Secesija korporativne Amerike se nastavlja, nesmanjenom brzinom
Jan 18, 2011
3: 43 pm
By Roger Bybee
Južna Karolina nedavno je proslavila 150. godišnjicu otcjepljenja od Sjedinjenih Država kako bi zaštitila svoj sustav robovskog rada.
U međuvremenu se događa nešto tiše i postupnije otcjepljenje, ali iz sličnih razloga. Korporativna Amerika inscenirala je vlastito povlačenje od američkih radnika i svog tradicionalnog osjećaja odgovornosti američkog društva. Korporacijsko odcjepljenje odražava kako se Amerika sve više raspada duž ekonomskih linija, prema jednom od najvatrenijih zagovornika kapitalizma, bivšem predsjedniku Federalnih rezervi Alanu Greenspanu.
Umjesto da izbaci svoju uobičajenu teoriju "curenja prema dolje" o širenju bogatstva, Greenspan je priznao Kongresu da smo svjedoci "značajnog oporavka" klase investitora, izvršnih direktora, velikih korporacija i banaka.
DVIJE AMERIKE
Slično kao još uvijek rezonantan opis Johna Edwardsa "dvije Amerike", Greenspan je opisao situaciju "'fundamentalno dva odvojena tipa
gospodarstva" krenulo u izrazito različitim smjerovima. Greenspanove primjedbe odjekuju sada već ozloglašenim internim izvješćem dužnosnika Citibanke o "plutonomiji" u nastajanju u Americi i svijetu—nova nova ekonomija od, od strane i za nekolicinu. Ekipa Citibanka gotovo radosno prikazao brutalnu, globaliziranu polarizaciju:
Postoje bogati potrošači, malobrojni, ali nesrazmjerni gigantski dio prihoda i potrošnje koju uzimaju. Ostalo je, 'nebogatih', mnogobrojnih, ali samo za iznenađujuće male zalogaje nacionalnog kolača.
Podaci potvrđuju ovaj opis. Amerika sada ima piramidu nejednakosti koja je nejednakija od mnogih tradicionalnih "banana republika". Škriljevca Timothy Noah je u "Sjedinjenim Državama nejednakosti" napisao: "Raspodjela prihoda u Sjedinjenim Državama [je postala] nejednakiji nego u Gvajani, Nikaragvi i Venezueli, i otprilike u rangu s Urugvajem, Argentinom i Ekvadorom.”
Oni u donjih 80% i dalje su osjetljivi na niže plaće (plaće sada zauzimaju najniži udio u prihodu u povijesti, s primanjima od
dionice, obveznice i drugi kapital koji sadrži mnogo više), kontinuirano
nesigurnost u vezi s otpuštanjima i otpuštanjem, nezaposlenost, glad, ozbiljnih zdravstvenih problema povezan s nezaposlenošću i društvenim raspadom (alkoholizam, zlostavljanje supružnika, delinkvencija, itd.)
Ali korporativna Amerika udobno je izolirana od ovih problema
u čijem su stvaranju oni imali prilično veliku ulogu. Bogatstvo časopis je izvijestio da je 2009. 500 najvećih američkih tvrtki ukinuo rekordnih 821,000 radnih mjesta dok se njihov zajednički profit utrostručio na rekordnih 391 milijardu dolara, kako navodi Paul Buchheit.
NOVA GLOBALNA PERSPEKTIVA: NE POTREBNI STE
Nova korporativna perspektiva prikazana je u komentarima poput ovih:
- Michael Splinter, glavni izvršni direktor tvrtke Applied Materials, "Ove godine, gotovo 90 posto naše prodaje bit će izvan SAD-a. Privlačnost da budemo blizu kupaca - većina njih u Aziji - je ogromna." Drugim riječima, dok smanjujemo plaće američkih radnika i otpuštamo ih, sve više ima smisla seliti još više tvornica u inozemstvo.
- Thomas Wilson, izvršni direktor Allstatea, “Mogu dobiti [radnike] bilo gdje u svijetu. To je problem za Ameriku, ali nije nužno problem za američki biznis... Američki biznis će se prilagoditi.”
U prošlosti su prosvijećeniji dijelovi korporativne elite prepoznali potrebu za socijalnom reformom i vladinim programima kako bi se osigurala dugoročna društvena stabilnost i povećala domaća potrošačka moć SAD-a.
Međutim, iako Amerika zahtijeva bolje obrazovanje, zdravstvenu skrb i tehnološke inovacije, entuzijast globalizacije Thomas Friedman otvoreno se brine da američka korporativna elita ne korača naprijed:
Kad pogledam oko sebe u potrazi za skupinom koja ima i moć i interes da Amerika ostane globalno usredotočena i konkurentna – američki poslovni lideri – čini se da su nedostaje u akciji....
U današnjem ravnotežnijem svijetu mnoge ključne američke tvrtke sada proizvode većinu svojih proizvoda u inozemstvu i sve više mogu zaposliti najbolje talente na svijetu a da nikada nije zaposlio drugog Amerikanca.
Ali pokazivanje brige za dugoročnu dobrobit Amerike jest dakle jučer za novu generaciju izvršnih direktora. Nova korporativna elita razmišlja u smislu kratkoročnih tromjesečnih povrata, ako ne i dnevnih fluktuacija dionica. Dugoročna dobrobit američkih radnika i američkog društva uglavnom su izrezani iz slike.
Tako su izvršni direktori velikih tvrtki relativno jedinstveni u programu rezanja plaća, uništavanja sindikata, otpora regulaciji, minimiziranja svojih poreza i zanemarivanja obrazovanja i zdravlja svojih budućih radnika. U isto vrijeme, njihovi doprinosi kampanji i legije lobista uspješno su promijenili političko polje kako bi dodatno povećali svoje bogatstvo.
Ekonomist Jeff Faux s Instituta za ekonomsku politiku jasno je uočio nastajanje neravnoteže moći između klase investitora korporativne Amerike i većine građana u svojoj knjizi iz 1996. T.zabava nije gotova:
Politička se moć toliko prebacila na one koji ulažu za život da njihovi politički predstavnici nemaju poticaja za postizanje dogovora.
S ovim ogromnim pomakom u ekonomiji i moći prema korporacijama, a dalje od radnih ljudi, glavni "poticaj za postizanje dogovora" koji posjeduje rad ostaje naša sposobnost stvaranja društvene nestabilnosti na lokalnoj razini, kao što je to bilo u 1930-ima.
Ne možemo nadmašiti ili lobirati Corporate America. Ali dok oni imaju novac, mi još uvijek imamo brojke—i kreativnost da podignemo pakao protiv zatvaranja pogona i ovrhe.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije