Napadi u New Yorku i Washingtonu dali su poticaj novom krugu približavanja Sjedinjenih Država i Rusije. Nakon nekoliko godina hladnih odnosa i retorike sukoba, ruska vlada pokazuje spremnost da bude vojni i politički saveznik. Druga je stvar što Kremlj, striktno držeći se načela slobodnog tržišta, pokušava najskuplje prodati svoje prijateljstvo.
Kremlj na neki čudan način pokušava od Zapada dobiti ono što je Zapad oduvijek sanjao izvući iz Rusije. Moskva govori o ulasku u WTO io jačanju veza s NATO-om, čak se raspravlja io mogućnosti ulaska u savez. Drugim riječima, Rusija traži potpunu integraciju sa zapadnim institucijama u kojima neće imati veliki utjecaj. Rusija se zapravo izjednačava s Estonijom i Poljskom, čiji je jedini strateški vanjskopolitički cilj u posljednjih 10 godina bila integracija sa Zapadom.
Kremlj i Zapad se, naravno, donekle razlikuju u shvaćanju što se podrazumijeva pod integracijom. No, u ovom slučaju vrag uopće nije u detaljima. Ciljevi ruske elite uvelike se podudaraju s ciljevima zapadne elite. Druga je stvar u kojoj se mjeri ti ciljevi podudaraju s potrebama društva u cjelini.
Pitanje NATO-a je prilično jednostavno. Punopravno članstvo malo je vjerojatno iz jednostavnog razloga što zahtijeva velike troškove. Ili bi se morali revidirati svi vojnotehnički standardi, vojska ponovno naoružati i reorganizirati, ili bi se morao reorganizirati NATO - što se vjerojatno neće dogoditi. Dakle, u najboljem slučaju moglo bi postojati neka vrsta pridruženog članstva.
To bi značilo da bi Rusija bila uvučena u politiku saveza bez pune ovlasti donošenja odluka. U zamjenu, ruski proizvođači oružja nadaju se dobiti pristup određenim tržištima, kao što je ponovno naoružavanje naših bivših saveznika Varšavskog pakta u NATO-u.
Članstvo u WTO-u, s druge strane, u posljednje je vrijeme jedan od glavnih prioriteta ruskih oligarha. Početkom 1990-ih, novoformirana ruska poslovna klasa bojala se prisutnosti velikih zapadnih investitora u Rusiji. Zapadne tvrtke imale su mnogo veće resurse i iskustvo i mogle su kupiti svu odabranu imovinu zemlje u dva poteza.
Sada kada je raspodjela imovine u osnovi završena, oligarsi su u jakoj poziciji. Nakon tri godine gospodarskog rasta i visokih cijena nafte, akumulirali su dovoljno sredstava za širenje izvan granica Rusije. Kako bi to postigli, spremni su ukloniti mnoga ograničenja koja štite domaće tržište.
Članstvo Rusije u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji nedvojbeno će ići u korist ruskih transnacionalnih korporacija, s negativnim implikacijama za mala i srednja poduzeća. Ovo je iskustvo zemalja od Afrike i Latinske Amerike do Južne Koreje.
Pristupanje Rusije međunarodnim organizacijama dobro se uklapa u novi val neoliberalnih reformi predloženih u gospodarskom programu Germana Grefa. Vlada, koja je još prije godinu dana najavila da ide tim putem, još uvijek nije zagrizla u provedbu programa, možda se bojeći da će destabilizirati socijalnu situaciju. Ali druga je stvar ako se žrtvuje ne uzalud, već u ime “integracije sa zapadnim gospodarskim organizacijama”, uz obećanje da na kraju naš životni standard neće biti ništa gori od njemačkog ili francuskog.
Problem s pristupanjem WTO-u nije samo u tome što će neki izaći kao pobjednici, dok će drugi - vjerojatno većina - izaći kao gubitnici. Svaka odluka sa sobom nosi troškove. Što je još gore, veliki dio društva, pa čak i znatan dio poslovne zajednice, ne samo da je isključen iz procesa donošenja odluka, već i iz rasprave o problemima.
Većina ruskih građana zapravo nije imala pojma što je Međunarodni monetarni fond sve dok nije počeo diktirati pravila po kojima živimo. Slično tome, danas zapravo ne razumiju što je WTO i koje su implikacije članstva.
Sovjetski je sustav barem u teoriji dopuštao reviziju donesenih odluka. Sustav međunarodnih institucija, koji je stvorio demokratski Zapad, utemeljen je na nepovratnosti. Gotovo je nemoguće revidirati ili poništiti odluke nakon što su donesene. Članstvo u WTO-u usporedivo je s doživotnom robijom bez prava na preispitivanje kazne. Jedina razlika je u tome što sami sebe izričemo dobrovoljno.
Boris Kagarlitsky je sociolog iz Moskve.