"Prilike se množe kako se iskoriste." – Sun Tzu
ZAŠTO PIŠEMO
Nedavno je na jednoj zabavi jedan od nas predstavljen kao organizator koji pokušava pokrenuti "nove" Studente za demokratsko društvo (SDS). Osoba je podigla obrve. "Ne znam ništa o novom SDS-u", rekla je, "ali pomislila sam na turneju ponovnog okupljanja Beatlesa bez ijednog od originalnih članova. Zašto bih to htjela vidjeti?"
I mi smo u početku bili skeptični prema toj ideji. Znali smo da trebamo učiti od pokreta i tradicija organiziranja koji su bili prije nas, i ukorijeniti se u povijesti kao dio kretanja naprijed. Ali trebamo li doista poluprosječnu reunion turneju ili više obožavanja šezdesetih? Svakako, mislili smo, trebali bismo graditi nove organizacije, a ne pokušavati ponovno pokrenuti stare. I zašto bismo željeli ponovno pokrenuti jednu s tako fraktičnom poviješću kao što je SDS?
Novi SDS proslavio je svoj drugi rođendan na dan Martina Luthera Kinga mlađeg 2008. godine. Nova organizacija nema mnogo sličnosti s izvornim SDS-om. Ali zgrada aOrganizacija s istim nazivom koji privlači pozornost, težnjama za međugeneracijskim organiziranjem i korijenima u studentskoj moći i participativnoj demokraciji pogodila je živce u SAD-u. U roku od godinu dana, imali smo stotine ogranaka i tisuće članova diljem thzemlji, velika većina njih nova u organiziranju. SDS je ubrzo postao vjerojatno najveća samoidentificirana revolucionarna omladinska organizacija u zemlji. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, proizvelo je puno interesa i prilika, kao i pogrešaka, sporova, frustracija i slomljenog srca. Dvije godine kasnije, želimo se povući i ispitati rođenje SDS-a,[Ii] destilirati dinamiku njegova rasta i izvući neke pouke iz izazova s kojima smo se suočili. Dok smo svaki igrali dirazličitih uloga unutar organizacije, također smo dali sve od sebe da zadržimo širok pogled na nacionalno usmjerenje naše grupe.
Više od svega, SDS je do sada bio sredstvo za upoznavanje mladih ljudi s političkim organiziranjem diljem Sjedinjenih Država. Ovaj uvod se događa drugačije u različita mjesta, a velika je raznolikost ogranaka SDS-a na lokalnoj razini. Pokušat ćemo istražiti organizacijsku dinamiku državni organiziranje, uz uvažavanje da se ta nacionalna dinamika nije nužno ponovila u svim lokalnim ograncima, niti obuhvaća iskustvo SDS-a u cijeloj zemlji na jedinstven način.[Iii]
Naša nada da ćemo pomoći pri pokretanju SDS-a bila je da će on postati više od mjesta za razmjenu ideja i više od zajedničke zastave pod kojom se ljudi mogu identificirati. Nadali smo se da bi to mogao biti prostor za kolektivnu procjenu političkog trenutka, izradu strategije o tome kako ga uključiti na koherentan način i izgradnju baze mladih organizatora u SAD-u kao dio većeg masovnog pokreta. Kada bismo mogli koordinirati naše napore diljem zemlje, razmišljali smo, mladi radikali više ne bi ostajali izolirani, osjećajući se kao da moraju ponovno izumiti kotač. Participativna demokracija, s mehanizmima za donošenje brzih odluka i trenutačno reagiranje na promjene u našem političkom krajoliku, mogla bi SDS učiniti organizacijom koja se učinkovito bavi gorućim političkim problemima i daje značajan doprinos većim pokretima mladih ljudi. Unatoč svojim postignućima, SDS se suočio s ozbiljnim organizacijskim izazovima i zastojima. Ako SDS nije u stanju odgovoriti na te izazove, teško je zamisliti pomoć u izgradnji masovne baze koja nam je potrebna za izgradnju novog društva.
SDS je na rubu godine koja bi mogla biti uspješna. Istražujući i mogućnosti i izazove unutar ove mlade organizacije, identificirali smo niz pretpostavki o kako dolazi do promjene. Dok su mnogi članovi SDS-u došli s barem nekom analizom kako društvo funkcionira, SDS se malo uključio u političko obrazovanje ili unutarnju raspravu o tome što mislimo da će biti potrebno za izgradnju revolucionarnog pokreta. Većina SDS projekata i avantura i dalje se temelji na mješovitom i često kontradiktornom skupu pristupa, alata i predrasuda koje proizlaze iz niza neispitanih pretpostavki.
Ako SDS želi prevladati vlastite proturječnosti, mora biti namjerniji u zajedničkoj izgradnji razumijevanja o tome kako ljudi mogu promijeniti društvo. Društvene promjene vidimo kao događaje kroz kolektivno organizirano djelovanje milijuna ljudi. Da bismo to postigli, potrebna nam je jasnoća o tome kamo idemo i o predanosti koja je potrebna da tamo stignemo. To znači navigaciju u trenutnim odlukama koje organizatori moraju donijeti imajući u vidu praktične zadatke uključene u postizanje većih ciljeva. Umjesto da nas paraliziraju izolirane potrage za "čistoćom politike i procesa" odvojene od potreba izgradnje pokreta, moramo stvoriti organizacijska sredstva sposobna natjerati veliki broj ljudi da zajedno krenu naprijed. SDS se mora fokusirati na važna politička pitanja našeg vremena i odlučno ih angažirati ako želi izbjeći urušavanje u marginalnu mrežu samoreferentnih aktivista.
GDJE SMO BILI? NACIONALNI I LIJEVI KONTEKST
Lako je razumno razočaranje zamijeniti za apatiju. U sada zloglasnom New York Times autor pod naslovom "Tiha generacija", Thomas Friedman tvrdio je da mladi danas utjelovljuju apatičnu studentsku kulturu, više zainteresiranu za pisanje blogova o društvenim promjenama nego za njihovo stvarno stvaranje. Profesori diljem zemlje osuđuju razinu neangažiranosti koju vide kod svojih učenika.
Pokretanjem SDS-a mislili smo da im možemo dokazati da nisu u pravu. Vjerovali smo da se skepticizam i razočaranje razlikuju od apatije. Razočarani skeptici razumiju da je potrebno napraviti promjenu, samo ne vjeruju da se to može učiniti. S druge strane, one koji su apatični jednostavno nije briga. Nije slučajnost da se najpopularniji oblici progresivnih medija u SAD-u temelje na sarkazmu i komediji. Luk, Colbertovo izvješćei Daily Show su popularni jer govore o razumnom razočaranju naše generacije.
Mlade ljude ne treba uvjeravati da je društvo raspadnuto. Ono što našoj generaciji treba je osjećaj za slobodu djelovanja. Moramo pokazati jedni drugima da su promjene moguće, da postoje načini reorganizacije društva i da postoje skupine koje imaju plan kako to ostvariti. Ukorijenivši se u tradiciju starije organizacije istog imena, SDS je pogodio taj živac među studentima. Rezultat je bio privlačna snaga za mnoštvo novih (progresivnih, uglavnom bijelih) ljudi, od kojih mnogi nikada nisu imali iskustva u društvenim pokretima, kao i za mlade radikale koji su bili uzbuđeni što će se prvi put osjetiti dijelom nečeg velikog.
U međuvremenu, sve transparentnija grozota rata u Iraku politizirala je studente diljem zemlje. SDS je uvelike bio odgovor na političku prazninu u američkim kampusima: nije bilo nacionalne, višestruke, radikalne studentske formacije. Rat u Iraku, zajedno s domaćim napadima na građanske slobode i ljudska prava (osobito nakon uragana Katrina), bio je središnja sila u politiziranju mladih i studenata, ali nitko nije povezivao lokalni studentski antiratni rad u nacionalni okvir s političke širine za koju se činilo da je SDS sposoban.
Već postojeće studentske antiratne grupe odlučile su se udružiti u ogranke SDS-a, postavši naša organizacijska osnova. U Brianovoj školi, Sveučilištu Pace, antiratna skupina postala je ogranak SDS-a. Na Joshovom kampusu Brandeis pridružila se i grupa Radical Student Alliance. Ime SDS dalo nam je vrstu eksplozije koja nam je bila potrebna kako bismo pridobili nacionalnu pažnju i povezali se s drugima diljem zemlje koji su preuzeli to ime i tako bili okupljeni da izgrade SDS.
DAKLE, ŠTO JE SDS?
SDS je počeo kao koncept – meme[Iv] koji je bio pušten među mladima u Sjedinjenim Državama. U ideju je ugrađena mogućnost nacionalne omladinske i studentske organizacije koja bi mogla nadići ideološki frakcionaštvo, nositi eksplicitno revolucionarnu politiku i utemeljiti se na snazi mladih i participativnoj demokraciji. Ta je ideja otvorila vrata pokretima za društvenu, ekološku, rasnu i ekonomsku pravdu za tisuće mladih ljudi u SAD-u.
Unutar svoje prve godine, ogranci SDS-a predvodili su studentske proteste za prava imigranata na dan Prvog svibnja, organizirali velike kontingente mladih na antiratnim demonstracijama, uspješno blokirali raspoređivanje oružja iz luka, zatvorili vojne centre za novačenje, borili se protiv rezova proračuna za obrazovanje, borili se za slobodu govora bitke, smijenili predsjednika Sveučilišta, izgradili studentske sindikate, kandidirali se za mjesta u studentskoj vladi i prakticirali solidarnost s kampanjama lokalne zajednice. Neki od ranih, vidljivijih ogranaka SDS-a regrutirali su članove upečatljivim medijskim trikovima, pomičući granice prihvatljivog prosvjeda kako bi potaknuli raspravu, kontroverzu i uzbudili bazu novopolitizirane mladeži[V].
Upadljive akcije uključivale su građanski neposluh u glavnim vojnim regrutnim centrima u New Yorku i Novoj Engleskoj, te zatvaranje luka na sjeverozapadu i jugozapadu kako bi se zaustavila isporuka ratnih zaliha i preraspodjela vojnika. Održali smo pregršt brzih, vrlo vidljivih kampanja za slobodu govora na Sveučilištu Pace, Sveučilištu Centralne Floride,
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije