.
Odluka koju čovječanstvo kao cjelina mora donijeti jest jesmo li spremni služiti potrebama većine ili ovjekovječiti sustav koji izopačuje ekonomsku demokraciju i odbacuje svaki osjećaj zajedničkog jedinstva i morala.
Rajesh Makwana je direktor STWR-a i možete ga kontaktirati putem [e-pošta zaštićena]Ova adresa e-pošte je zaštićena od robota za neželjenu poštu, morate imati omogućen Javascript da biste je vidjeli.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije