Za mene je to bila velika rezervacija: sat vremena na MSNBC-u u
usred krize. Predložio sam mrežu s prijedlogom da razgovaramo o medijima
izvještavanje o kosovskoj katastrofi. Kao TV producent pratio sam balkanske ratove
za seriju o ljudskim pravima javne televizije od l993. Kao medijski kritičar, imao sam knjigu
"Što više gledaš, manje znaš" koji je tvrdio da su medijski ratovi doveli do
pucanje ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Zapanjujuće, uzvratili su poziv. Bio sam rezerviran. Uzeo sam svoje tamno odijelo, a.k.a. talk
pokazati uniformu, od čistačica za tu priliku. Proučio sam probleme. ja
bio spreman. I bili su spremni za mene. Prije nego što sam se smjestio u stolicu u a
mali ured pretvoren u NBC studio za iznajmljivanje u središtu Manhattena, serija se promijenila kao što je bila
moja uloga. Nestala je svaka rasprava o medijskom izvještavanju. Program se sada vrtio oko
zarobljavanje one trojice američkih vojnika omamljenog izgleda na granici između Kosova i
Makedonija. Soba je bila opremljena monitorom i natpisom koji mi je savjetovao da gledam ravno
u (robotsku) kameru. Mogao sam gledati postupak, ali govoriti samo kad mi se obrati. Moj
Mike je bio pričvršćen, zajedno s čepićem za uši (u poslu poznat kao IFB) kako bih mogao biti
vezan za tehnologiju. Od mene se zapravo očekivalo da postanem donekle robotiziran.
Ispostavilo se da sam jedva došao do riječi. To je zbog TV talk showa
kao što je ovaj toliko su producirani, s toliko raznoraznih blistavih elemenata i konkurentskog govora
glave da ima vremena samo za jedan ili dva zvučna zapisa po osobi, nema šanse za nastavak
a još manje vremena za bilo što što se približava pravoj raspravi. Nije slučajno. To je
zaglupljivanje po nacrtu. Format je fino podešen da služi formuli, da je zadrži
kreće se. Bez daha naš domaćin glumi prometnog policajca, šibajući od izvješća do izvješća, do gosta
gost, promocija u reklamu da publika ne bi imala sekundu da dopusti bilo kojoj ideji
ili, što je za njih još više zabrinjavajuće, prebaciti se na hrvanje na drugom kanalu. Razgovor može biti jeftin,
ali skupe tehnike TV produkcije koriste se kako bi se osiguralo da emisija, kakva god bila
predmet, ostaje što je moguće upadljiviji. Program se nastavlja u 6. Gosti su
predstavljen prvi – mi smo dva novinara i bivši vojni think tanker koji svi bulje
tiho u kameru. Ali kako se pokazalo, nitko od nas neće imati pravo glasa do
23 minute. Sljedeći redoslijed: izbaciti temu, pitanje za noć, za
slava pitanja za emisiju u smislu diskutabilnog pitanja za i protiv. Večeras, u
nakon zarobljavanja trojice američkih vojnika, što se sada događa? ` Bio
ovo je nešto što se može očekivati u konfliktnim situacijama ili ćemo sada biti povučeni
dalje u močvaru? Složeno pitanje svelo se na zanimljiv upit, zar ne?
samo nešto što se može očekivati u "ratu je rat ili početak skliskog".
nagib?" Od publike se zatim traži da glasa: "rat je rat ili sklizak
nagib?" Glasujte telefonom ili na web stranici emisije. Ideja je ovdje da se gledateljima
nešto učiniti, a ne da ozbiljno ispituju svoje stavove ili promoviraju neki demokratski diskurs
naravno, ali da ih zadrži ostatak sata kako bi mogli saznati koji
pojednostavljena alternativa pobjeđuje. Više gledatelja, više očiju za reklame. To je razlog zašto
toliko je TV emisija izgrađeno oko sukoba, koliko god oni bili besmisleni ili loše uokvireni. Toplina ne
svjetlo je ono što oni vjeruju da prodaje. Večeras, voditelj, John Gibson, ima nešto dramatično
raditi s. Priča više nisu samo NATO bombarderi za koje postoji tako malo vizuala
ili dugi redovi izbjeglica s teškim imenima za izgovor koji ne govore engleski. Nije ne
dulje o humanitarnoj intervenciji koja je dosad stvorila humanitarnu katastrofu.
Pitanje narušenog kredibiliteta NATO-a sada je skinuto s dnevnog reda. Nitko na američkoj televiziji
ionako voli ići uživo u Bruxelles, grad za koji mnogi TV gledatelji misle da je dobio ime po
povrće Sada, imamo pošteno američki kut. Amerikanci u opasnosti,
Amerikanci "nezakonito oteti", Amerikanci se spremaju suditi. Nitko
doista zna cijelu priču, ali to ne usporava zamah izvještavanja.
