I Sjedinjene Države i Izrael namjeravaju spriječiti pojavu Palestinske vlasti pred Ujedinjenim narodima, u slučaju da uspije pridobiti podršku za jednostrano proglašenje palestinske nezavisnosti. Ovo je preokret istorije: 1948. godine, SAD su perspektivu izraelskog proglašenja nezavisnosti smatrale prijetnjom svojim interesima u regiji, a Stejt department, ministarstvo odbrane i CIA bili su zabrinuti zbog takvog ishoda. Specijalni pravni savjetnik predsjednika Trumana, Clark Clifford, i njegova mala pratnja, podržavali su priznanje Izraela kao u skladu sa interesima SAD-a. Clifford je tvrdio da je jevrejska država već postojala i da bi SAD trebalo da je prizna prije nego što je to učinio Sovjetski Savez: dobio je prijedlog nezavisnosti preko Bijele kuće. U roku od nekoliko mjeseci, volte lice je bilo potpuno.
Te godine, američka administracija je bila blizu odustajanja od podrške planu UN-a za podelu Palestine i stvaranje jevrejske države, kako je navedeno u rezoluciji 181 od 29. novembra 1947. To je bilo jasno iz borbe između jevrejskih i arapskih milicija ta sila bi bila neophodna da se to sprovede. Washington je umjesto toga podržao prekid vatre: primirje i privremeno starateljstvo, odgađajući, ali ne i potpuno napuštanje podjele.
Ali razvoj događaja u Palestini nije se mogao zanemariti. Dana 3. maja 1948., 11 dana prije britanskog odlaska iz Palestine, američki konzul u Jerusalimu je izvijestio o padu palestinske vlade uz upozorenje da “osim ako ne stignu jaka arapska pojačanja, očekujemo da će Jevreji zauzeti veći dio grada nakon povlačenja britanskih snaga” (1). U aprilu je izvijestio o stalnom napredovanju jevrejskih snaga u “agresivnim i neodgovornim operacijama kao što su masakr u Deir Yassin i Jaffa” i evakuacija arapskog stanovništva iz Haife.
Američki konzul je izvijestio da su se Britanci i drugi složili u maju 1948. da će „Jevreji moći pomesti sve pred sobom osim ako regularne arapske vojske ne dođu u pomoć. Uz Haifu kao primjer vojne okupacije Hagane, moguće je da će njihove operacije uspostaviti red” (2). Ali kakav red? Haifa je bila poznata Britancima i Amerikancima po svojoj rafineriji nafte, koja je prerađivala iračku naftu kroz cjevovode Iraq Petroleum Company (IPC). Njegovo preuzimanje, za Iračane neprihvatljivo, uništilo je postojeće odnose između palestinskih i jevrejskih radnika.
'Oružana agresija na Arape'
Robert McClintock, iz američke delegacije u UN-u, spekulirao je da će Vijeće sigurnosti uskoro biti suočeno s pitanjem „da li je jevrejski oružani napad na arapske zajednice u Palestini legitiman ili predstavlja takvu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti kao što je da pozove Vijeće sigurnosti na mjere prinude.” McClintock je primijetio da bi, ako arapske vojske uđu u Palestinu, to navelo židovske snage da tvrde „da je njihova država predmet oružane agresije [i oni] će koristiti sva sredstva da prikriju činjenicu da je to njihova vlastita oružana agresija na Arape unutar Palestine što je uzrok arapskog kontranapada”, a SAD bi bile obavezne da intervenišu (3).
Nekih 10 dana prije britanskog odlaska, američki državni sekretar George C Marshall dostavio je odabranim diplomatskim uredima svoju procjenu stanja arapskih režima:
“Cijela vladina struktura Iraka je ugrožena političkim i ekonomskim neredima, a iračka vlada u ovom trenutku ne može priuštiti da pošalje više od šačice trupa koje je već poslala. Egipat je nedavno patio od štrajkova i nereda. Njena vojska nema dovoljno opreme zbog odbijanja britanske pomoći, a ono što ima potrebno je za policijsku dužnost kod kuće. Sirija nema ni oružje ni vojsku dostojnu tog imena i nije ih mogla organizirati otkako su Francuzi otišli prije tri godine. Liban nema pravu vojsku, dok Saudijska Arabija ima malu vojsku koja je jedva dovoljna da održi plemena u redu. Ljubomora između Saudijske Arabije i Sirijaca, i hašemitskih vlada Transjordanije i Iraka, sprečavaju Arape da izvuku najbolje iz postojećih snaga” (4).
Marshallove primjedbe ispravio je američki ambasador u Kairu, koji je istakao da je nedostatak opreme egipatske vojske rezultat britanskog odbijanja da je Egipćanima dostavi. Transjordanska vojska zavisila je od britanskih oficira. Unatoč takvim uvjetima, Marshall je upozorio: “To, međutim, ne znači da tokom dugog perioda jevrejska država može opstati kao samodovoljan entitet suočen s neprijateljstvom arapskog svijeta... Ako Židovi slijede savjete svojih ekstremista koji podržavaju prezirnu politiku prema Arapima, bilo koja jevrejska država koja će se osnovati moći će opstati samo uz stalnu pomoć iz inostranstva.”
Prije, a posebno nakon, izraelskog proglašenja nezavisnosti, američki zvaničnici su osudili postupanje prema palestinskim izbjeglicama i pozvali na njihovu repatrijaciju. Prepoznajući utjecaj cionističkog pokreta u SAD-u, iako nije uvijek svjesna prirode Trumanove privatne komunikacije s visokim zvaničnicima Židovske agencije, uključujući prvog predsjednika Izraela Chaima Weizmana, američka vanjskopolitička elita upozorila je na moguće rizike podrške Tel Aviv američkim interesima na Bliskom istoku.
Razvoj je pokazao da nisu u pravu. U roku od godinu dana od osnivanja Izraela, pozicija državnog i odbrambenog odjela promijenila se od kritike do uvažavanja potencijala Izraela u podršci američkim interesima. Od tada su američki zvaničnici priznali da, iako su arapsko javno mnijenje i izjave lidera regiona otvoreno kritizirali proizraelski stav Washingtona, američki komercijalni interesi nisu stradali. U martu 1948. američki zvaničnici u UN-u su saznali da je saudijski stav bio da je „palestinski sukob građanski i da je najvažnije [za] vlastiti interes arapskih država da ne učine ništa što bi dalo priliku SB [Vjeću sigurnosti] upotrebiti silu u Palestini” (5).
Strah koji su izrazili američki korporativni lideri da bi Saudijci mogli odlučiti da raskinu svoje naftne ugovore ubrzo je nestao. Nije bilo pokušaja da se Aramco, korporativni američki naftni gigant koji je kontrolirao naftu u Saudijskoj Arabiji, blokira da proširi svoju kontrolu nad naftom na moru.
Nafta i nacionalna odbrana
Američki direktor odjela za naftu i plin Ministarstva unutrašnjih poslova SAD-a, Max Ball, slovi kao među najbolje informisanim zvaničnicima o američkoj i međunarodnoj nafti, već se susreo s Eliahuom Epsteinom (kasnije Elathom), članom jevrejske Politički savjetodavni odbor Agencije i njen glavni predstavnik u SAD-u, te član predsjedništva Generalnog cionističkog vijeća (glavnog organa globalnih cionističkih pokreta) (6). Sastanak je održan kada je Predstavnički dom američkog Kongresa vodio opsežna saslušanja o “nafti u vezi sa nacionalnom odbranom”. Ball, zainteresovan za pronalaženje nafte u Negevu, ohrabrio je Epsteina da pokuša da se sastane s američkim naftnim rukovodiocima, uključujući potpredsjednike kompanija Aramco i Standard Oil iz New Jerseya i direktora Socony-ja.
Zbog važnosti koju je Washington pridavao svojim naftnim interesima na Bliskom istoku (7), čelnici Jevrejske agencije u SAD-u nastojali su da se pozabave zabrinutošću naftnih kompanija i američkih zvaničnika da podrška jevrejskoj državi rizikuje da ugrozi te interese.
Preispitivanje nove države temeljilo se na mnogim stvarima, među kojima je i zaključak američke vojske da bi Izrael mogao biti značajno sredstvo u “držanju” istočnog Mediterana i Bliskog istoka i njegovih naftnih interesa. To nije isključivalo prepoznavanje njegove zavisnosti od vanjske podrške ili potrebe za rješavanjem problema palestinskih izbjeglica. Osim takvih kvalifikacija, američka vojska je bila spremna priznati da je Izrael promijenio ravnotežu snaga u regionu, što je opravdalo preispitivanje američke politike.
Dana 7. marta 1949. godine, memorandum načelnika štaba američkog ratnog vazduhoplovstva upućen zajedničkom načelniku štabova o “strateškim interesima SAD u Izraelu” potvrdio je potrebu za takvom ponovnom procjenom. “Ravnoteža snaga na Bliskom i Srednjem istoku je radikalno promijenjena. U vrijeme formiranja države Izrael, brojne indicije upućivale su na njen izuzetno kratak život suočen sa protivljenjem Arapske lige. Međutim, Izrael je sada priznat od strane Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, vjerovatno će uskoro postati član Ujedinjenih naroda, i pokazao je silom oružja svoje pravo da se smatra vojnom silom koja je sljedeća nakon Turske u bliskom i bliskom okruženju. Srednji istok" (8). On je također pozvao na proučavanje “strateških ciljeva SAD koji se dotiču Izraela” i preporučio da se razmotre vojna obuka i pomoć i da se prije svega blokira sovjetski utjecaj u novoj državi.
Iste kalkulacije dovele su do (implicitne) preispitivanja američke politike po pitanju Palestine, sve više svedene na običan problem izbjeglica odvojen od budućnosti palestinske države.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati