“O mirotvorci, nemojte plakati, nemojte jaukati jer se faronova vojska utopila....”
Naravno da je razočaravajuće i razočaravajuće što je Kongres usvojio zakon o financiranju rata čime je vrhovni donositelj odluke dobio još jednu pobjedu u njegovom ratu s protivnim zakonodavcima za koje je znao, a trebali smo znati, da nemaju glasova i petlje da zaustave rat čak ni s dugotrajna vremenska linija...
Dopustite mi da to povučem, razočaravajuće je samo za one s iluzijama, za one koji političkim prevarantima vjeruju na riječ i zaboravljaju razumjeti dvije ključne činjenice—demokratska većina je tanka i podijeljena i da se tu još nešto događa nego što se vidi na prvi pogled.
Da, šest od deset Amerikanaca sada se protivi ratu i želi izaći, ali većina također ne želi to učiniti nauštrb smanjenja broja naših trupa, prihvaćajući tako buševičku/medijsku šaradu tjeskobe koja sugerira da je okončanje rat će biti gori za vojnike od kontinuiranog krvoprolića. (Nedavni članci pokazuju da je Pentagon taj koji niti ne opskrbljuje trupe kako treba.)
Shvatite da je ogromna većina ovih zakonodavaca kupila Kool Aid i glasala za odobravanje rata. I sigurno su znali da im se prodaje blagajna. (Predstojeći žestoki dokumentarni izvršni producent Phil Donahuea pokazuje nam svaki glas za koji su ove ovce na visokim položajima dali, svaki posljednji.) Mnogi se boje da će ti glasovi biti podignuti protiv njih u nekoj kampanji koja dolazi.
Ali osim toga, u povijesnom sjećanju ugrađenom u kolektivnu svijest prošlih i sadašnjih vlada kuca onaj stari kanod da su optuženi za "gubitak" rata ili zemlje. Davnih 1950-ih bio je to strah od gubitka Kine. U 960-ima, izmišljena briga bila je "tko je izgubio Vijetnam?"
Danas je na snazi ista formula i predložak s zabrinutošću poput Damoklovog mača koja visi nad svakom polom, naime, "hoću li biti okrivljen za"gubitak Iraka? “Nema veze što je ovaj rat već izgubljen unatoč beskrajnim planovima za beskonačne eskalacije. Kongresu je puno lakše čekati rujan da djeluje, kada jednostavno znate da će biti ponuđeni drugi razlozi za odgodu, kao u "postoji svjetlo na kraju tunela." To je mučno i tako poznato.
Ovo naravno pretpostavlja da su te zemlje bile naše da pobijedimo ili izgubimo. Ali bez obzira na to, postoji sindrom supersile imperijalne arogancije ili noblesse oblige koji inficira one za koje položaj i imidž uvijek pobjeđuju moralnost i načela. To je 'američka stvar' koja seže, vjerovali ili ne, u dane Manifest Destiny i Španjolsko-američkog rata, onaj Vijetnam prije Vijetnama kada smo krenuli kristijanizirati Pilipince za koje nas nitko nije podsjetio da su bili katolici stoljećima.
Osim toga, ponekad se teško sjetiti da je rat posao, a ne samo politika. Vojno-industrijski kompleks posluje u svakoj državi iu svakom kongresnom okrugu, a politički raspodijeljena svinjetina ili ratni plijen zapošljava birače u svakom okrugu. Članovi Kongresa su toga vrlo svjesni.
MoveOn i antiratne skupine nisu jedini lobisti u ovoj igri. Iza scene, zaposlenici ratne industrije i njihovi lobisti također vrše pritisak na Kongres. Njihov pritisak dolazi u obliku prijetnji da će prekinuti političke doprinose osim ako se oni kojima su pokrovitelji ponašaju "odgovorno". Ne moraju previše prijetiti prirodno rođenim kompromitatorima na brdu za koje je rasprodaja dio interesa. kupuju. Znaju tko im maže pecivo.
A onda, zauvijek vrebajući u pozadini i u prvom planu, tu je nehrabri svijet medija koji beskrajno daje novinski papir i vrijeme za rasprave o tome je li se ratom dovoljno dobro upravljalo. U medijima punim kriminalističkih emisija, ovaj zločin kao takav biva razotkriven. Umjesto toga, CBS otpušta generala za čiju se politiku boje da bi im mogla uzvratiti udarac u lice. Izvještavanje je još uvijek uglavnom jednostrano, a antiratni pokret se jedva čuje ili vidi. Nije ni čudo što javnost šalje pomiješane poruke. Još uvijek ih lažu našim oružjem masovne obmane. Više je novih lica u Kongresu nego na mrežama.
Dakle, sada kada je jasno da pritisak na političare ne vodi nikuda brzo, možda je vrijeme da se počnemo fokusirati na naše moćne medije sa zahtjevima da govore istinu o ratu i beskrajnoj ljigavosti ove administracije.
Još uvijek moramo pritisnuti tisak i pomaknuti medije ako želimo pokrenuti zemlju po pitanju rata i mnogih drugih pitanja.
– Dissektor vijesti Danny Schechter uređuje Mediachannel.org. Autor je knjige When News Lies, knjige o medijskom suučesništvu i ratu. (Wmdthefilm.com) Komentari na [e-pošta zaštićena]