Zahvaljujući srpskoj TV, postoje slike koje se beskonačno recikliraju poput onih Janovih
Benet Ramsey. Srećom, to su ljudi s obiteljima i simpatičnim pričama
dovesti udaljene kamione do svojih domova. I gledajte kako žute vrpce izlaze iz
ormarima i gore na drveću. Naravno, to se dogodilo. Sve je deževu
opet. Ratno izvješćivanje postalo je izvješće o našim vojnicima kao i sam rat
započela je kao kampanja bombardiranja kako bi se onesposobili sustavi protuzračne obrane koji ugrožavaju naše zrakoplove.
Predsjednik Clinton i NATO možda govore da je ovo rat za spas Kosovara, ali eto
nema ljudi s Kosova u emisiji, samo ošamućene izbjeglice čija lica pričaju priču. A
Tiskovna konferencija OVK-a na kojoj se osuđuje NATO zbog izdaje njihove stvari nije spomenuta. Da
Arkan, optuženi, ali tek treba uhićen, ratni zločinac opet nije bio na djelu
smatra vrijednim vijesti. Niti su bila izvješća da je srpski moćnik Milošosvić najveći
Otvoreni kritičari kažu da je NATO okupio zemlju oko sebe, osuđujući njihove napore na propast
promovirati demokraciju i slobodne medije poput sada ušutkanog beogradskog Radija B92. Dok
sigurno ima pristranosti u vijestima, najgora je pristranost prema pravim informacijama
i neovisne analize na sve strane, uključujući i "naše". Činjenica da nitko
bio siguran da činjenice ne smetaju mišljenju. Optužbe da muškarci
su nezakonito oteli doveli do emotivnih rasprava o ratnim zakonima i Ženevskom
konvencije, ali nitko nije ni iznio pravnu osnovu NATO-ve kampanje bombardiranja u
suprotno povelji Ujedinjenih naroda. Predsjednik Clinton je eksplodirao nad
vojnici grabe/uhićuju kao da je iznenađujuće ili šokantno što će Srbi uzvratiti.
U roku od sat vremena Pentagon je priznao da je moguće da su vojnici
"zalutao" na Kosovo. Kasnije te noći, senatori Toricelli i Warner bi
pitanje zašto su uopće bili na tako nestabilnoj granici. Ništa od toga
zabrinutost se pojavljivala kao izvješće za izvješćem, iz Washingtona i izvan jednog od muškaraca
domovi u istočnom LA-u pretvorili su ih u trenutne heroje. Sada je naša uloga gostiju da komentiramo
ovaj sit-com u nastajanju. Kad sam konačno stigao odvagnuti komentar kasno u prvom
pola sata, primijetio sam da je ova priča o vojnicima u zarobljeništvu dala Upravi a
novi život, nove scene za politički scenarij. Čim sam udahnuo, bilo je
vrijeme za sljedeću reklamu. Ja i moji kolege gosti dobili bismo još samo jednu šansu
sljedećih pola sata nakon brbljanja i ponavljajućeg intervjua sa senatorom Johnom McCainom koji je
poznat po tome što je bio zarobljenik u Vijetnamu, upitan je da nam kaže kako su se vojnici vjerojatno osjećali.
McCain je, nitko nas nije podsjetio, oboren dok je bombardirao grad Hanoi. (Dvije godine
Ranije, dok sam bio u Vijetnamu, zapravo sam vidio jezero u blizini civilne četvrti
gdje se njegov avion srušio.) Nepotrebno je reći da su situacije bile prilično različite, ali, hej,
hvali humvee. Novi ratni zarobljenici na Kosovu dali su novu predsjedničku kampanju
odskakivati. Ako Srbi koji brane Kosovo zbog simboličnog prisustva tamo 1389
bojnom polju su zarobljenici sjećanja na svoju krvavu prošlost, postali su Amerikanci
zatočenici sadašnjosti, zadnjeg naslova u ciklusu vijesti i novinskog biznisa koji ima
tiho integriran u show biz. Producenti na MSNBC-u samo rade svoj posao,
dajući, kažu, ljudima ono što žele. Dobra je vijest, pretpostavljam, to to
relativno mali broj ljudi to želi – što potvrđuje i ukupni nizak udio publike. Tužan
Istina je da kabelske mreže zarađuju čak i s minijaturnim ocjenama. Otišao sam pitajući se je li
Čak ima smisla pokušati izvući suprotnu ideju na ovakvim emisijama. Ako je
domaćin te ne prekida, format te porazi. Još jednom, istina je prva žrtva
rata – ali, što je još tužnije, jednom kad rat završi, ritam će vjerojatno ostati isti.
I, da, još tužnije, vjerojatno bih se vratio da bookeri koji, srećom, imaju
nema vremena za čitanje ovakvih komada, usudio se nazvati.
Danny Schechter, izvršni producent Globalvsiona, autor je knjige "The More You
Gledaj, što manje znaš" i "Disektor vijesti: Strasti, komadi i
Polemika."