Postojala je recenzija koja se pojavila na feminističkom blog sustavu Cambridgea u Engleskoj 3. srpnja (na nju me upravo upozorio prijatelj) koja je bila vrlo oštro kritična prema dvjema knjigama Occupy koje su dosad dostupne, iz razloga koji, ako su bile istinite za te knjige, navelo bi me da budem vrlo kritičan i prema knjigama. Tako da mislim da je odgovor možda na mjestu. Odgovorio bih kao komentar izravno ispod objave – doista, otišao sam to učiniti, ali – iako se komentari pojavljuju, jednostavno nisam mogao smisliti kako ih staviti. Čini se da se autor posta zove KM, a možda je na stranici jasnije tko je to, ne znam. U nastavku ne samo da joj odgovaram, već stavljam sav njezin vlastiti jezik tako da ono na što odgovaram budu njezini stavovi kako je navedeno, a ne njezini stavovi kako ih ja (možda pogrešno) tumačim. Činim to jer sumnjam da KM nije jedina koja ima negativnu reakciju na dijelove koji su je mučili.
KM počinje riječima: "Ovaj post je recenzija dviju besplatnih e-knjiga: "Occupy Theory" Michaela Alberta i Mandisi Majavu (PDF) i "Occupy Vision" Michaela Alberta i Marka Evansa (PDF). Kao što imena sugeriraju, ove se knjige izlažu kao potencijalna ujedinjujuća ideologija za pokret Occupy i za antikapitalistički pokret općenito. Ideje u ovim knjigama također čine ideološku osnovu za Međunarodnu organizaciju za participativno društvo (IOPS)."
Ovo je samo sitnica – knjige su ponuđene kao skup ideja za koje se autori nadaju da će se pokazati korisnima i da će tako naći brojne zagovornike – kao što se nadaju svi autori političkih knjiga. Ideje, međutim, ne čine osnovu za IOPS, već, radije, uzimaju osnovu IOPS-a znatno dalje od onoga što ona sama uključuje – a to su obveze IOPS-a – u smjerovima koje autori favoriziraju. Naziv knjiga je jasno i vrlo eksplicitno objašnjen kao značenje teorije, vizije i strategije okupacije – a ne kao značenje teorijske vizije i strategije za ili pokret okupacije.
KM zatim kaže da je "ključna figura u svemu ovome Michael Albert, akademski i životni aktivist koji je koautor obje knjige."
Akademski? Zadnji put sam bio na akademiji prije nekoliko desetljeća, kao student, i nikada nisam bio akademik – što znači, mislim – netko tko se profesionalno bavi nekom akademskom disciplinom. Zapravo, nisam mogao čak ni zadržati posao predavača ekonomije dok sam bio diplomirani student na fakultetu – budući da su moji pogledi i postupci bili krajnje suprotni akademiji. Međutim, predavao sam ekonomiju u zatvorima nekoliko godina – ali sumnjam da bi KM mislio da me to čini akademikom.
KM piše: "U posveti "Teoriji Occupy" jasno je stavljeno do znanja da se ideje u ovoj knjizi iznose kao potencijalna ujedinjujuća ideologija za IOPS i za sam pokret Occupy." Kao temelj za tu tvrdnju ona citira posvetu u knjigama: "Posvećena ideji da je 'drugi svijet moguć' i još više, praksi da se 'drugi svijet učini stvarnim' i svima onima koji žele, vjeruju i pokušati unaprijediti povezana nastojanja. I proširiti Occupy pokret. I osnivati Međunarodnu organizaciju za participativno društvo."
Ne znam kako je KM prošla s obzirom na ono što ona citira, da je knjiga posvećena određenim težnjama i nadama, na ono što ona tvrdi, ali što se tiče knjiga koje su za IOPS, da, autori se nadaju da će se ideje pokazati vrlo korisnima i čak i objedinjavanje do članova organizacije. Ali što se tiče Occupyja, Occupy je prevelik, preširok, da bi bilo što poput sadržaja ovih knjiga vidio kao ujedinjujuće za sve one koji su u njemu. Nadamo se da će mnogima u Occupyju ideje biti korisne, ali naravno.
KM zatim primjećuje, kao pregled, da joj se sviđaju ideje knjige u vezi s ekonomijom, ali ukazuje na svoje gađenje prema jednom aspektu onoga što knjige čine: "Ideje Michaela Alberta o feminizmu su poput zmaja kojeg trebam ubiti."
Možda bih trebala primijetiti da su moje ideje o feminizmu i srodnim pitanjima u velikoj većini proizvod i odnose se na ideje drugih, od kojih su uglavnom sve žene. No, ipak, jesu li ideje jadne? Da vidimo.
KM piše: "Albert pretpostavlja da su njegovi čitatelji marksisti ili da su barem upoznati s marksističkim idejama."
Ostali autori knjiga su izgleda nestali za KM, ne znam zašto. Neću reći da je rasist jer je izostavila Mandisi Majavu i klasična jer je izostavila Marka Evansa. Neću reći ni da je seksistička jer mogu predvidjeti da će, kada se u knjigama počne baviti stajalištima vezanim uz spol, uzeti zdravo za gotovo da su ona došla iz neke unutarnje kutke muškog uma, a ne da su pretežno došla od žena. Ali ako to i učinim, moram reći da mislim da bi to bila upravo vrsta vrtnje isječka riječi koju očekujem da ću pronaći kao osnovu za njezino odbacivanje ovih knjiga.
Dobro, što je sa sadržajem. Ne, ne pretpostavljam da su čitatelji knjiga marksisti – iako mislim da je vrlo vjerojatno da će većina čitatelja biti upoznata s nekim marksističkim idejama, kao i s nekim anarhistima, nekima s feministima, nekima s antirasistima – i tako dalje .
KM piše: "On polazi od marksističke ideje da je klasno ugnjetavanje temeljni oblik ugnjetavanja u društvu, i da će jednom kada se klasa ukine, svi drugi oblici nejednakosti (uključujući seksizam) također nestati. Međutim, Albert odbacuje marksističko stajalište, i priznaje da nijedna vrsta ugnjetavanja nije temeljnija od svih drugih."
Ne znam zašto kaže da mi/ja počinjemo s idejom koju odbacujemo – ali, u svakom slučaju, da je odbacujemo, da je ja odbacujem, sasvim je točno.
KM citira: "U biti, moramo se oprostiti od davanja prioriteta jednoj sferi prije analize svih sfera – pristup koji se zove monizam. Moramo se oprostiti od uzimanja jednog aspekta društva kao prioritetnog po važnosti. Moramo pozdraviti uravnoteženiju i sveobuhvatni stav, nazvan holizam, koji vidi međusobnu povezanost i isprepleteni utjecaj sve četiri sfere."
Dok je citat sažimao neke rezultate, da, to je dio poruke knjige Occupy Theory.
KM piše: "Kao alternativu marksizmu, Albert iznosi teoriju zvanu komplementarni holizam, koja dijeli društvo u četiri sfere: ekonomsku sferu, političku sferu, sferu obitelji/srodstva i sferu zajednice/kulture. Dok Albert naglašava da su problemi poput seksizma, rasizma i klasne nejednakosti međusobno povezani, on ipak tvrdi da svaki od ovih problema ima korijen u samo jednoj sferi. Stoga Albert zagovara rad na svakoj sferi zasebno. Po njegovom mišljenju, antirasisti bi trebali djelovati u sferi zajednice i kulture, dok bi feministkinje trebale raditi u sferi srodstva, a sindikalne organizatorice trebale bi djelovati u sferi ekonomije."
Ovo je, žao mi je, ali ne znam koju drugu riječ da upotrijebim, nevjerojatno – i moram se zapitati je li krivo pisanje ili KM-ova percepcija teksta.
Identificira li pristup četiri sfere? Da.
Tvrdi li se da je svaka sfera bitna u svakom društvu i da svaka može stvoriti društvene hijerarhije od goleme važnosti za način na koji ljudi mogu živjeti? Da.
Kaže li da su odnosi i rezultati svake sfere međusobno povezani s onima drugih? Da. I ide dalje u ovo, međutim, nego da je to neki komentar na bočnoj traci.
Vjerujem li da postoje ključni odnosi u političkom društvu kritični za političke hijerarhije u društvu, da postoje ključni odnosi u kulturi/zajednici kritični za rasne i druge kulturne hijerarhije u društvu, da postoje ključni odnosi u ekonomijama kritični za klasu hijerarhije u društvu, te da postoje ključni odnosi u srodstvu koji su ključni za rodnu i spolnu, a također i dobnu hijerarhiju u društvu? Da jesam. I da, ovo je dio perspektive ponuđene u knjigama.
Implicira li to da bi antirasisti, feministi, antikapitalisti ili antiautoritari trebali raditi u samo jednoj sferi društvenog života i baviti se samo ključnim odnosima u toj sferi? Ne, čak ni izdaleka. I, zapravo, knjiga i pristup zapravo postoje velikim dijelom kako bi tvrdili gotovo upravo suprotno. Jako mi je teško shvatiti, moram priznati, kako je KM mogla vidjeti suprotno od onoga što je tamo, u onome što je pročitala.
Pristup u knjigama kaže, čak i samo vrlo kratko sažimajući, da postoji neka vrsta utjecaja koji proizlazi iz svake sfere društvenog života – ili iz njegovih temeljnih značajki i njihovih implikacija – na cijelo društvo. Štoviše, ovaj utjecaj jamči da, kada je društvo mirno i stabilno, operacije svake sfere neće narušiti temeljne potrebe i implikacije drugih. Dakle, u seksističkom i patrijarhalnom društvu, utjecaj će osigurati da se ekonomija, politički poredak i kultura, a ne samo srodstvo – prilagode seksističkim hijerarhijama. Ali, štoviše, knjige tvrde da polje utjecaja može biti toliko snažno da s vremenom svaka sfera ne samo da se prilagođava implikacijama drugih, već i utjelovljuje njihova obilježja tako potpuno da reproduciraju bolesti drugih. (Možda bih trebao primijetiti da nedvojbeno glavni primjer ovoga u knjigama dolazi od feminističke ekonomistice.) Dakle, utjecaj seksističkih obiteljskih i socijalizacijskih struktura, itd., može prodrijeti u sve aspekte društva čak do točke da , na primjer, ekonomija (prema najrazvijenijem primjeru koji se nudi) zauzvrat postaje tako snažno sjedište seksizma, da i ono reproducira seksističku hijerarhiju. U takvim slučajevima, tvrdi knjiga, potrebno je čak i ako se samo želimo pozabaviti, recimo, seksizmom ili homofobijom (ili, obrnuto, pozabaviti se samo klasom) transformirati ne samo središnju sferu obilježja (srodstvo) ali i druge sfere, sada suučesnici u održavanju i kontinuiranoj reprodukciji problema (seksizam).
Knjige tvrde, drugim riječima, gotovo točno suprotno od onoga što KM kaže da tvrde. U društvu kao što je SAD, recimo, boriti se protiv patrijarhata na način koji doslovno može pobijediti društvo bez patrijarhata, znači ne samo da se moramo boriti protiv temeljnih institucionalnih odnosa u srodstvu koji generiraju patrijarhalne hijerarhije, nego i značajki druge sfere koje su odavno došle također reproduciraju te hijerarhije. Općenitije govoreći, antirasisti, antiseksisti, antiautoritari, antikapitalisti, kad bi među sferama postojala tako snažna dinamika, čak i kad bi se bavili samo značajkom na koju su uglavnom usredotočeni, morali bi se pozabaviti svim sferama života. Opet, ovo je suprotno od onoga što je pročitao KM. I to nije neki dodatak implikaciji koji nekako nije bio vrlo očit – to je središnja, doista jedna od središnjih točaka djela.
KM piše: "Evo kako Albert pokušava opravdati ograničavanje feminizma na sferu srodstva:
Ako želimo pronaći izvor rodne nepravde, razumljivo je da trebamo utvrditi koje društvene institucije – i koje uloge unutar tih institucija – daju muškarcima i ženama odgovornosti, uvjete i okolnosti koje rađaju motivacije, svijest i preferencije koje uzdignite muškarce iznad žena."
Prvo, kako ovo zapažanje iz knjiga ograničava feminizam na sferu srodstva? Ne čini se. Ovo je, pretpostavljam, nešto što KM očekuje da će pronaći, a očekujući to, ona to doista vidi - ali, to nije tamo.
Kao kratko objašnjenje, pretpostavimo da odlučimo da, kao mogućnost, postoje neke temeljne institucionalne značajke u srodstvu koje imaju tendenciju generiranja i kontinuiranog regeneriranja rodnih hijerarhija – možda, na primjer, da postoje uloge koje se nazivaju majčinstvo i očinstvo koje se znatno razlikuju , a u kojem žene velikom većinom rade jedno – njeguju, brinu, oduzimaju puno vremena itd. – a muškarci drugo – asertivno, pa čak i dominantno, ne oduzimaju previše vremena itd., zauzvrat uspostavljajući u glavama mladih ljudi stavove o tome što je biti žena ili muškarac koje su društveno konstruirane (institucijama i našim ponašanjem u njima) i koje osiguravaju rodnu hijerarhiju. Ovo (koje je u knjizi i proizlazi, naravno, iz feminističkih studija i aktivizma) bi impliciralo da bismo, da bismo imali društvo bez rodne hijerarhije, trebali zamijeniti uvredljive institucije – u ovom slučaju žene majke, a muškarci očevi – nečim različiti, vjerojatno roditeljski ljudi bez rodnog razlikovanja odgovornosti i zadataka. Bi li takvo razmišljanje ili činjenje ograničilo feminizam na jednu sferu? Ne, uopće. I ako je takvo razmišljanje ili činjenje bilo povezano sa stajalištem da rodna hijerarhija prožima cijelo društvo do te mjere da druge institucije također reproduciraju njenu osnovu, tada bi imati takva stajališta impliciralo suprotno od onoga što KM tvrdi, a ne da bismo se trebali sami pozabaviti vrijeđajuće institucije unutar srodstva, kakve god se dogovorile da jesu, ali trebamo se pozabaviti i onima i drugima izvana.
Čisto radi potpunosti, knjige tvrde isto za druga područja. Dakle, pretpostavimo da odlučimo da postoje neke temeljne institucionalne značajke u gospodarstvu koje imaju tendenciju generirati i neprestano obnavljati klasne hijerarhije – možda, na primjer, kao što knjige snažno tvrde, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i naknada za vlasništvo, moć ili proizvodnja, korporativna podjela rada i raspodjela tržišta. To bi impliciralo da bismo, kako bismo imali društvo bez klasne hijerarhije, morali zamijeniti loše ekonomske institucije nečim drugačijim, prema knjigama, samoupravnim vijećima radnika i potrošača, uravnoteženim kompleksima poslova, naknadom za trajanje, intenzitet i težinu društveno vrijednog rada i participativno planiranje. Bi li takvo stajalište i njegovo djelovanje ograničilo antikapitalistički aktivizam na jednu sferu? Ne, uopće. A ako bi promatranje o važnosti nekih ekonomskih institucija za stvaranje klasnih odnosa bilo povezano s tvrdnjom da klasna hijerarhija prožima cijelo društvo do te mjere da druge institucije također reproduciraju njegovu osnovu, tada bi promatranja implicirala da se moramo pozabaviti vrijeđanjem institucije unutar ekonomije, kakve god se dogovorile da budu, ali i one izvan nje.
U redu, što je to u knjigama što je natjeralo KM da dođe do percepcije suprotne onome što knjige tvrde?
KM piše: "Čekaj, što je sve ovo o 'izvoru rodne nepravde'? Tko je rekao da ima izvor? Ovo je kao da govorimo o 'izvoru vode': da vidimo, voda dolazi iz moje slavine, ali i iz WC i tuš, a i s neba kad pada kiša. Dolazi i iz ledenjaka i iz rijeka i iz oceana... ali čekaj, dolazi li voda iz oceana ili ide u ocean? Sranje, valjda voda zapravo nema niti jedan izvor. A nema ga ni Patrijaršija."
Povijest je duga. Bilo je vrijeme kada nije bilo slavina ni zahoda. Kasnije ih je bilo. Temeljni izvor klasne podjele, pretpostavljam da bi se KM složio, nalazi se u ekonomskim institucijama kao što su privatno vlasništvo, tržišta itd. To ne znači uvjete u kućanstvu i odgoj, škole, vladine strukture, kulturne strukture i tako dalje – nemojte t također sada proizvode i reproduciraju klasne odnose. Oni, tipično, rade u većini društava. I doista, središnji dio agende knjiga bio je pružiti alate za razaznavanje toga i rješavanje toga (i to ne samo za klasu, već i za druge hijerarhije). Ipak, ako kažemo da smo za besklasnost, i da se bunimo zbog zakona, ili udžbenika, ili dizajna susjedstva, ili svih vrsta drugih stvari, ali ne zbog imovine, podjele rada, naknade, itd., onda bismo bilo bi užasno nemarno. Naravno da bismo trebali učiniti prvo, ali trebali bismo to učiniti u svjetlu činjenja drugog. Isto vrijedi i za spol. Trebali bismo se pozabaviti bezbrojnim dimenzijama rodne definicije i nametanja seksističke hijerarhije u cijelom društvu – na primjer, na radnim mjestima, zakonima, sportu, umjetnosti, religiji itd. – ali, ako postoje ključne institucije u srodstvu koje kontinuirano proizvode i reproduciraju rodne hijerarhije , njima se ne treba samo pozabaviti, već se u vezi s patrijarhatom vrlo jasno fokusirati.
KM citira s drugog mjesta u knjizi: "Ova nova struktura pokreta preuzela bi vodstvo u pogledu aspekata svog fokusa od onih svojih članova koji se najizravnije bave fokusiranim područjima. Stoga bismo u našim zemljama, SAD-u i UK-u, dobili vodstvo ženskog pokreta o rodnim pitanjima; crnački i latinoamerički pokreti o rasama; antiratni pokret o mirovnim pitanjima; radnički i potrošački pokreti o ekonomskim pitanjima."
Ona piše: "Smiješno kako feministice i antirasistice nisu pozvane da 'preuzmu vodstvo' u sferama ekonomije i politike, koje bi (da se razumijemo) mnoge aktivistice smatrale najvažnijima."
To se zove citati o branju trešanja. Radi se, pretpostavljam iz sjećanja, o vrlo specifičnoj vrsti strukture pokreta. No, u svakom slučaju, mnogim bi aktivistima najvažnijim bila ekonomija ili ekonomija i navedba, da, ali ne i autori. I autori, ni manje ni više, pokušavaju učiniti nešto po tom pitanju.
Ali u ovom trenutku, moram priznati, teško je ne osjećati da KM proizvodi stvari koje treba odbaciti, iako nisam siguran zašto. Citat kaže da će vodstvo oko nekog područja – klase, spola, rase, moći itd. – doći od ljudi koji su najizravnije angažirani u tom području, a time i od pokreta koji su najizravnije uključeni u to područje. Nekako za KM to znači da feministkinje nisu pozvane preuzeti vodstvo u ekonomiji i politici? Zašto? (a) rodna savjetovanja, da tako kažem, utječu na aktivnosti u svim sferama, kao što je ranije navedeno, opetovano. Dakle, vodstvo oko toga što zahtijevati i kako strukturirati za rješavanje seksizma itd. naravno utječe na sve strane aktivnosti kretanja. I (b) zašto feministkinje ili antirasistkinje ne mogu biti duboko ukorijenjene u pokrete u gospodarstvu ili kulturi, te tako osigurati vodstvo u odnosu na njih, konkretnije i izravnije?
Moram reći, to je kao da KM ima očekivanja o tome što će naći u ovom radu, a zatim vrti sve odlomke koje može pronaći koje bi mogla uvjerljivo vrtjeti ako se izvuku iz konteksta, kako bi implicirala ono što ona očekuje iako je to suprotno od onoga što paragrafi zapravo znače.
KM nas zatim citira: "Ako u društvu postoji homofobija ili druge seksualne hijerarhije, i ako je ekonomija kapitalistička, tada će ekonomija – u onoj mjeri u kojoj vlasnici to mogu učiniti – iskoristiti sve razlike u pregovaračkoj moći koja im se pruži. Tipično političko uređenje odozgo prema dolje također će barem odražavati i često pogoršati te razlike. Osim toga, međutim, kapitalističko gospodarstvo i svako autoritarno uređenje također može uključiti gay i heteroseksualne obrasce ponašanja u ekonomske uloge, obrasce potrošnje itd. S pareconom i parpolitije, međutim, nikakvo iskorištavanje spolne razlike nije čak ni moguće – a kamoli doneseno u ekonomiji – jer postoji jedna norma naknade i jedna logika definicije rada koja se odnosi na sve i koja, samom svojom definicijom, isključuje opcije hijerarhije , dok državno uređenje proizlazi iz i stoga odražava i štiti volju muškaraca i žena školovanih u feminističkim odnosima."
Zatim piše: "Slažem se s Albertom (opet, zašto samo ja?) da političko i ekonomsko natjecanje pogoršavaju i reproduciraju seksizam i homofobiju. Međutim, on kaže da se ekonomski i politički sustavi temelje na suradnji, a ne na natjecanju (parecon i parpolity) `isključiti mogućnosti hijerarhije', što uglavnom znači `seksizam i homofobija će magično nestati'. Ova ideja je jednostavno… bizarna."
Žao mi je, ali još jednom, ono što je bizarno je biranje riječi koje sugeriraju da ja, i još važnije, knjige, govore gotovo suprotno od onoga što postoji. Da, ekonomske značajke Parecona su takve da sprječavaju, doslovno sprječavaju, ekonomiju – napomenu, ekonomiju – da se reproducira ili čak većim dijelom prilagođava čak i rezidualni seksizam, a još manje novi seksizam koji generiraju druge institucije u društvu. ALI – knjige savršeno jasno govore da daleko od toga da to znači da nema seksizma u društvu u cjelini, to prije znači da bi mogla postojati ozbiljna kontradikcija između transformirane ekonomije i starog i još uvijek seksističkog poretka, kulture i/ili srodstva, što moglo zauzvrat dovesti do pozitivnih promjena u potonjem, ali također bi moglo, umjesto toga, uzrokovati nepovoljne promjene novoizmijenjene ekonomije. Dakle, čak i netko kome je stalo samo do klase, treba se obratiti cijelom društvu, najčešće. I svakako da se netko kome je stalo do roda treba pozabaviti rodbinskim vezama, ali i, opet, ostatkom društva. Ove se točke ne samo ponavljaju u knjigama, nego se i naglašavaju. Moram reći da mislim da KM ne bi pogrešno protumačila kao što čini da nije bilo prethodnih očekivanja koja su je na to natjerala.
KM piše: "Čini se da Albert misli da su njegove ideje feminističke, ali to što ih tako naziva ne znači da su takve."
Još jednom, ideje ovih knjiga nisu Albertove ideje – formulacija koja je stvarno štetna za druge, pa i za mene, kad smo već kod toga – i koja bi se mogla izvrtati, da sam to htio, na vrlo gadne načine. Konkretno, ideje koje se tiču roda i srodstva uglavnom su iz radova raznih feministica, često citiranih u djelima.
KM piše: "Komplementarni holizam kaže da su feminističke ideje potrebne samo u sferi srodstva, a nisu potrebne kada je predmet pri ruci politika, ekonomija ili kultura."
Ove knjige i komplementarni holizam ne samo da ne govore tako nešto, nego govore upravo suprotno, i ne govore samo to, već pružaju ono za što se nadamo da su jaki argumenti za to.
KM piše: "Čak i najkraći pogled na povijest feminističkih ideja pokazuje da je smiješno sugerirati da bi se feminističke ideje ikada mogle ograničiti na sferu srodstva."
Doista jest. Stoga se čovjek pita zašto bi KM mislio da bi bilo koja ozbiljna knjiga to rekla, a još manje knjige koje govore suprotno, uvijek iznova. Trebao bi biti potreban priličan skok kako bi se ne samo brinuli da bi drugi mogli biti smiješni, već i tvrdili da jesu. Da bi se to učinilo, kada su riječi tako očito suprotne u značenju onome što se tvrdi, zahtijeva neki plan ili percepciju koja ograničava pristranost, rekao bih.
KM kaže: "Komplementarni holizam kaže da se seksizmom treba pozabaviti samo u sferi srodstva, što uglavnom daje slobodan prolaz za seksističko ponašanje svugdje drugdje. Komplementarni holizam govori ljudima da ne trebaju preuzeti ni individualnu ni kolektivnu odgovornost za pretvarajući naše zajednice u zone bez uznemiravanja. Jednadžba glasi: uznemiravanje = nejednakost spolova = sfera srodstva = nije moj problem."
Ovo je jednostavno nevjerojatno. Ne znam kako da se drugačije izrazim. Nigdje ovdje, niti ikada u bilo kojem drugom radu, ili u svom životu, nisam rekao ništa ni izdaleka nalik onome što se pripisuje – i ne znam nikoga tko zastupa ovakva stajališta da je to učinio. I primijetite, nema niti jednog citata da to radimo. Jedino što mogu misliti je da KM očekuje da će pronaći poglede koje pripisuje, brzo je pročitala, shvatila je, u redu, budući da mora reći ono što sam očekivala, govori ono što sam očekivala, i tako je onda izvukla neke citate koji sigurno ne ne govore ništa slično onome što se pripisuje, ali što bi se, izvučeno iz konteksta, moglo barem nekim čitateljima ispreturati tako da se čini da to govori.
KM nastavlja: "Evo nekoliko iskustava ovog mentaliteta unutar pokreta Occupy:"
Ovo će, vjerojatno, pružiti neki razlog zašto je očekivala da će pronaći određene poglede...iako se neće raditi o knjigama, ili meni, itd.
KM: "Organizatori izvornog kampa, Occupy Wall Street, odgovorili su na problem nasilja nad ženama postavljanjem čuvanog prostora za spavanje. To je lijepo, ali ne rješava sam problem. Zapravo, to je rekreacija isti stari problem. Ne bavi se činjenicom da, kada žene žive s prijetnjom silovanjem kao dijelom svog svakodnevnog postojanja, one nisu slobodne. Ne kaže da postupci silovatelja jednostavno nisu prihvatljivi .
Naravno, nije navedeno da sam pisao o takvim stvarima, i također poticao sve one koje sam poznavao, vrlo rano, da prestanu skrivati stvarnost, već da se pozabave njome. Razlog zbog kojeg sam to učinio nije bila samo ljudskost, već i to što su me na to potaknuli koncepti i pogledi koje je KM tako pogrešno opisao.
KM piše: "Prihvaćanje nasilja nad ženama de facto je odluka gomile muškaraca, a nažalost i mnogih sljedbenica žena, da žene zapravo nisu dio 99%—da uistinu nemaju pravo biti slobodan u društvu."
U redu, ali ne vidim relevantnost za stajališta dotičnih knjiga, budući da su oni, naravno, više u skladu sa stajalištima KM-a.
KM nastavlja: Evo još jednog, sličnog iskustva ideje da se nasilje nad ženama i djecom ne tretira kao važno pitanje: to nije svačiji problem, to je samo problem žena. Drugim riječima, pripada rodbinskoj sferi"
Ovo je očito izvor KM-ove recenzije. Čini se da je odlučila da ove dvije knjige, ne znam zašto, moraju biti dio ovog problema.
Prije svega, umjesto toga, ove knjige jasno pokazuju, iznova i iznova, da sfera srodstva utječe na sve i sve u društvu. Drugo, to što oni tvrde da određene vrste hijerarhije mogu biti ukorijenjene tamo ni na koji način ne sugerira da se te vrste hijerarhije ne bi trebale rješavati u cijelom društvu. Uzmite u obzir da je klasa ukorijenjena u određenim ekonomskim institucijama. Prilično sam uvjeren da je u mnogima, možda većini, a možda i gotovo svim naporima Occupyja, radni ljudi uopće bili relativno slabo zastupljeni, a posebice preuzimanje vodećih uloga. Postojao je također, kladio bih se, užasan nedostatak brige za mnoge probleme radnih ljudi (ne samo onih koji su imali veze sa stalnim omalovažavanjem njihove inteligencije, motiva, pa čak i same egzistencije, a ne od strane 1% najboljih (što se često spominjalo). ) ali za sljedećih 20% ili tako nešto…liječnici, odvjetnici, inženjeri, menadžeri – a često i vođe pokreta. U redu, i razmišljanje da klasa ima svoje podrijetlo i najdublje uzroke u odnosima vlasništva, rada i raspodjele implicira da svi ovi druga pitanja treba rješavati samo u tvornici? Naravno da ne. A ako okvir kaže upravo suprotno, da to treba rješavati posvuda, bi li KM ili bilo tko to pogrešno protumačio?
KM piše: "Prije nego što su muškarci (ona još uvijek govori o Occupyju) počeli braniti, gotovo svaki usputni razgovor koji sam imala s muškarcima o rodnim pitanjima rezultirao je time da su mi pričali o ženskom području i dnevnim sastancima žena, kao da je to rješavalo bilo kakvu pritužbu `feministice' su ih možda imale i oslobodile ih svake brige ili potrebe da se obrazuju o `ženskim pitanjima'.”
A to je užasno, ne samo socijalno i moralno, nego, siguran sam da bi KM dodao, i strateški. Ali što je navelo KM da uzme nekoliko knjiga, čija je jedna od primarnih namjera ponuditi niz koncepata koji će težiti umanjiti ili čak eliminirati tu vrstu užasnog gledišta, da u njima, umjesto toga, vidi samo još jednu manifestaciju takvo užasno gledište?
KM primjećuje: "Izvješće za izvješćem počelo je izlaziti na površinu o seksističkoj dinamici moći, o ženama koje su uznemiravane, izvikivane, seksualno zlostavljane i silovane. Sam broj izvješća jasno je pokazao da to nisu izolirani incidenti, već nešto što se događa sustavno kroz Occupy pokret."
To je istina, pa su neki od nas pisali o tome, govorili o tome, itd. I, gledajući ovu vrstu dinamike, i drugi, tijekom desetljeća, neki od nas su pokušali generirati konceptualnu kutiju alata koja bi se sama borila protiv ove vrste problem, i to ne samo ova vrsta dinamike o rodu, već i o klasi, moći i rasi – gdje se također pojavljuje.
KM ide dalje… “Occupy Vision” sadrži nekoliko odlomaka u kojima Albert i Evans iznose svoje ideje o neplaćenom radu kod kuće. I to je loše. Jako loše. Kao javna služba, dodat ću postskriptum da ovo raskrinkam."
Pišem ovaj blog odgovarajući redom na svaki KM komentar iz njezina eseja. To radim jer (a) ne želim krivo predstavljati ništa što je KM imao na umu stavljajući to u moje riječi, ili citirajući isječke itd., kao ono na što odgovaram, i (b) želim pokušati shvatiti kako je došla do svojih tumačenja onoga što je u knjigama, tako suprotno onome što ja vjerujem da je stvarno u njima. Nakon što sam se već puno toga pozabavio, priznat ću da sam došao do ovog posljednjeg dijela potpuno predviđajući da će ona ovdašnje poglede utjerati u stav koji odbijaju, radije nego vidjeti što je doslovno bilo u riječima prije nje.
KM piše: "U UK-u se 50 minuta neplaćenog rada obavlja za svaki sat plaćenog rada, dok je 2007. vrijednost ženskog neplaćenog rada u cijelom svijetu procijenjena na 11 trilijuna USD, ili gotovo 50 posto svjetskog BDP-a. Studija iz UK-a iz 2002. procijenila je da: 'kada bi se neplaćeni kućanski poslovi tretirali kao drugi poslovi, bili bi procijenjeni na više od tri četvrtine plaćene ekonomije'.”
Dobro, nema svađe.
KM zatim citira: "… skloni smo misliti da se rad u kućanstvu ne bi trebao smatrati dijelom gospodarstva koje podliježe normama produktivnog rada. Prvo, njegovanje i podizanje sljedeće generacije nije poput proizvodnje košulje, stereo uređaja, skalpela ili dalekozora . Postoji nešto suštinski iskrivljujuće, za naše razmišljanje, u konceptualizaciji brige o djeci i proizvodnje na radnom mjestu kao iste vrste društvene aktivnosti."
Izvornik jasno kaže da ono što govorimo jest da je odgajanje sljedeće generacije poniženo govoreći o tome kao da je to poput proizvodnje stereo uređaja – upravo zato što je mnogo više od toga... Netko bi pomislio da bi se KM složio.
KM zatim citira: "Drugi razlog zašto mislimo da se rad u kućanstvu ne bi trebao računati kao dio ekonomske proizvodnje je taj što u plodovima rada u kućanstvu uvelike uživa sam proizvođač. Trebam li moći posvetiti više vremena dizajnu kućanstva i održavanje i primam veću naknadu kao rezultat? Ako je tako, dobivam učinak rada i dobivam više prihoda. Ovo je drugačije od drugog rada i čini nam se da mijenjanje dizajna moje dnevne sobe ili održavanje vrt je više nalik potrošnji nego proizvodnji. Pretpostavimo da volim svirati klavir, ili graditi modele zrakoplova ili bilo što drugo. Aktivnost kojom se bavim iz hobija ima mnogo zajedničkog s poslom, ali zovemo je potrošnja jer to radim pod moje vlastito okrilje i za sebe."
KM piše: "Hm... što!? Toliko toga nije u redu ovdje, gdje uopće početi?"
Kladio bih se u bogatstvo da je ono što ona namjerava reći pogrešno u vezi s onim što je gore, čak ni samo jedan paragraf, a kamoli cijela rasprava, uopće nije tamo, i da unatoč tome što misli da vidi toliko toga u onome što gleda at, ona će izostaviti ono što postoji.
KM: "Prvo: Čini se da Albert i Evans imaju dojam da briga o djeci nije oblik plaćenog posla. Stvarnost je da postoje milijuni žena širom svijeta koji rade kao dadilje. Radnice koje žive u kući i dadilje su među najvećim potlačeni od svih radnika: često su u zemlji s radnom vizom i morali bi je napustiti ako bi ostali bez posla, što ih stavlja u vrlo ranjiv položaj.Posao se obavlja u domu poslodavca pa nema prilike za razgovor s drugim radnicima ili se sindikalno udružite. Zlouporabe kao što su uskraćivanje plaća i uzimanje radničke putovnice kako bi se kontrolirali su raširene, kao i seksualno zlostavljanje radnika od strane njihovih poslodavaca."
Naravno, takav plaćeni posao nije briga za vlastitu djecu, niti za vlastiti dom, o čemu se govorilo u paragrafu. Umjesto toga, ono na što se KM odnosi je rad koji se poduzima kako bi drugi imali koristi. Usput, u pareconu bi to naravno bilo plaćeno itd. Kako bismo mogli biti pod dojmom da takav posao ne postoji? To je dobro pitanje jer bi netko morao biti dementan ili nevjerojatno izoliran od stvarnosti da ne zna da postoje sve vrste poslova povezanih s brigom o djeci, školovanjem, doktoriranjem itd. itd. koji su u gospodarstvu. Dakle, moja je zbunjenost, u usporedbi s KM-om, zašto KM neprestano pretpostavlja da smo budale, suprotno svemu što je ispred nje napisano, umjesto da pažljivije čita pod pretpostavkom da nismo budale?
KM kaže, zatim: "Drugo: Mnogi roditelji ostavljaju svoju djecu u vrtiću tijekom dana, a svi razumiju da radnici vrtića rade posao za koji s pravom primaju plaću. Nema smisla reći da roditelj koji radi upravo isti posao u vlastitom domu znači obavljanje bitno različite aktivnosti."
Zapravo, ima smisla. Ono što možda nije tako mudro je da KM pretpostavi jer osjeća da nešto mora biti toliko istinito da je svako suprotno stajalište besmisleno. Ako se ne želi obratiti pozornost na kućište ponuđeno za prikaz, u redu, ali to ne znači da nije ponuđeno, niti znači da je bilo besmisleno.
Ako radim u tvornici automobila, u dobroj ekonomiji kao što je život participativne ekonomije koji knjige opisuju, izrada vozila za druge, rad je dio ekonomije i obavlja se putem radničkih vijeća, u industrijskoj federaciji vijeća iu svjetlu planiranja sudjelovanja itd. Naknađuje se. Ali ako radim na vlastitom vozilu na svom prilazu, čak i ako radim potpuno istu vrstu djelatnosti, tada, čak i u dobrom društvu, KM ne pada na pamet žaliti se da to nije plaćen posao, a ne dio radničko vijeće i industriju, nije poduzeto u kontekstu participativnog planiranja i nije plaćeno. Ali to ne znači da je nevažno. I to ne znači da ne proizvodi. Ali rad na vlastitom vozilu na vlastitom prilazu bitno je drugačiji od obavljanja sličnih zadataka za vozila na radnom mjestu jer su potrošači i korisnici mog rada na prilazu u velikoj većini ja i moja obitelj, a ne ljudi osim mene. I tako posao na mom prilazu nije podložan normama radnog mjesta granične ekonomije, iako je u sučelju s njom. Ako bi se smatralo da je to kao rad u tvornici automobila, onda bi postao podložan radničkim vijećima, i bio bi plaćen – i mogao bih raditi samo na svom prilazu... za svoj prihod.
KM kaže: "Feministice već dugo govore da ljude koji rade kod kuće treba tretirati kao, pa, radnike, i da trebaju dobiti sve što uz to ide: sigurne radne uvjete, pauze, ne predugo radno vrijeme i, o da , plaće."
KM, očekivano, jednostavno ignorira ono što piše u knjigama, kao i u drugim dijelovima ovog prikaza.
KM piše: "Treće: primjeri 'proizvodnje na radnom mjestu' koje Albert i Evans daju odnose se na izradu nečega u tvornici: košulje, stereo uređaja, skalpela ili dalekozora (!?). Koji... samo... koji planet ti ljudi čine čak i dalje živjeti? Što je sa čistačicama, mehaničarima, kondukterima, učiteljima, medicinskim sestrama, fizioterapeutima, ljudima koji obavljaju administrativne poslove u uredu, ljudima koji pružaju tehničku podršku?"
Ovo je poštena kritika. Mislim da smo tu pogriješili. Trebali smo navesti i uslužne djelatnosti. Ali u raspravi se ništa ne mijenja. Ako sam učitelj u javnoj školi, recimo, u dobroj ekonomiji, radit ću (na uravnoteženom kompleksu poslova) predavajući i kao dio radničkog vijeća nastavnika, te u industriji obrazovanja, povezujući se sa sustavom raspodjele da vidim kako velik dio onoga što proizvodim žele drugi, i tako dalje. I za to ću dobiti naknadu. Ali kad odem kući i pomažem u obrazovanju svoje djece, recimo, neću to raditi u kontekstu radničkog vijeća ili u svjetlu participativnog planiranja, niti ću za tu aktivnost dobiti naknadu. Ovo ne samo da ne zahtijeva moju aktivnost, niti me iskorištava, već uzdiže moju aktivnost i, pod pretpostavkom drugih strukturnih promjena u društvu, također jamči da će se to dogoditi na oslobođene načine.
KM jednostavno ignorira još jedan središnji dio cijele ove rasprave koji se pojavljuje u knjigama. Žene su desetljećima unazad tražile plaće za kućanske poslove, prvi put, jer su smatrale da je ta aktivnost općenito podcijenjena, jer je ženama oduzimala mnogo vremena, itd. I, uglavnom marksističke žene koje su to zahtijevale i koje su smislile slogan i kampanja, smatra da bi jedini način da se ponište vrlo stvarne pritužbe i problemi bio ekonomski. Ako će biti poštenja i jednakosti u domu, očito su mislili, moramo zahtijevati da dom postane dio gospodarstva, a to je područje u kojem smo jasni u transformaciji. Drukčije gledište je da u domu treba postojati poštenje i pravednost, jer postoji revolucija u svim srodničkim strukturama i odnosima, posvuda, ali bez degradiranja ljudske aktivnosti u domovima gledajući je kao općenitiju ekonomsku aktivnost, kada je zapravo, puno više i puno važnije, i bez, također, uvođenja nekih vrlo opasnih dimenzija institucionalnog utjecaja unutar domova, i bez, konačno, također uvođenja štetne ekonomske dinamike – naknade za proizvodnju ne za društvo, već u velikoj većini za sebe. Nijednom od logike, pa čak ni motiva, koji su više navedeni u knjigama, naravno, KM se uopće ne bavi. Nema potrebe, očito, ona mora biti u pravu apriori.
KM piše: "Peto: Odgoj djece je produktivan rad. To je fundamentalno najproduktivnija vrsta posla koja postoji. Uostalom, ako društvo nema novu generaciju, za nekoliko godina više neće biti nikoga za raditi tvornica dalekozora."
Žao mi je, ali KM uvijek iznova samo vrti riječi. Nitko nigdje ne sugerira da odgajanje sljedeće generacije nije produktivno – upravo suprotno. Nigdje nitko ne sugerira da je to bilo što drugo osim krajnje važno – opet, upravo suprotno.
KM piše: "Šesto: Albert i Evans uspoređuju brigu o djeci s hobijem, poput gradnje modela aviona, što implicira da oni misle da ljudi to odlučuju raditi. U stvarnosti obavljanje posla čuvanja djece umjesto plaćenog rada ponekad je izbor, a ponekad nije Doista, ovo je sastavni dio razloga zašto knjiga predlaže ono što radi.
Cijela ova rasprava u knjigama na koje se ona poziva, također, govori o transformiranom društvu, a ne o onom u kojem KM ili ja živimo. U vrijednom društvu, po mom mišljenju i formulaciji knjige, participativno društvo, nijedno od pitanja KM je zabrinut zbog postojanja. Ima vrtića, ima prihoda za djecu, ima prihoda svih roditelja i svih građana primjerenih životnim potrebama, i tako dalje i tako dalje.
KM piše: "Sedmo: Albert i Evans izgleda misle da se posao u kući sastoji od uređenja interijera i rada u dvorištu, što je više nego glupo."
I tako se čovjek pita – misli li KM da je vjerojatno da smo ja i Mark više nego glupi? Je li moguće da je problem ovdje prerano donošenje zaključaka o drugima koji podrazumijevaju da su više nego glupi? Stvar nije bila komplicirana. Ako je rad pod vlastitim pokroviteljstvom, gdje ja ili meni bliske osobe ostvarujemo beneficije rada, u velikoj većini, plaćen, onda imam ogroman poticaj da taj posao radim kao svoj posao, za svoju zaradu jer u tom slučaju dobivam prihod i dobivam i proizvod. No, štoviše, u određenom društvenom sustavu tretiranje takve aktivnosti kao rada u gospodarstvu, a time i prema svim normama i procedurama gospodarstva, također ga čini podložnim strukturama i dinamici gospodarstva – a to možda nije prikladno za puno aktivnosti...kao što je odgoj djece.
KM piše: "Uređenje interijera je nešto što radite možda jednom godišnje, a mnogi ljudi uopće nemaju dvorište."
Ono što se događa, mislim, jest da KM vidi riječi na stranici i vrti ih kako bi mogao odbaciti, na poznat način, cijele knjige i njihove autore. Ironija je da su knjige, naravno, toliko različite od onoga što KM pokazuje…
KM: "Ovdje ću napraviti divlji skok i pretpostaviti da niti jedan od autora "Occupy Vision" nikada u životu nije proveo ni sat vremena nasamo s trogodišnjakom."
Osim što nije samo držanje udova – nego nevjerojatno arogantno – ovo gore također je lažno.
KM piše: "Da zna, znao bi nešto o beskrajnim zadacima koje uključuje rad u brizi o djeci: planiranje obroka i praćenje prehrane, istraživanje aktivnosti izvan škole, vrtić i ljetni kampovi, planiranje i koordiniranje zajedničkih putovanja, pronalaženje dadilja, istraživanje kako se nositi sa problemima spavanja ili noše, ili je li taj osip nešto o čemu treba brinuti. Pranje ruku, brisanje usta, mijenjanje pelena, izdajanje mlijeka ili sterilizacija dječjih bočica. Pobrinite se da se okupa i kosa bude šamponiran. Provjerite je li pod vrlo čist (budući da će mala djeca puzati po njemu pa će staviti ruke u usta) pazeći da ništa otrovno ili dovoljno malo da bi se moglo ugušiti nije na dohvatu djeteta. Rezanje noktiju, četkanje dječje kose i zuba .. Dovesti ih i pokupiti. Zakazati liječničke preglede, komunicirati sa školom, osigurati da imaju sav školski pribor koji im je potreban. Organizirati rođendanske zabave, sastanke za igru i spavati. Osigurati dovoljno praška za rublje. Ustati usred noći da nahranim bebu ili da utješim dijete nakon noćne more."
Sve istina. I, moram reći, čak i osoba bez djece, bez unučadi, koja nikada nije ni posjetila kuću s djecom, mogla bi vrlo lako razumjeti gore navedeno – ako ne savršeno, prilično dobro. Ali, osim toga, to što ovi zadaci postoje ne znači da bi trebali biti organizirani pod rubrikom šireg gospodarstva i stoga podložni participativnom planiranju, sudjelovanju u radničkim vijećima, itd. itd. Niti to znači da bi trebali biti plaćeni kao drugi vrstama gospodarske djelatnosti tako da što im više vremena posvetim, to više zaradim. Moglo se odlučiti za to, ili ne. Naveli smo razloge zašto smatramo da bi to bila loša ideja, iako je sva djeca koja primaju prihod, unatoč tome što nemaju posla, bila dobra ideja. KM je bila toliko uvrijeđena našim stavovima, da nije mogla vidjeti što to zapravo govori, tako da je osjećala da smo više nego glupi, bez iskustva, itd. itd. Mislim da bi umjesto toga možda vrijedilo pokušati razumjeti zašto bi netko čitao nešto i skočio na takve degradirajuće percepcije...
KM piše: "Neinformiranost koju Albert i Evans pokazuju o tome što podrazumijeva posao skrbi o djeci nije slučajna, to je posebna neinformiranost koja proizlazi iz endemskog seksizma društva."
Zapravo, ono što mislim da se ovdje može primijeniti bilo bi nešto poput ovoga – moja (KM-ova) pretpostavka da Albert i Evans nemaju pojma o brizi za djecu i puno toga drugog proizlazi iz mog iskustva da mnogi muškarci jesu i moje sklonosti pretpostaviti da su svi muškarci bit će. Kao rezultat toga, nisam se potrudila dvaput razmisliti o onome što sam pročitala, pretpostavljajući da možda ima neke ozbiljne tvari, čak i feminističke. Nisam se zamarala razmišljanjem o tome koliko je žena, što se toga tiče, prešlo preko tih ideja i pridonijelo im. Samo sam odlučio budući da postoje neke stvari koje čitam, a koje mi se čine različitima od mojih pogleda (jer uzimam zdravo za gotovo da moraju biti), to mora biti neupućenost, ili seksizam, autora, koji proizvodi odstupanja.
Pretpostavljam da je gore navedeno više slučaj, nego da Mark i ja nemamo pojma. Nažalost, u ovom slučaju, ako je tako, to je spriječilo KM da vidi što je zapravo na stranicama koje je pročitala.
KM nastavlja: "Patrijarhat sustavno marginalizira i minimizira rad žena, vrednujući posao koji obavljaju muškarci dok obezvrjeđuje rad koji obavljaju žene i dopušta muškarcima privilegiju da nikada ne moraju razmišljati o problemima koji ih se izravno ne tiču."
Istinito. Ali nije relevantno za ovu knjigu, ili, općenito, za autore.
"Svi mi odrastamo u seksističkom društvu i upijamo seksističke ideje, ali osjećam se posramljeno zbog Michaela Alberta i Marka Evansa što je njihov seksizam tako bolno očit i tako bolno neispitan, te što im je ostavio tako duboko iskrivljen pogled na svijet."
U redu, može vam biti neugodno zbog nas. Pretpostavljam da bih uzvratio da me brine to što su vaša očekivanja i predanost tim očekivanjima koja se rađaju uvijek i posvuda spriječila da vidite što je zapravo napisano na stranicama koje ste pročitali, a također isključila čak i da se zabavljate bilo kakvim pogledom koji ste došli na te stranice s možda su bile u suprotnosti sa stajalištima koje ste pronašli, ne zato što ste bili u pravu i što ste pronašli pogrešno, već obrnuto. Također bih morao reći da je prilično nevjerojatno vaše razmišljanje o tome da vaša prezirnost otpušta jednog ili dva tipa, ne samo zato što se ideje u odjeljcima o srodstvu i rodu tako nadmoćno, i mnogo više od većine drugih odjeljaka, pripisuju feminističkim aktivisticama i književnici.
KM, kažeš za nas da "tvrdimo da je feminizam potreban samo u rodbinskoj sferi", ali naravno da ne. Ni izdaleka, nigdje. Naprotiv, neke stvari koje kažemo, izvučene iz konteksta, izgledaju kao da to govore, iako zapravo govore suprotno.
Kažete o nama "naš vlastiti nedostatak čak i najosnovnijeg znanja o feminističkim idejama naveo ih je da daju izjave o ekonomiji koje nemaju nikakvog smisla."
Pa, možda, ali moram reći da sumnjam. Sklona sam misliti da je sasvim moguće, govorit ću za sebe, da je moje poznavanje feminističkih ideja prilično opsežno. Štoviše, u ovoj knjizi većina ideja koje se odnose na feminizam dolazi od žena feministica, čija je upoznatost s feminističkim idejama i njihovim autorstvom nevjerojatno opsežna.
KM pišete: "Kada pristupimo zadatku zamišljanja alternativnog ekonomskog sustava, neplaćeni rad žena nije sporedan detalj; otprilike polovica cjelokupnog rada je neplaćena, a svaka ekonomska teorija to će morati uključiti od samog početka ."
Svaka vizija društva morat će uključivati takvu aktivnost. I svaka teorija o tome što se događa morat će se pozabaviti i time. I naravno, participativna ekonomija i participativno društvo posvećuju veliku pažnju svim dimenzijama ljudskog života, ne samo zalažući se ne samo za transformaciju gospodarstva, već i drugih sfera. To što mislite da je jedini način da nešto smatrate važnim jest da se tome pozabavite točno onako kako trenutno osjećate da bi se trebalo pozabaviti, međutim, suprotno je otvorenom i kreativnom stavu za koji vjerujem da ga imate.
KM kažete: "Prijedlog da može postojati participativna ekonomija koja ne uključuje brigu i rad kod kuće je smiješan, a također je i savršen primjer činjenice da kada krenete zamišljati bolji svijet, jedan od prvi alat koji će vam trebati u kutiji s alatima je feminizam."
Zapravo, mislim da je vaš komentar neutemeljen... ne samo zato što je, naravno, feminizam ispred i u središtu, eksplicitno, u okviru alata koje ove knjige nude – ali ironično, mislim da je vaša recenzija dobar primjer mnogo toga što ove knjige knjige se pokušavaju obratiti i pružiti alate za rješavanje. Pročitali ste, u ovom slučaju, dvije knjige koje zapravo govore o svim stranama života – ali komentirali ste samo one dijelove koji se tiču, valjda, vašeg najvećeg prioriteta, spola. O tim stvarima niste mogli vidjeti što knjige zapravo govore. Mislim da bi razlog mogao biti povezan s temeljnim konceptima koje imate i obvezama prema njima. Nastoji proširiti koncepte kojima se koriste ljudi na ljevici i vizionarske strukture kojima težimo, a koje su u središtu onoga što čitate. Ipak, vi ste bili ti, a ne mi, koji ste odvojili jedan dio od svih ostalih…a niste ni vidjeli što taj dio zapravo govori. Podlost s kojom ste to učinili, pretpostavljam, duguje istim čimbenicima koji su uzrokovali da niste mogli vidjeti što knjige zapravo govore - ali to je samo, kako biste rekli, nagađanje.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije