Nakon skoro deset mjeseci u Obaminoj administraciji saznajemo — zahvaljujući WikiLeaksu — u dokumentu pod naslovom „Da li je sada vrijeme da se Hizballah podigne sa Sirijom“ da „odlučna podrška Sirije jačanju Hizballaha, posebno stalnom snabdijevanju dužeg- rakete dometa i uvođenje vođenih projektila, mogli bi promijeniti vojnu ravnotežu i proizvesti scenario znatno razorniji od rata u julu-avgustu 2006.
Ovo je neprihvatljivo za naše lidere. On pruža “uvjerljive razloge za gađanje objekata Hizballaha u Siriji, od kojih su neki u i oko naseljenih područja”.
Ovo što čitate graniči se sa, prema međunarodnom pravu, zločinom protiv mira: planiranjem ratnih zločina. Vrlo je vjerovatno da planovi već postoje.
Mi stalno dajemo oružje Izraelu, ali to smo mi. Mi posjedujemo svijet. Mi smo globalna vojna sila. Možemo šta hoćemo i ne trpimo konkurenciju, a nikako otpor. To bi "moglo promijeniti vojni balans."
A kad smo već kod WikiLeaksa i neravnoteže moći u regionu, drugi povjerljivi dokument pod nazivom "Sastanak DASD Kahl s egipatskim vojnim zvaničnicima", s početka ove godine, pokazuje da se egipatski general-major Mohammad al-Assar, pomoćnik ministra odbrane, sastao sa Zamjenik pomoćnika ministra odbrane za Bliski istok dr. Colin Kahl i "ponovio je činjenicu da Izrael posjeduje nekonvencionalno oružje i sofisticirano konvencionalno oružje, što stvara regionalnu neravnotežu i doprinosi nestabilnosti. Napomenuo je da se stabilnost u regionu ne može postići bez ravnoteže moći."
Zapazite da Kahl nije rekao "tvrdnja", već "činjenica da Izrael posjeduje nekonvencionalno oružje". A znamo šta su: biološko, hemijsko i posebno: nuklearno oružje. U cijeloj našoj retorici o prijetnji koju bi Iran predstavljao ako bi nabavio nuklearno oružje, a nema dokaza da je njihov program u svrhu oružja, niko nikada ne spominje (ovo je malo preterivanje jer su ranije ovog proljeća arapske zemlje vršile pritisak na UN usvojiti sporazum o slobodnoj zoni nuklearnog oružja za regiju, ali predsjednik Obama je rekao: "Snažno se protivimo naporima da se Izrael izdvoji, i protivit ćemo se akcijama koje ugrožavaju nacionalnu sigurnost Izraela." Nije prepoznao da je Izrael jedina zemlja u regiji s nuklearnim oružjem, zato su i izdvajani, i da se prijedlog odnosi na sve. Ali otkrivajuće je čuti kako on tvrdi da nuklearno razoružanje Izraela, posebno u kontekstu zone bez oružja za regiju, ugrožava njihovu "nacionalnu sigurnost" ) ono što general-major ističe: izraelske zalihe predstavljaju „regionalnu neravnotežu i doprinose nestabilnosti“.
Pravo iz Dvogovora Georgea Orwella saznajemo da je neravnoteža vojne sile – u korist nacionističke države Izrael – ravnoteža, a nestabilnost koju uzrokuje – koja omogućava snažno vojno prisustvo i zavadi i vladaj – je stabilnost.
Izrael može koristiti svoje oružje da gađa civile koji se opiru njihovoj agresiji i ekspanziji na ukradenu zemlju i naša podrška za njih će biti "čvrsta stijena" (Hillary Clinton), ali ako njihovi protivnici žele da se zaštite onda je vrijeme da ih "podignu". Iz konteksta se čini da je autor dokumenta mislio na "raze": uništiti.
Šta se dogodilo 2006. godine? Zvanična priča koju je objavila američka vlada i koju je odjeknula mejnstrim štampa je da su snage Hezbolaha napale Izrael i da je ovaj odgovorio u odbranu. Ali realnost je da je Izrael rutinski vršio provokacije u Libanu. Hezbolah je pokazao značajna ograničenja, ali kada su odgovorili nekim raketama, rat je zvanično počeo – slično kao što su memorandumi iz Downing Streeta pokazivali „naglo aktivnosti“ (SAD su eskalirali zračne napade u Iraku kako bi isprovocirali Sadama da odgovori kako bi stvorio opravdanje za invaziju)—a linija stranke bila je da se Izrael branio od raketa. Ali možda je neka istorija u redu.
Još 1980-ih Izrael je napadao Bejrut i druge dijelove Libana u agresivnom ratu u kojem je ubijeno više od 20,000 Libanonaca (ljudskih bića s imenima i voljenih ostavljenih da ih žale). Sve samo da pošalje poruku PLO-u: do đavola sa vašom "mirovnom ofanzivom", koja je podrila izraelsku ekspanzionističku politiku i razloge za potrebnu podršku SAD-a. Termin je dao Avner Yaniv, izraelski strateški analitičar, koji je naveo u svojoj knjizi Dileme sigurnosti: politika, strategija i izraelsko iskustvo u Libanu, da je "rastuća zabrinutost suočena s 'mirovnom ofanzivom' PLO-a, strategija kontinuiranih napada na njene baze bila savršeno racionalna s izraelske tačke gledišta."
Osnova američko-izraelskih odnosa je navodna prijetnja s kojom se Izrael suočava od strane njegovih susjeda, ali desetljećima se Izraelu uvijek iznova nudi mir ili je međunarodno pravo zahtijevalo od Izraela da okonča svoje ilegalne vojne aktivnosti, samo da bi Izrael i SAD odbile i ometaju mir i pravdu.
Prema ličnom dnevniku Moshea Šareta (drugog premijera Izraela), on piše da,
Razmišljao sam o dugom lancu lažnih incidenata i neprijateljstava koje smo izmislili, i o brojnim sukobima koje smo izazvali, a koji su nas koštali toliko krvi, i o kršenju zakona od strane naših ljudi - što je sve donijelo teške katastrofe i odredio ceo tok događaja i doprineo bezbednosnoj krizi.
Iz poglavlja 10, Nikada ne propustite priliku da propustite priliku; Izraelska nepolitika mira na Bliskom istoku iz knjige Zeeva Maoza, Odbrana Svete zemlje; Kritička analiza izraelske sigurnosne i vanjske politike:
Izraelski donosioci odluka [od 1949. do danas] bili su jednako nevoljni i neskloni riziku kada je u pitanju sklapanje mira kao što su bili odvažni i bili su sretni kada je u pitanju bio rat. Drugo, zvanični izraelski donosioci odluka obično nisu pokretali mirovne akcije; većina mirovnih inicijativa u arapsko-izraelskom sukobu dolazila je ili iz arapskog svijeta, iz međunarodne zajednice ili iz osnovnih i neformalnih kanala. Treće, kada je Izrael bio spreman da rizikuje za mir, obično se isplatio. Arapi su općenito pokazivali izuzetnu tendenciju poštivanja svojih ugovornih obaveza. U dosta slučajeva, Izrael je – a ne Arapi – bio taj koji je prekršio formalne i neformalne sporazume.
Maoz također ističe da kada je Izrael preuzeo "rizik za mir", ti rizici su povlačili malo rizika uopće ili nakon što su mu pokazali rizik od neprihvatanja mira.
Na primjer, 1971. egipatski predsjednik Anwar Sadat ponudio je Izraelu mir. Izrael je odbio. Egipat je 1973. napao Izrael i pokazao da je vojno jači nego što je Izrael mislio. Izrael je tada prihvatio mir.
Izrael je prihvatio mir od Jordana, ali nije bilo rizika, bez troškova. Jordan je skoro kapitulirao pred Izraelom.
Od 1953. do 1979. Izrael je prihvatio mir od Irana, ali je opet dobio više nego što je dao. Motivi Izraela za mir ili njegovo negiranje uglavnom su se usredsredili na njegove zloćudno percipirane lične interese, koje Maoz pripisuje dominaciji sigurnosnog establišmenta u izraelskoj politici.
U svakom slučaju, vratimo se na Liban 1980-ih: kada se dim razišao i krv Sabre i Shátile osušila, Izrael je okupirao dijelove Libana, a otpor Hezbolaha uslijedio je sve do 2000. godine kada je Izrael konačno otišao.
Ali nije bilo gotovo.
Izrael je nastavio da provocira Liban. Nastavili su kidnapovati Libanance i mučiti ih u izraelskim tamnicama poput logora 1391. Nastavili su da vrše atentate u zemlji. Oni su hiljadama puta narušili libanski vazdušni, kopneni i morski prostor. Mjeseci koji su prethodili ratu 2006. Liban se uporno žalio UN-u na ova djela. U maju 2006. godine, dva mjeseca prije zvaničnog početka rata, libanska vlada poslala je pismo UN-u koje „sadrži detalje o izraelskim napadima i civilnim područjima na meti izraelske vojske. Također je istaknuto prijetnje Tel Aviva da će provesti dodatne operacije protiv Libana.”
Izrael je 29. januara 2004. izvršio razmjenu zarobljenika sa Hezbolahom. Prema Guardian UK,
Zeev Maoz, gore pomenuti izraelski istoričar i vojni naučnik, primetio je o ratu 2006. da:
IDF je ispalio hiljade granata na sela u južnom Libanu, navodeći da su muškarci Hezbolaha sakriveni među civilnim stanovništvom. Otprilike 25 izraelskih civila je do danas ubijeno od posljedica projektila Katjuša. Broj mrtvih u Libanu, ogromnu većinu čine civili koji nemaju nikakve veze s Hezbolahom, veći je od 300.
Što je još gore, bombardovanje infrastrukturnih ciljeva kao što su elektrane, mostovi i drugi civilni objekti pretvaraju cjelokupno libanonsko civilno stanovništvo u žrtvu i taoce, čak i ako fizički ne povređujemo civile. Upotreba bombardovanja za postizanje diplomatskog cilja – naime, prisiljavanje libanonske vlade na provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1559 – pokušaj je političke ucjene, a ni manje ni više nego što je kidnapovanje vojnika IDF-a od strane Hezbolaha cilj dovođenja zatvorenika razmjena.
Neki koji se sjećaju detalja rata mogli bi se sjetiti tvrdnji da je Hezbolah ciljao izraelske civile. Čak i telegram koji je procurio nagoveštava perspektivu sa izjavom da, "Ako bi rakete pale na izraelske civile u Tel Avivu, Izrael bi i dalje imao snažne podsticaje, kao što je imao 2006." Ali kako je primetio jedan novinar sa lica mesta:
Nije Hezbolah taj koji ima istoriju nesrazmjernog gađanja civila. U ratu 2006. Izrael je namjerno gađao civile i civilnu infrastrukturu. Od 164 ubijena Izraelca, samo 25% su bili civili (a treba imati na umu ono što je Jonathan Cook iznio o tome u kojoj mjeri Izrael ugrađuje svoje "vojne instalacije u blizini ili unutar civilnih zajednica"), a od 1,500 ubijenih Libanonaca 80% su bili civili. Ovaj disparitet je pronađen iu ratu u Gazi 2009-2010 gdje su od 16 ubijenih samo tri bili civili (manje od 19% žrtava bili su civili), a od 13 ubijenih vojnika deset ih je bilo prijateljskom vatrom! A od nešto više od 1,400 ubijenih Palestinaca, više od 900 – ili dvije trećine – bili su civili.
Evo jednog nezaboravnog primjera iz rata 2006.
Bilo je to rano ujutro 30. jula 2006. u Qani, Liban. Bez upozorenja, trospratnu zgradu u kojoj se nalazi više od šezdeset Libanaca Izrael je bombardovao američkim bombama.
Do sada ste verovatno već zaboravili na to, ali kako je priča odmicala, istina je počela da se otkriva.
Prvo je izraelska vojska rekla da odgovara na raketnu vatru iz sela. Načelnik štaba zračnih snaga brigadni general. Amir Eshel je čak pokazao i video snimak ispaljivanja raketa. Možda ste vidjeli snimak.
Prema tadašnjem Jeruselem Postu:
Oko 150 raketa ispaljeno je iz libanskog sela Qana u proteklih 20 dana, rekao je načelnik štaba zračnih snaga brigadni general. rekao je Amir Eshel u nedjelju navečer. Obraćajući se novinarima, Eshel je dodao da su raketni bacači Hizbullaha bili skriveni u civilnim zgradama u selu. Nastavio je da pokaže video snimke raketnih bacača koji su ubačeni u selo nakon lansiranja.
Postaje gore…
Robert Fisk je brzo izvijestio i o ovom ratnom zločinu:
Izraelske novine Ha'aretz obavještava nas o novim razvojima koji dovode u kontradikciju ono što je Eshel rekao/pokazalo:
Sada se čini da vojska nije imala informacije o raketama lansiranim sa mjesta zgrade, niti o prisustvu muškaraca Hezbolaha u to vrijeme.
Izraelske odbrambene snage saopštile su nakon smrtonosnog zračnog napada da je mnogo raketa ispaljeno iz Qane. Međutim, u ponedjeljak je promijenio svoju verziju.
Ova promjena verzije pokreće dosta pitanja, ali ništa više od onih koja se odnose na očiglednu laž i zataškavanje.
Neki od vas su možda vidjeli fotografije pokolja u Qani. Ako ne, onda ga možete pogledati OVDJE na web stranici kolege blogera Saracen.
Nakon rata, Hezbolah je otišao netaknut i jači, politički i vojno. Zbog toga Obamina administracija, u dosluhu s Izraelom, sada razmatra ciljanje civilnih područja u Siriji kako bi osigurala da ravnoteža vojnih snaga ostane pomaknuta prema Izraelu.
Ovo su stvari koje učimo od WikiLeaksa i zašto su njihove publikacije toliko važne. Napad se još nije dogodio, a uz dovoljno bijesa javnosti možda i neće.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati