Prije nekoliko tjedana bio sam u Solunu u Grčkoj. Rasprave su bile vrlo informativne, kao i pitanja na tribinama i događanjima.
Kao iu cijeloj Grčkoj – i Španjolskoj također – postojao je niz prosvjeda u Solunu uglavnom oko njihove gradske skupštine. Tijekom ljeta temperatura u Grčkoj postaje nečuvena i stvari se usporavaju sve do duboko u jesen. Vjerojatno ćemo uskoro vidjeti grčko buđenje.
Ipak, čak iu vrućini grčkog ljeta, skupštine su se nastavile sastajati, iako s manje sudionika nego u proljeće. Na događaju i skupštinama razgovarao sam s mladim militantnim anarhistima, nešto tradicionalnijim mladim marksistima i, što je možda najzanimljivije, starijim ljudima koji su se tek upoznali s politikom, a koji su izašli u krizi i doživjeli skupštinu kao svoj prvi održivi aktivizam. Ideološki sofisticiraniji i iskusniji ljevičari, nazovimo ih idi, bez obzira na pripadnost, imali su prilično slične stavove od idija do idija. Noviji sudionici, početnici, bez ideologije, imali su vrlo različite reakcije, opet prilično slične u mnogočemu od jednog novaka do drugog.
Svatko, i početnik i idie, imao je sličnu osnovnu percepciju. Od nevjerojatno inspirativnog početka, skupštine su se pretvorile u nešto manje puno nade. Broj ljudi koji su željeli prisustvovati pao je, kao i strast, elan, užitak, revnost i živahnost onih koji su prisustvovali. Na pitanje zašto?, dobio sam dva različita odgovora.
Ideološki sofisticirani starci su to krivili. dosta agresivno, na ideološki nepovezane novopečene. Idijevi su rekli da su novajlije užasno antipolitički. Novajlije nisu željele političku raspravu, raspravu ili odluke. Željeli su samo razgovor, terapiju, slavlje. A neprijateljstvo novopridošlica prema politici i političkim ljudima uzrokovalo je ideološki sofisticirane idije da se osjećaju otuđeno i, u mnogim slučajevima, čak da se žele držati podalje, radije se vraćajući svojim zajednicama i projektima, gdje su bili dobrodošli i mogli funkcioniraju kako žele, da uđu u Skupštinu.
Novopečeni su, nasuprot tome, za loše trendove krivili ideološki sofisticirane ljude. Novajlije su tvrdile da su idije arogantni i nasrtljivi te da neprestano ponavljaju iste stvari i da postižu malo ili ništa. Novopridošlice su na idijee gledali kao na dosadne gubitnike, prilično robote, koji gadno crpe energiju i inovacije. Idiji su novopridošlice vidjeli kao neznalice i antipolitičare, neozbiljne po pitanju promjena.
Tko je bio u pravu?
Pa, koliko sam mogao zaključiti, bila je istina da je široka masa sudionika bila gotovo refleksno neprijateljski raspoložena prema ljudima koji su svojim tonom i porukom otkrivali da su dugogodišnji političari. Ovo nije bio antilenjinistički, antitrockistički ili antianarhistički per se – ili čak antiorganizirana stranka ili projekt – bile su sve te stvari, jer je bio protiv svega što je bilo otvoreno ideološko. I, da, to je predstavljalo problem, jer je priječilo korištenje koncepata i formulacija potrebnih za razumijevanje događaja i pomicanje rasprave s pritužbe na akciju.
Međutim, i početnici su bili u pravu u svojim tvrdnjama. To se moglo vidjeti za desetak minuta, a postajalo je sve očitije što se više vremena provodilo na skupštini. Ideološki ljudi ponašali su se kao da posjeduju pokret. Oni su jedini, po svom mišljenju, u svakom slučaju, razumjeli društvena zbivanja. Poučavali su, upućivali, obavještavali ostale – prilično repetitivno i bez puno živosti u riječima i načinu – i, iskreno, imali su malo toga za reći što već svi već nisu znali, niti su čuli mnogo puta, samo su oni to mogli reći većim riječima.
Dakle, tko je bio u pravu kada je riječ o uzroku problema?
Mislim da su novajlije bile u velikoj većini u pravu. Ne zato što idije nisu imale smisla – nego zato što su greška i odgovornost daleko više bile na idijama. Novaci su bili novi. Bili su pošteni. Bili su uzbuđeni. I, moj je dojam bio, postojao je osjećaj u kojem su ih se idije zapravo bojale. Idi nisu željeli čuti novajlije i brinuli su se hoće li njihovi stavovi biti nekako "isključeni".
Podsjetila sam se, na neki način, na ranu pojavu ženskog pokreta u SAD-u. Nije se događalo na velikim skupovima na gradskim trgovima, naravno, već umjesto toga u dnevnim sobama i kuhinjama gdje je drugačija grupa novopečenih (žena) koji je prije bio neaktivan) okupio se i razgovarao. Ali njihov je govor bio u određenoj mjeri sličan govoru u grčkim skupštinama. Žene su desetljećima prije otkrivale svoje živote. Istražio ih. Otkrili zajedničke crte, podijelili bijes. Bilo je emotivno, stvarno, nadahnuto, dirljivo. I pomislio sam u sebi, slušajući o situaciji u Grčkoj, što ako je u svakoj dnevnoj sobi i svakoj kuhinji prije nekoliko desetljeća bilo nekoliko sofisticiranih ideoloških žena koje su držale predavanja i na taj način istiskivale iskrenost i poštenje novih žena s konzervirane formulacije iskusnih?
Odgovor je, pomislio sam, bio da bi to bilo užasno. Prostor potreban upravo za ono što su grčke idije omalovažavale – prostor za govor ljudi, za neku vrstu kolektivne terapije, za kolektivno slavlje – umjesto toga bi zauzeli ljudi koji su razgovarali s uzrujanim ženama i vjerojatno ih otjerali. Budući da žene kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih nisu morale trpjeti taj problem, dobili smo nevjerojatno snažan ženski pokret.
Bilo je nadrealno sjediti i slušati mlade grčke anarhiste i marksiste kako govore kako im se ne sviđaju ljudi u skupštinama i da ne žele raditi s njima. Ljudi koji su se navodno zalagali za stvaranje boljeg svijeta zapravo su govorili, ne sviđa mi se stanovništvo moje zemlje, koje sada dolazi u ogromnom broju. Radije bih otišao sa svojima. Pa, to je osnovni problem – a ne prirodna i zdrava želja stanovništva da ide korak po korak, svojom brzinom, a da ih se ne osuđuje i ne podučava, pa čak i ne osjeća neprijateljski, pomalo neselektivno, prema ljudima koji rade predavanja.
Činilo mi se da su organizatori, kao što to često biva, na sasvim krivom mjestu tražili veliku prepreku koju je trebalo popraviti kako bi se loš trend u Skupštinama pretvorio u dobar trend u njima iu cijelom pokretu. Gledali su javnost, kao što ponekad gledaju državu, ili medije – ali nisu gledali sebe, što je najlakše ispraviti, a glavno krivo.
To je ono što sam ja vidio, u svakom slučaju. Možda je to bio potpuno pogrešan dojam. Možda sam samo doživio mali uzorak. Ili je možda moj dojam bio pošten, ili čak podcijenjen. Ono što možemo reći, u svakom slučaju, jest da kad god ova vrsta neprijateljstva prema javnosti udari u srca organizatora, a često se dogodi, organizatori trebaju promisliti što rade i zašto to rade . Omalovažavanje javnosti, a još manje njezino izbjegavanje, kao način objašnjenja manje od zvjezdanog uspjeha, rijetko je, ako uopće, put prema političkom i društvenom napretku.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije