„Sve dok se zločin oduzimanja posjeda i izbjeglištva koji je počinjen nad palestinskim narodom 1947.-1948. ne ispravi mirnim i pravednim pregovorima koji zadovoljavaju legitimna prava obje strane, nastavit ćemo vidjeti poboljšanja u odlučnosti i sposobnosti palestinskih boraca — kao što je to bio slučaj od 1930-ih…“[2]
Izjava libanonskog novinara i akademika, Ramija G Khourija, objavljena je u New York Timesu 17. novembrath Tri dana kasnije, drugi članak se pominje na "simbolično značajan datum 29. novembra, kada je Generalna skupština 1947. izglasala podjelu ove zemlje na dvije države, jednu jevrejsku i drugu palestinsko arapsku".[3] Referenca se odnosila na datum koji je odabrao Mahmoud Abbas, predsjednik palestinskih vlasti, da se založi pred UN-om za priznanje PA kao države nečlanice.
Za čitaoce mejnstrim medija, upućivanje na događaje 1947-1948 i "zločin oduzimanja imovine i izbjeglištva" bilo je gotovo nepoznato. Ipak, veza sa Gazom je bila flagrantna. Uslovi koji su doveli do "zločina oduzimanja posjeda i izbjeglištva" direktno su govorili o onima koji su bili prisiljeni pobjeći u Gazu 1948., gdje je broj izbjeglica porastao sa 83,000 na 250,000 u mjesecima novembar-decembar 1948. godine.[4]
Zašto nismo ranije uspostavili vezu? Zar nismo znali? Istina, Palestinci su pisali o temi "odbacivanja posjeda i izbjeglištva", kao i Izraelci. Ali ono što prvi pišu rijetko se kvalifikuje za diskusiju osim kao predmet sprdnje, a što se tiče izraelskih kritičara, njihovi komentari su sigurno marginalizirani.
Ali hajde da se suočimo sa tim. Nije da ne znamo šta se dogodilo 1947-1948. Radi se o tome da smo odlučili da ne vidimo ili ne čujemo ništa što bi potreslo naše razmišljanje o ovoj temi. Određene riječi i ideje ostale su tabu, određena pitanja stavljena su po strani kao sumnjiva, a određene historije - naše i njihove - su izrezane, da bi nas bolje obrazovale na obamrlost i ravnodušnost. Rezultat toga je da više volimo da razmišljamo o izraelsko-arapskim ratovima kao o primjerima toliko oplakivanih 'sukoba civilizacija' koji susreću naše civilizirane saveznike protiv 'drugih' sklonih nasilju. Dokle god naša strana pobjeđuje, nema potrebe da gledamo u lice 'neprijatelja', niti da se ponovo pitamo zašto i zašto? Doduše, to riskira da otkrijemo da su 'oni' poput nas, što je jednako zabrinjavajuće kao i saznanje da je ono što su nas 'stručnjaci' naučili o našoj i njihovoj historiji često očigledno pogrešno, ostavljajući nas da otkrijemo da obmana može biti opasna.
Jednostavna istina je da znamo šta se dogodilo 1947-1948 u Palestini jer smo bili tamo.
Američki zvaničnici su slali redovne izvještaje iz Palestine o tome šta se dešavalo 1947-1948. Njihovo izvještavanje o sukobu oko podjele Palestine koja je dovela do Rezolucije 29 o podjeli Generalne skupštine od 1947. novembra 181. godine, bila je beskrajno mračna i ono što je uslijedilo nije ulivalo nikakav veći optimizam. Znali su o čemu se radi o oduzimanju posjeda jer su razgovarali o transferu stanovništva. Znali su šta je izbjeglištvo jer su slali izvještaje o vojnim snagama Jevrejske agencije koje protjeruju Palestince ili stvaraju uslove koji su ih naveli da pobjegnu.
Tada i kasnije, američki zvaničnici su znali da su ključna pitanja 1947-48. bila o legitimnosti cjelokupnog poduhvata Generalne skupštine UN-a koja je preporučila podelu Palestine protiv volje većine njenog naroda; o proširenju izraelske teritorijalne kontrole izvan dodijeljenih granica; o planiranom transferu Palestinaca iz područja pod kontrolom Jevreja; i o odbijanju repatrijacije onih palestinskih izbjeglica koje su Izraelci protjerali u prvom talasu velikih protjerivanja koji se dogodio između 29. novembra i sredine maja 1948. godine.
Zašto su SAD bile u Palestini? Od kakvog je to značaja za SAD? Odgovor nije bilo teško pronaći. Palestina je, u očima dalekih kreatora politike 1947-48., bila važna "za kontrolu istočnog kraja Mediterana i Sueckog kanala. Ona je izlaz za naftu Bliskog istoka koja je, zauzvrat, važna za sigurnost SAD."[5] Argumenti o podjeli, iz ove perspektive, izgledali su opasno jer se smatralo da riskiraju američku "kontrolu istočnog kraja Mediterana", što se smatralo sastavnim dijelom američkog poslijeratnog geostrateškog planiranja koje uključuje poslijeratnu Evropu i Japan.
A onda je postojao strah od SSSR-a, koji se povećao sa sovjetskom podrškom od podjele i strahom od komunističkog utjecaja u područjima pod jevrejskom kontrolom.
U dugim danima koji su prethodili glasanju Ujedinjenih naroda o Rezoluciji o podjeli, baš kao iu onima koji su uslijedili, američki politički establišment — mali koliko je bio u to vrijeme — bio je prožet razlikama koje su dopirale do Bijele kuće, oko onoga što je trebalo biti učinjeno, suočeni s dosljednim palestinskim i arapskim odbijanjem podjele kao rasparčavanja zemlje protiv volje njenog stanovništva, i rizicima koje je takvo suprotstavljanje predstavljalo interesima SAD-a - posebno onima koji uključuju naftu. Mobilizaciju kampanje za sprečavanje bilo kakvog ponovnog razmatranja podjele u ovim četvrtima predvodili su predstavnici Jevrejske agencije u Washingtonu koji su uspjeli uspostaviti kontakte sa istaknutim američkim naftnim interesima. U isto vrijeme, američki zvaničnici su shvatili da je njihova najveća zabrinutost oko bliskoistočne nafte bila deplasirana jer saudijski režim nije namjeravao odustati od svojih američkih ugovora, čak iako je čvrsto branio palestinska prava. Kombinacija je sigurno bila dovoljna da ublaži strahove među najvišim naftnim rukovodiocima koji su bili među onima koji su bili spremni da angažuju predstavnike Jevrejske agencije, iako su i dalje bili oprezni u pogledu ukupnog uticaja podjele na arapski svijet.
Iz Jerusalima, američki konzul Robert B. Macatee (1946-1948) nije ostavljao iluzije o razvoju situacije na terenu, nudeći sumornu procjenu stanja krajem 1947., nakon čega je slijedio opis jevrejskih, arapskih i britanskih neprilika . Kako je Macatee napisao državnom sekretaru Marshallu,
"teror je rasprostranjen i normalan, život (tj. normalan za Palestinu) nestaje. To je, međutim, u poređenju sa onim što se može očekivati u budućnosti, period relativne tišine i suzdržanosti. Ova faza može se nastaviti sve dok se Britanci ne povuku bliskiji i sve dok Arapi ne naprave preciznije planove da sprovedu svoju odlučnost da spreče podjelu.Osjeća se da su sadašnji ispadi relativno nevažni i neorganizirani i samo su neizbježni popratni faktori situacije koja je napeta i čeka. podstaknuta mržnjom prema Jevrejima pomešanom sa osećanjima intenzivnog patriotizma, i može se očekivati da će se povećati."[6]
Opisujući situaciju Jevreja u Palestini, Macatee je pisao o nasumičnim napadima u kojima „bivaju uhvaćeni dok se voze u autobusima, šetaju ulicama, a zalutali pucnji ih čak pronađu dok spavaju u svojim krevetima. Jevrejka, majka petoro dece, je upucana u Jerusalimu dok je visila odjeću na krovu. Hitna pomoć koja ju je odvezla u bolnicu bila je iz mitraljeza, a na kraju su napadnuti ožalošćeni koji su je pratili na sahranu, a jedan od njih je nasmrt izboden."[7] On je naveo napade na vozove, krađu hrane, postojanje tržišta oružja, dezerterstvo iz britanske obavezne službe i dokaze o koordinaciji između palestinske i arapske legije.
Istog mjeseca, David Ben Gurion, neosporni vođa Židovske agencije i njenih vojnih snaga, zagovarao je "agresivnu odbranu; na svaki arapski napad moramo odgovoriti odlučnim udarcem; uništavanje mjesta ili protjerivanje stanovnika duž uz oduzimanje mjesta."[8] Posljedice bi, primijetio je Ben Gurion, "pojačale strah Arapa i vanjska pomoć za Arape će biti nedjelotvorna."[9] Njegov krajnji cilj, napisao je pokojni izraelski politički aktivista i kritičar, Simha Flapan, "bio je da evakuiše što veći deo arapskog stanovništva iz jevrejske države...".[10] To je trebalo postići "direktnim zastrašivanjem i eksploatacijom panike izazvane disidentskim podzemnim terorizmom; i konačno, i najodlučnije, uništavanjem čitavih sela i iseljenjem njihovih stanovnika od strane vojske".[11]
Prema Ben Gurionovom dnevniku za 11. decembar 1947:
U roku od nekoliko dana američki konzul u Jerusalimu poslao je izvještaj o velikom masakru koji se dogodio u Deir Yassinu. Nekoliko dana kasnije, jevrejske vojne snage napale su sela u blizini Tiberijade, a 21. i 22. aprila Maršal je primio vijest o padu Haife. A onda je došlo do slučaja Jafe i okolnih sela, napadnutih od strane Irguna i Hagane, što je dovelo do očajničkog bijega stanovništva Jafe prema Gazi. Britanski komandant u Jaffi u to vrijeme opisao je "scenu koju nikada nisam pomišljao vidjeti u svom životu. Bio je to prizor cijelog stanovništva Jaffe kako se izlijeva na cestu noseći u rukama sve što su mogli pokupiti."[13] Ovim ljudima je "na licima bio ispisan užas i nisu mogli dovoljno brzo da krenu na put za Gazu."[14]
Golda Myerson (Meir), koja je tada bila visoki zvaničnik u Jevrejskoj agenciji, napisala je svoje utiske o posjeti Haifi. "Strašna je stvar vidjeti mrtvi grad. Pored luke sam zatekao djecu, žene, starce, koji čekaju put da odu. Ušao sam u kuće, bilo je kuća u kojima se ostavljala kafa i pita na sto, i nisam mogao izbjeći [pomisliti] da je to, zaista, bila slika u mnogim jevrejskim gradovima [tj. u Evropi tokom Drugog svjetskog rata].[15]
Od američkog vicekonzula u Jerusalimu, Williama Burdeta, stižu daljnji izvještaji. Bilo je i onih o pokušajima posmatrača UN-a da istraže šta je zadesilo selo Duwayma, sjeverno od Hebrona. Izraelske trupe su se "podigle na polugusjenice, prvo su postavile minobacačku i mitraljesku baražu, a zatim uletjele, mitraljezi su plamtjeli. Seljani su ubijani u kućama, u uličicama i na okolnim padinama dok su bježali."[16] Izraelski svjedok je opisao ubistvo "oko 80 do 100 [muških] Arapa, žena i djece. Djeca koju su ubili razbijajući im glave motkama. Nije bilo kuće bez mrtvih", prema vojniku koji je ovo prijavio i više članu Mapama koji je tu informaciju prenio uredniku partijskog lista.[17] Oni koji su ostali živi "zatom su zatvarani u kuće 'bez hrane i vode'", a naređeno je da se kuće dignu u zrak.[18] Prema citiranom izraelskom vojniku, oni "kulturni oficiri" koji su se pretvorili u "ubice iz baze" učinili su to "iz sistema protjerivanja i uništenja. Što je manje Arapa ostalo - to bolje. Ovaj princip je politički motor za protjerivanje i zvjerstva."[19]
Preživjeli iz Duawyime, zajedno s hiljadama drugih Arapa iz Negeva, bili su među onima koji su pobjegli u Gazu pod kontrolom Egipćana, samo da bi pronašli jadne uslove prenatrpanih izbjegličkih kampova.
Na osnovu onoga što se dešavalo u Palestini, američki zvaničnici u Washingtonu su odgovorili pozivom na reviziju Plana podjele UN-a i uspostavljanje privremenog aranžmana o starateljstvu umjesto njega. Taj korak smatrali su bez presedana i nepoželjnim od strane onih koji mu se protive, čak i kada je šef Odjeljenja za bliskoistočne i afričke poslove u State Departmentu opisao situaciju u Palestini kao "kancerogenu" i prijetnju sigurnosti SAD-a.
Kontinuirane napore američkih zvaničnika da postignu primirje, a kamoli sporazum o starateljstvu, Jevrejska agencija je odbacila kao kršenje posvećenosti SAD Rezoluciji UN-a i kao odlaganje državnosti. Palestinci i Arapski viši komitet, prigovorili su istim opcijama jer ih je Washington smatrao samo privremeno odgađajućim podjelu. Napori su ostali zamrli, iako su naveli SAD da potraže umjerene cioniste, kao što je Juda Magnes, koji je bio ubijeđen da dođe u Washington, gdje se sastao s američkim državnim sekretarom.
Magnes, reformski rabin američkog porijekla, bio je cionist posvećen binacionalizmu ili nekom drugom ustavnom aranžmanu koji je omogućio priznanje jevrejske i palestinske arapske zajednice u Palestini. Bio je povezan s malom grupom intelektualaca koji su dijelili njegovo gledište, ali su imali mali politički utjecaj. Magnes je na kraju postao predsjednik Hebrejskog univerziteta.
Od američkog konzula u Jerusalemu zatraženo je da Magnesu prenese hitnost koju osjeća najviši službenik State Departmenta zadužen za pitanja Bliskog istoka, Loy Henderson, ako se ne postignu zadovoljavajući aranžmani prije predstojećeg odlaska Britanije iz Palestine.
"Ni u jednom trenutku nije postojala veća potreba za hrabrim pomirljivim stavom kao što je vaš od strane i Arapa i Jevreja. Da bi takav stav prevladao, saradnja umerenih i pomirljivih Arapa i Jevreja je neophodna. Stoga se nadamo da ćete bilo sam ili u pratnji drugih jevrejskih vođa koje smatrate prikladnim doći će u SAD što je prije moguće."[20]
Sličan apel upućen je i Kairu.[21] Otrežnjujući odgovor je bio da su Egipćani i Arapi skeptični prema američkoj politici, iako su američki zvaničnici izvijestili da je saudijski ministar vanjskih poslova ohrabrivao Egipćane da odu u Washington.
U Washingtonu je Magnes imao ovo reći američkom državnom sekretaru:
"Dr. Magnes je rekao da je prva od stvari koje je želio iznijeti da bi se mogao izvršiti veliki pritisak i na Arape i na Jevreje ako bi Sjedinjene Države uvele makar i djelimične finansijske sankcije. Istakao je da je jevrejska zajednica u Palestini veštački razvoj i da, iako je rad Jevreja rezultirao mnogim lepim dostignućima kao što su farme, univerziteti i bolnice, koji su rezultat doprinosa iz Sjedinjenih Država, novac koji je sada davan jevrejskoj zajednici koristio se isključivo za rat 'koji pojede sve.' Dr. Magnes je rekao da rad Hagannah košta 4 miliona dolara mjesečno. Bio je siguran da će se, ako se ukinu doprinosi iz Sjedinjenih Država, jevrejska ratna mašina u Palestini zaustaviti zbog nedostatka finansijskog goriva."[22]
Magnes je bio kritičan prema "previše apologetskom" pristupu američkih zvaničnika po pitanju starateljstva. Nije bilo drugog rješenja, insistirao je on, bez obzira na to u kom obliku se ono podrazumijevalo: federalna unija, kantoni, provincije u kojima su Arapi i Jevreji živjeli odvojeno. Važna stvar je bila da „nije moglo doći do rješenja palestinskog problema osim ako Arapi i Jevreji ne sjednu da iznađu vlastito rješenje.[23]
Prije odlaska, Magnes je zatražio dozvolu da postavi otvoreno pitanje. "Mislite li da postoji ikakva šansa da se Palestini nametne rješenje?" Državni sekretar je odgovorio negativno.
U roku od godinu dana od jednostranog proglašenja nezavisnosti Izraela, mnogi od istih američkih zvaničnika koji su bili među njegovim najopornijim protivnicima, prilagodili su se toj prilici, impresionirani vojnim kapacitetom i političkom upornošću rukovodstva nove države. U tom procesu, oni su se odavno složili da zaborave na dva državna rješenja ponuđena u Planu podjele od 29. novembra 1947., radije podržavajući tajni sporazum Izraela s kraljem Transjordanije o preuzimanju dijela palestinske teritorije.
Ali postojalo je jedno pitanje koje je nastavilo da uznemirava američke zvaničnike, kao i Bijelu kuću, sve dok i ona nije gurnuta na drugo mjesto, teškoća palestinskih izbjeglica i dosljedno izraelsko odbijanje njihove repatrijacije.
Ostalo je istorija, istorija nemirnih godina između 1947. i 1949. sa kojima se tek treba suočiti.
[1] Tekst koji slijedi dio je autorove knjige koja će se uskoro pojaviti, Umiranje od zaborava: temelj ujedinjene politike na Bliskom istoku, nafta, Izrael i Palestina, 1945-1949,
objaviti Columbia University Press.
[2] Ethan Bronner, "Izrael, bojno polje izmijenjeno, ima oštriji pristup", New York Times, 17. novembar 2012. p. 1.
[3] Ethan Bronner, "Kriza u Gazi predstavlja prijetnju frakcijama koje favoriziraju SAD", New York Times, 20. novembar 2012. p. A 12.
[4] Beryl Cheal, "Izbjeglice u pojasu Gaze, decembar 1948-1950", Journal of Palestine Studies, Vol. XVIII, br.1 (Jesen 1988), p. 138.
[5] PPS/19: 19. januar, "Pozicija Sjedinjenih Država u odnosu na Palestinu iz 1948.", Spoljni odnosi Sjedinjenih Država (FRUS), 1948, svezak V, dio 2, Washington, DC, 1978, pstr. 546-47.
[6] 31. decembra 1947., generalni konzul u Jerusalimu (Macatee) državnom sekretaru, FRUS, 1947, V, str. 1322.
[7] Ibid., str. 1323.
[8] Simha Flapan, Rođenje Izraela, mitovi i stvarnost, Njujork: Pantheon Books, 1987, str. 90.
[9] Ibid.
[10] Ibid.
[11] Ibid.
[12] Ibid., str. 91.
[13] Ibid., str. 87.
[14] Cited in Michael Palumbo, Palestinska katastrofa: protjerivanje naroda iz njihove domovine 1948, London: Faber i Faber, 1987, str. 88.
[15] Citirano u Benny Morris, Ponovno osvrt na porijeklo problema palestinskih izbjeglica, Cambridge University Press, 2004, str. 310.
[16] Morris, Ponovno razmatranje rađanja problema palestinskih izbjeglica, p. 469; vidi i Benny Morris, 1948, Prvi arapsko-izraelski rat, New Haven, Conn.: Yale University Press, 2008, str. 333.
[17] Morris, Ponovno razmatranje rađanja problema palestinskih izbjeglica, str. 470.
[18] Ibid.
[19] Ibid.
[20] 10. aprila 1948., vršilac dužnosti državnog sekretara Generalnog konzulata u Jerusalimu, FRUS, 1948, V, dio 2, str. 811.
[21] Ibid., str. 812.
[22] Ibid.
[23] Ibid., str. 904.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati