PR rat koji Izrael vodi zbog izvještavanja o svojoj invaziji na Gazu kritičan je dio održavanja američke javnosti, ako ne i američke vlade, u stanju maksimalnog neznanja i iznad svega, ravnodušnosti prema značenju onoga što se događa u Gazi.
Nema ništa novo u ovakvim PR naporima. usmjereno na SAD s prešutnim razumijevanjem da je podrška Washingtona ključna za trajni rat Izraela protiv Palestinaca. Iz perspektive Washingtona, bez obzira na administraciju na vlasti, Tel Aviv je igrao ključnu ulogu u zaštiti američkih interesa na Bliskom istoku, uz prešutnu suradnju Washingtonovih reakcionarnih arapskih saveznika. U tom kontekstu, sudbina 1.5 miliona stanovnika Gaze, kao i Palestinaca na Zapadnoj obali, je i dugo je bila potpuno potrošna. Bilo da se radi o PLO, Fatahu, Hamasu ili drugima koji su djelovali u redovima palestinske politike, pogled iz Washingtona bio je dosljedan i kompatibilan sa stavom Izraela. Dakle, u onoj mjeri u kojoj se Palestinci percipiraju kao otporni na politiku SAD-a ili Izraela, oni se smatraju sumnjivim, au slučaju organiziranih stranaka ili pokreta nepodnošljivim, kao u slučaju Hamasa i mogućnosti njegovog opstanka i utjecaja izvan Gaze .
Ali PR rat koji se vodi zbog porazne kampanje Izraela u Gazi usmjeren je na drugi front, narodni front čiju je podršku Washington također žudio i korumpirao je u vođenju svoje bliskoistočne politike. Sistematska obmana u vezi sa politikom SAD u Iraku koja se stavlja na američku javnost, ili barem njen značajan dio, do sada je dobro poznata. Isto se ne može reći za politiku SAD prema Izraelu/Palestini, dobro zaštićenom poduhvatu koji istrajava uz velike napore. Otuda je važnost izraelskog PR rata kako bi se osiguralo da američka javnost ostane imuna na posljednju fazu rata protiv Palestine, da ostane slijepa i gluha i iznad svega, daleka i odvojena od potresa te zemlje.
Kontrola takvih informacija u doba interneta, međutim, postala je gotovo nemoguća. Grafički dokazi o tome šta je ovaj totalni rat značio za 'pojas Gaze' kojemu su lišeni bilo kakvih sredstava za preživljavanje, prkosi zabrani saznanja. Slike smrti od ruke oružja za masovno uništenje bez riječi više nisu skrivene. Niti se prkosno kršenje zakona, bilo nacionalno ili međunarodno, ne drži iza repovanja. Naprotiv, sama njegova otvorenost je poziv na saučesništvo, ili podsticanje na odbacivanje koje nosi nepodnošljivu odbojnost jer je Gaza došla da prizove Guerniku, Hirošimu, Varšavski geto, zabranjene reference koje su sada aktuelne.
Mnogi su istakli da izraelska invazija na Gazu ima vrlo uznemirujuću sličnost s masovnim protjerivanjem Palestinaca 1948. Oko 700,000-800,000 ljudi je protjerano iz svojih domova kao rezultat politike koju su vodile vojne snage onoga što je postalo država Izrael u maju 1948. Kreatori američke politike tada su bili potpuno svjesni porijekla i vjerovatnih posljedica onoga što je postalo problem palestinskih izbjeglica. Njihovi odgovori dio su dokumentarnog zapisa koji je danas, nažalost, malo poznat. Ipak, koliko god značajne bile velike regionalne i međunarodne promjene koje su se dogodile u godinama koje su se dogodile, postoji neosporna veza između traumatičnog razvoja tog perioda i onih koji se dešavaju na Zapadnoj obali i, ozloglašeno, u Gazi danas. I dalje je važno da su američki zvaničnici bili u potpunosti upoznati s porijeklom problema palestinskih izbjeglica, da su odlučili da ga ostave po strani i da nagrade izraelsku državu u nastajanju za njenu sposobnost da prekrši granične sporazume i protjera domorodačko stanovništvo Palestine bez efikasne regionalne ili međunarodni izazov, bio je indikativan za proračune Washingtona. One su išle znatno dalje od Palestine.
1948. godine, kao i sada, Washington je zaključio da ima udjela u ishodu palestinske borbe koji je neodvojiv od njegovih interesa u regiji. Washington nije brinuo o Hamasu 1948. godine, već o perspektivi nezavisne palestinske države kako je predviđeno Planom UN-a o podjeli iz 1947. godine. U tome leži njihova preferencija za pojačanu ulogu Transjordanije u preuzimanju onoga što je preostalo od Palestine, koja je također bila nova država koju je Izrael preferirala.
Tada nije bilo govora o onome što će se kasnije opisati kao demografska transformacija Palestine u periodu koji se proteže od Rezolucije UN-a o podjeli od 29. novembra 1947. do izraelskog proglašenja nezavisnosti 14. maja 1948. i nastavlja se kroz sporazume o primirju iz 1949. godine. Izraelsko širenje i konsolidacija teritorije izvan one koja je dodijeljena Planom UN-a o podjelu izazvala je protivljenje u Palestini i šire, vrijeđajući britanske zvaničnike i neke među njihovim američkim kolegama. Ali brzo je postalo jasno da je Washington spreman legitimizirati proširenje Izraela i podržati njegov prijem u UN, a zatim, kao i sada, prihvatiti njegov otpor konačnom rješenju, kako to ne bi uključivalo neprihvatljiv kompromis.
Američki zvaničnici su također bili svjesni vojne inferiornosti palestinskih i arapskih snaga u odnosu na one Hagane, Irguna i Stern Ganga 1948. godine. Američki zvaničnici su, osim toga, bili svjedoci bijega i protjerivanja Palestinaca što su uredno zabilježili u njihovim depešama Vašingtonu.
U 5 sati 13. aprila 1948., američki konzul u Jerusalemu (Wasson) poslao je telegramu američkom državnom sekretaru sljedeću povjerljivu poruku:
"Rano ujutro 9. aprila kombinovane snage Irgun i Stern Gang od preko 100 napale su arapsko selo Deir Yasin, nekoliko milja zapadno od Jerusalima. Napadači su ubili 250 osoba od kojih su polovinu, prema vlastitom priznanju američkih dopisnika, činile žene i djeca. Napad je izveden u vezi bitke koja je još u toku između Arapa Jevreja na putevima koji vode u Jerusalim iz Tel Aviva."[1]
"Vjerujemo," nastavio je Wasson, "šansa za prekid vatre i primirje sve manja. Uz rastuću kritiku u krugovima Irgun i Stern Ganga zbog vodstva Haganaha može se očekivati daljnji napadi takve prirode i Arapi će reagovati burno."
Krajem aprila to je bila Haifa, gdje je masovni egzodus počeo prošle zime. Ovaj put je to bio Aubrey Lippincott, američki konzul u Haifi, koji je izvijestio o kontinuiranom bijegu i protjerivanju Arapa, opisujući "arapska područja koja se sada evakuiraju nakon što su Arapi odbili da se sastanu s timom za primirje Hagane koji navodno poziva na potpunu predaju oružja, opreme, svu isporučenu hranu , deportacija 'stranih' Arapa, i predaja Jevrejima svih bivših nacista."[2] I kako je Lippincott nastavio, "arapske porodice zapadno od Haife sa dvije hiljade žena i djece pobjegle su u Acre morskim putem... Haifa je sada nesumnjivo potpuno jevrejska kontrolisano...." Lippincott je nastavio: "Arapski lideri i ljudi pokazali su se lošim i potpuno neadekvatnim dogovorom sa snagama. Preživjeli tvrde da su Britanci spriječili sedam stotina pojačanja da uđe u grad tokom bitke, također tvrde da je Abdulah obećao pomoć koju su Britanci također zaustavili. Arapske snage su se potpuno razbježale. Vođe su navodno napustile prije bitke ." Što se tiče stanovnika Haife koji su ostali, oni su bili obavezni da pribave lične karte i "moraju se zakleti na vjernost državi Izrael", izvijestio je Lippincott.
U junu je američki konzul izvijestio da je od počasnog španskog vicekonzula koji je također bio državljanin SAD-a saznao: "1. Svi Arapi koji su ostali u Haifi podvrgnuti su temeljnom pregledu od strane jevrejskih vlasti, zahtijevaju da dobiju lične karte i moraju se zakleti na vjernost državi Izrael 2. Arapi koji se vrate u Haifu smatraju se ilegalcima. Od ovih Jevreja dozvoljavaju da ostanu samo oni za koje smatraju da su zadovoljavajući nakon detaljne istrage. Oni su također zahtijevali polaganje zakletve na vjernost jevrejskoj državi. Rezultat je da su preostali Arapi odlučili da odu."[3] Vicekonzul Španije je pomagao u odlascima.
13. maja, uoči izraelskog proglašenja nezavisnosti, došao je red na Jafu. Ovoga puta izvještaj o onome što se dogodilo prenio je američki ministar u Bejrutu Lowell C. Pinkerton. U aprilu 1949. podneo je paket koji je sadržavao dugački memorandum američkoj vladi koji su napisali predstavnici Jaffa i okružnog stanovničkog vijeća prognanih u Bejrut.
Šta je Pinkerton rekao o svom podnesku? Sigurno je pročitao Memorandum čiji je uvodni paragraf bio krajnje direktan:
„Prvo bismo skrenuli pažnju Vladi Sjedinjenih Država na sljedeću važnu činjenicu: naime, da sukob prvobitno nije uključivao niti uključivao takvo pitanje kao što je povratak izbjeglica; samo stanovništvo nikada nije predvidjelo takvu mogućnost. s jedne strane, veliki broj ljudi nije dobrovoljno napustio svoje domove, već je bio protjeran po naredbi jevrejskih zapovjednika kada su ulazili u njihove gradove i sela (Ramleh i Lydda), te im je bilo onemogućeno da ponesu nešto od svoje imovine. S druge strane, uslovi koji su vladali neposredno prije prestanka mandata onemogućili su ostanak velikog dijela naroda u domovima i zemljištima, jer bi to značilo uništenje velikog broja njih, jer su nisu posjedovali oružje kojim bi se branili.Većina je vjerovala da će se stvar politički riješiti, ni na trenutak ne sluteći da će stvari doći u fazu otvorenog i opšteg rata. Oni, kao civili koji poštuju zakon, stoga se nisu opremili oružjem i municijom čak ni za samoodbranu. Mnogi, također, vjerujući Ujedinjenim nacijama, nisu mogli vjerovati da će ostati bez odbrane i bespomoćnosti protiv napada. Ali odjednom su ljudi bili suočeni sa neposrednom opasnošću po živote i imovinu i nije im preostalo ništa drugo nego da preduzmu drastičan korak i pobjegnu u najbliže utočište. Većina ih je krenula u susjedne zemlje, gdje su kao izbjeglice naišle na simpatičan doček. Ali pravno gledano, oni su smatrani (i još uvijek se) strancima u ovim zemljama, a svi zakoni i pravila koji se primjenjuju na strance primjenjivali su se na njih kao na Palestince."
Ali Pinkerton je također imao pred sobom kopiju sporazuma o predaji od 13. maja 1948., koji je potpisao Komitet za hitne slučajeve Jafe, koji je počeo sljedećim upozorenjem: „Svaki hitac ispaljen na jevrejsko područje ili na Jevreja ili na bilo koji član Hagane, ili bilo kakav otpor prema njima, biće dovoljan razlog da Hagana otvori vatru na Prestupnika."[4]
A onda je postojala direktiva broj 4:
“Svi muškarci na području definiranom sporazumom koncentrirat će se na području između ulice Feisal, ulice Al Mukhtar, ulice Al Hulwa i mora dok se svako tijelo ne identifikuje prema dogovoru, o čemu će detalji biti naknadno obaviješteni.
"Tokom ovog vremena, svaki muškarac pronađen izvan ovog područja bit će strogo kažnjen, osim ako posjeduje posebnu dozvolu."
Od 50,000 arapskih stanovnika Jafe u ovom periodu, 15,000 ih je ostalo, samo da bi bili izloženi raširenom vandalizmu i nasilju. U roku od nekoliko sedmica nakon što je Hagana preuzela Jaffu 14. maja 1948. godine, stanovništvo je smanjeno na 3,000.
Iz Jerusalima, američki konzul William C. Burdett, koji je zamijenio Thomasa Wassona, koji je ubijen 23. maja 1948. godine, telefaksirao je državnom sekretaru 6. jula 1949., opisujući palestinske izbjeglice u terminima "malodušnosti, bijede, nedostatka nade i vjere“, uz „uništenje nekadašnjih standarda vrijednosti“, što ih čini prikladnim žrtvama komunističke propagande.[5] Burdett je nastavio, predviđajući da Izrael "nema namjeru dozvoliti povratak bilo kakvog značajnog broja izbjeglica osim, možda, u zamjenu za dodatnu teritoriju... Arapske kuće i sela, uključujući i ona u područjima koja nisu data Izraelu odlukom o podjeli, su okupirani u velikoj mjeri novim imigrantima. Drugi su namjerno uništeni. Praktično nije ostalo mjesta. Arapske četvrti u Jerusalimu, donedavno vojna zona, sada su skoro pune i novi imigranti stalno pristižu."[6] I kako je Burdett zaključio, "Izrael na kraju namjerava zauzeti cijelu Palestinu, ali će, izuzimajući neočekivane prilike ili unutrašnje krize, postići ovaj cilj postepeno i bez upotrebe sile u bliskoj budućnosti."
Nisu samo Wassonovi, Lippincottovi, Burdettovi ili Pinkertonovi posjedovali takve dokaze. Američki zvaničnici u Washingtonu imali su iste informacije. Američki predsjednik, koji je pozvao na istragu evropskih raseljenih osoba i insistirao da se 100,000 raseljenih osoba dozvoli da emigrira u Palestinu, sada se suočio s poricanjem vlastite odgovornosti Izraela za protjerivanje i bijeg palestinskih izbjeglica. Izraelski odgovor postao je – i ostao – prihvaćena formula u konvencionalnim prikazima sukoba.
„Vlada Izraela se mora odreći svake odgovornosti za stvaranje ovog problema. Optužba da su ove Arape nasilno protjerale izraelske vlasti je potpuno lažna; naprotiv, učinjeno je sve što je bilo moguće da se spriječi egzodus koji je bio direktan rezultat ludosti arapskih država u organiziranju i pokretanju agresorskog rata protiv Izraela. Impuls arapskog civilnog stanovništva da migrira iz ratnih područja, kako bi izbjegao učešće u neprijateljstvima, namjerno su gajili arapski lideri iz političkih motiva. Nisu željeli da arapsko stanovništvo nastavi da vodi miran život u jevrejskim područjima, a željeli su da iskoriste egzodus kao propagandno oružje u okolnim arapskim zemljama iu vanjskom svijetu. Ova neljudska politika sada je suočila vlade koje se bave praktičnim problemima za koje moraju preuzeti punu odgovornost."[7]
Odgovor američkih zvaničnika koji su bili duboko upoznati sa tokom izraelske politike bio je jedva suzdržana gorčina dok su razmišljali o stanju palestinskih izbjeglica i budućnosti onoga što su neki opisali kao gerilski rat. Sam Truman je više puta davao znake svoje frustracije po tom pitanju, kao i zvaničnici Stejt departmenta i američki naftni interesi zabrinuti zbog ukupnog uticaja američke politike. Ali bilo je i drugih pravca politike koji su se razvijali, onih koji su vojni kapacitet nove države smatrali potencijalno važnim bogatstvom za američku politiku u regionu.
U istom mjesecu kada je Izrael dao gornju deklaraciju o pitanju palestinskih izbjeglica, u toku je druga vrsta revizije. Ovaj je došao od vršioca dužnosti američkog predstavnika u UN-u, Philipa Jessup-a, koji je želio pojašnjenje američke politike prema Palestini prije nego što UN pošalju svog posrednika, Bernadottea, u regiju. Kao što je Jessup napisao, "iako će vjerovatno posrednik imati slobodne ruke, jasno je da će stavovi Sjedinjenih Država imati snažan, ako ne i kontrolni utjecaj na ono što se na kraju preporučuje ili prihvata."[8] Ono što je također bilo jasno, kao što je Džesup insistirao u kasnijoj izjavi da će se "naši interesi u tom području nastaviti na neodređeno vreme..."[9]
Jessup je zatim nastavio s iznošenjem svog stava o američkim interesima u Palestini koji se usredotočio na njegovu procjenu impresivnih vojnih i političkih kapaciteta Izraela, što je dovelo do toga da Jessup podrži teritorijalnu ekspanziju Izraela izvan granica predviđenih Planom podjele iz 1947., zajedno sa njegovim zahtjevima za prijem u UN. I na isti način, Jessup je podržao izraelsku saradnju sa Abdulahom iz Transjordanije kao rješenje palestinskog problema. Kao što je američki predstavnik potvrdio, "postojaće Država Izrael;" i "mora postojati i arapska država u Palestini,"[10] ali Džesup je propustio da naznači ko će kontrolisati tu državu. Da li je to bila palestinska država pod kontrolom Palestinaca ili država pod vlašću Abdulaha. Ono što je proizašlo iz američkih izvora je ovo drugo.
Konačno, bilo je pitanje kako se Palestina/Izrael uklapaju u američko-bliskoistočnu politiku.
Jessupovo objašnjenje je bilo jednostavno:
„Sa strateškog gledišta pretpostavljamo da je Palestina, zajedno sa susjednim zemljama, glavni faktor, vjerovatno u svakom budućem velikom sukobu, ova regija bi bila od vitalnog značaja za SAD kao potencijalno bazno područje i s obzirom na naše linije komunikacije. Naftni resursi tog područja smatraju se vitalnim. Smatramo da ova posljednja tačka možda nije dovoljno i iskreno obrađena u službenoj i javnoj raspravi o palestinskom pitanju.
"Sa ekonomskog stanovišta vjerovatno je da, osim nafte, naši trgovinski i drugi ekonomski odnosi sa Palestinom i drugim zemljama Bliskog istoka nisu direktno od suštinskog značaja. Indirektno, međutim, ekonomska stabilnost i razvojni prosperitet Palestine i Bliski istok bi u mirnim uslovima mogao dati vrlo značajan doprinos ekonomskom oporavku svijeta općenito i time doprinijeti ekonomskom blagostanju SAD-a. Što se tiče nafte, prepoznajemo da je opskrba naftom iz tog područja od velike važnosti u europskom Program oporavka. Međutim, da nije bilo ovog faktora i strateškog značaja nafte, vjerovatno ne bismo smjeli dozvoliti da ekonomski značaj ove robe bitno uvjetuje našu prosudbu u pogledu Palestine."[11]
Je li Jessup aludirao na one američke zvaničnike koji su bili uvjereni u hitnost 'uslovljavanja' američke politike prema Palestini upravo zato što su vjerovali da bi podrška podjele i državnosti Izraela dovela u opasnost američke naftne interese? Da li je mislio na one koji se bave američkom naftnom politikom koji su shvatili da su takvi rizici efektivno obuzdani kombinacijom saudijske nevoljnosti da raskine sa američkim naftnim interesima i savezničke slabosti arapskih režima? Ili je Jessupova završna izjava bila nepogrešiv znak da je shvatio, kao i američka vojska, da je Izrael obećavajuća prednost u američkom strateškom planiranju osmišljenom da garantuje američki pristup i zaštitu bliskoistočnoj nafti?
Korisno je podsjetiti da je do proljeća 1949. američka vojska, nakon što je ponovo procijenila svoj prethodni stav o Izraelu, zaključila da je izraelska država u nastajanju sa svojom "malom umjetnom lukom u Haifi i odličnim, iako ograničenim sistemom dobro razvijenih aerodroma i zračne baze", predstavljalo bi prednost za politiku SAD-a na Bliskom istoku.
Analitičari CIA-e nisu bili tako pozitivni, upozoravajući na gerilski rat i izraelsku državu koja trajno zavisi od vanjske podrške.
To je bilo 1949. Šta je sa 2009? Uz svo dužno priznanje važnosti ne urušavanja istorije ili minimiziranja značajnih promjena koje su se dogodile u godinama koje su se dogodile, prisjećanje na raniji period je ključno za razumijevanje temelja sadašnjeg sukoba, uključujući ulogu koju su SAD igrale u služenje svojim interesima.
Gaza 2009. ostaje ogledalo 1948. godine, godine u kojoj je potpuno transformirana kao rezultat priliva palestinskih izbjeglica. Koliko god izmijenjena svojom političkom evolucijom i pratećim frustracijama i podjelama, unutrašnja povijest Gaze je poglavlje palestinske borbe koje je neodvojivo od kontinuiranog izraelsko-palestinskog sukoba u kojem, kako je Jessup ranije napisao, SAD imaju "snažan, ako ne i kontrolni utjecaj “, i, kako je dodao vršilac dužnosti američkog predstavnika u UN-u, „naši interesi u tom području će se nastaviti na neodređeno vrijeme…”.
Kriza u Gazi je, do sada, sadržana unutar njenih perimetara, ili je barem njena vojna dimenzija toliko ograničena. Ali to se ne može reći za njegov politički uticaj koji bi se mogao pokazati ništa manje divljim. Očigledno je da je Zapadna obala direktno pogođena, ako ne i indirektno ciljana, ali efekat kampanje u Gazi se kao rezultat toga proteže na svaku arapsku zemlju koja je bila obaviještena. I nisu samo arapske države te koje su toliko pogođene.
'Lekcije' Gaze neće se lako odbaciti. Ono što otkrivaju sa žestinom odobrenom od strane SAD-a i provedenom uz dužno promišljanje od strane njenog moćno militariziranog saveznika je da je kampanja opravdana u ime sigurnosti, u stvarnosti, rat koji se vodi bez granica protiv 'jadnika na zemlji'.
bilješke
[1] 13. aprila 1948. Konzul u Jerusalimu (Wasson) državnom sekretaru, Spoljni odnosi Sjedinjenih Država (FRUS) 1948, Vol. V, dio 2, str. 817.
[2] 24. aprila 1948., Lippincott, Haifa državnom sekretaru, uključeno u Palestinske referentne datoteke Deana Ruska i Roberta McClintocka, 1947-1949, Record Group 59, National Archives and Records Service, General Services Administration, Washington 1981, Kolut 10, br. 8955.
[3] 23. jun 1948, Konzul u Haifi (Lipinkot) državnom sekretaru, FRUS, 1948, V, deo 2, str. 1138.
[4] Sporazum između komandanta Hagane, Distrikta Tel-Aviv i palestinskih članova Komiteta za hitne slučajeve Jaffa od 13. maja 1948., uključen kao prilog memorandumu koji je dostavilo "Vijeće stanovnika Jaffe i Distrikta" proslijeđenog američkom sekretaru Država Lowell C. Pinkerton, američki ministar, Američko poslanstvo, Bejrut, 11. aprila 1949. kabl br.65, u Centralnim dosijeima State Departmenta o Libanu, 1945-1949, RG 59 890E.00/4-1149.
[5] 6. jul 1949, Konzul u Jerusalimu (Burdett) državnom sekretaru, FRUS, 1949, VI, str. 1204.
[6] Ibid., Str. 1205.
[7] 27. jul 1948., Vršilac dužnosti predstavnika Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim nacijama (Jessup) pri državnom sekretaru, FRUS, 1948., V, 2. dio, str. 1248.
[8] 2. jun 1948., Memorandum zamjenika predstavnika Sjedinjenih Država u Vijeću sigurnosti (Jessup) upućen predstavniku Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim nacijama (Ostin), FRUS, 1948., V, 2. dio, str. 1088.
[9] 1. jul 1948., Vršilac dužnosti predstavnika Sjedinjenih Država pri Ujedinjenim nacijama (Jessup) pri državnom sekretaru, FRUS, 1948., V, 2. dio, str. 1181.
[10] 2. jun 1948, Memorandum od Jessup-a, op. cit., str. 1089.
[11] 1. jul 1948, Jessup državnom sekretaru, op. cit, str. 1181.
Irene Gendzier je profesorica na Odsjeku za političke nauke Bostonskog univerziteta.
Ona je autor knjige Bilješke s minskog polja: Intervencija Sjedinjenih Država u Libanu i Bliskom istoku, 1945-1958 (Columbia University Press, 1997, 2006), kourednik sa Richardom Falkom i Robertom J. Liftonom, Ratni zločini: Irak (Nation Books, 2006.) kojem je dala doprinos eseju „Demokratija, obmana i trgovina oružjem: SAD, Irak i oružje za masovno uništenje“; ona je takođe autor knjige "Rizik saznanja", u Edward J. Carvalho, ur., Radovi i dani, posebno izdanje o akademskoj slobodi, vol. 26-27, 2008-9. Trenutno završava studiju o osnovama američke vanjske politike na Bliskom istoku u periodu 1945-1949, pod naslovom Umiranje za zaborav.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati