Iu knjizi Teorija pravde, politički filozof John Rawls tvrdi da je jedan princip pravde jednaka sloboda – da su svi jednako zaštićeni i odgovorni zakonom. To je ono što često nazivamo "vladavina prava". Niko nije iznad njega i nikome nije uskraćena njegova zaštita.
Ali razlika između političke teorije i stvarnosti često može biti ista kao razlika između dana i noći. I tako je u uvodu Queer (Ne)pravda: Kriminalizacija LGBT osoba u Sjedinjenim Državama (Beacon Press; 2011), da tri autora knjige — Joey L. Mogul, Andrea J. Ritchie i Kay Whitlock — navode:
Iako može biti utješno vjerovati da će nepristrasna primjena krivičnih zakona na kraju proizvesti sigurnost i pravdu, takva uvjerenja nisu utemeljena na sadašnjoj ili povijesnoj stvarnosti. Sama definicija kriminala je društveno konstruisana, rezultat inherentno političkih procesa koji odražavaju konsenzus samo među onima koji kontrolišu ili imaju značajan uticaj. Često ima više veze sa očuvanjem postojećih društvenih poredaka nego sa sigurnošću većeg stanovništva.
I da bi ilustrirali poentu, autori nastavljaju pišući da,
Na primjer, mnogi ljudi vjeruju da su krađa, ubistvo, nasilni napad i silovanje jasni primjeri kriminalnog ponašanja. Ipak, nasilje koje sponzoriše država rijetko se naziva i krivično goni kao kriminalno, iako može uključivati ubijanje velikog broja ljudi, mučenje, masovnu krađu i upotrebu seksualnog nasilja, a njegovi učinci nisu ništa manje štetni nego kada te radnje izvode pojedinci ili male grupe. Isto važi i za korporacije koje uništavaju ne samo živote i budućnost pojedinaca već i čitavih zajednica, nacija i ekosistema. (str. xvi)
Odatle brzo ulazimo u strahote koje posjećuju ljudi zbog njihovog seksualnog identiteta, koji je često kompliciran drugim faktorima kao što su njihov spol, rasa, klasa, nacionalnost i tako dalje. Različit tretman koji queer osobe imaju od strane organa za provođenje zakona, sudskog i zakonodavnog sistema svjedoči koliko smo daleko od toga da budemo civilizirana nacija koja liči na bilo šta blizu Rolsovim principima pravde.
Prvo poglavlje, Postavljanje istorijskog slučaja proteže se kroz užasne primjere zlostavljanja queer osoba – počevši od pojave zakona o sodomiji 400. godine prije nove ere do evropske kolonijalizacije onoga što se danas zove Amerika. Kolonijalisti su rutinski uočavali "sodomiju" domorodaca kako bi opravdali njihovo podvrgavanje košmarnim djelima koje nijedna pristojna osoba nikome ne bi poželjela.
U drugom poglavlju nastavljamo sa osvrtom na to kako se stvaraju „arhetipovi“ da bi se queer izveli na dehumanizirajuće i demonizirajuće načine kao što su „vesele ubice“ ili „smrtonosne lezbijke“ kako bismo ih strože kaznili nego što bismo mogli za heteroseksualce. Ovdje nije cilj vidjeti queere kao ljude, već kao devijante i degenerike koji su devijantni i degenerirani zbog svoje seksualnosti. Jedna zanimljiva poenta iznesena u ovom poglavlju je kako queer serijske ubice – poput Eda Geina ili Jeffreyja Dahmera – smatraju da su za svoje zločine okrivljena njihova neheteronormativna seksualnost, ali,
Naravno, takva ekvivalentnost se ne sugerira u slučaju bijelih heteroseksualnih muškaraca koji ubijaju. Na primjer, Teda Bundyja, koji je priznao trideset šest ubistava žena prije nego što je pogubljen, a osumnjičen je da je počinio još mnogo, policija, tužioci ili mediji nikada nisu pretpostavili da je ubio zato što je bio heteroseksualac. Niti se njegova želja za seksom s leševima žena koje je ubio nije smatrala dokazom izopačenosti svojstvenom heteroseksualnosti. (str. 31)
Treće poglavlje od Queer (In)Justice osvrće se na istorijske primjere policijskog nadzora nad spolom i seksom uz zloglasne slučajeve poput Stonewall-a ili Rainbow Lounge-a u Fort Worthu, Teksas. Jedna važna stvar koja je naglašena u mnogim racijama u barovima i privatnim klubovima je da, iako je policija pronašla izgovore poput zakona o alkoholu, primjetno je da umjesto da vrše inspekciju tokom dana i ciljaju vlasnika, oni čekaju noću kada su mjesta puni, a zatim nosimo naše nasilne napade koji često uključuju razne uvrede upućene pokroviteljima.
Autori su također razmatrali različite slučajeve poput ciljanja LGBT osoba 1980-ih, dok su koristili epidemiju AIDS-a kao izgovor za uvođenje „društvenog poretka“, a naravno postoje primjeri ciljanja muškaraca u dragu ili prostitutki (i slučajevi silovanja koji se pripisuju policijskim službenicima su također obuhvaćeni).
Četvrto poglavlje govori o tome kako se LGBT osobe različito tretiraju na sudovima gdje je biti gej često eksplicitno kriminaliziran ili se koristi za uskraćivanje zaštite queer tinejdžera koju heteroseksualna djeca dobivaju u nekim državama putem „zakona o Romeu i Juliji“. Jednom kada je gej muškarac ubijen, policajci bez opravdanja gledaju na druge homoseksualce kao na osumnjičene i čak idu toliko daleko da iznude priznanje i osiguraju zatvaranje nevinog čovjeka. Drugi slučajevi uključuju tužioca koji je rekao: "Slanje homoseksualca u zatvor sigurno nije loša kazna za homoseksualca." (str. 89) Osnova ovog fanatičnog komentara je pretpostavka da je zatvor raj za homoseksualce, što vodi u sljedeće poglavlje.
Sljedeće poglavlje, Caging Deviance, bavi se borbom queer-a u zatvorskom sistemu, pa čak i strejt osoba koje, iz raznih razloga, smatraju da dijele patnje queer osoba i sve to zbog fanatičnog sistema koji je uglavnom izgrađen oko policijskog seksa i barbarskih pojmova roda normama. Silovanja, verbalni i fizički napadi, nedostatak dovoljne medicinske njege, ravnodušnost službenika administracije, ciljanje queer osoba radi seksualne i rodne policije, i još mnogo toga dovode do jedne jednostavne istine: našem zatvorskom sistemu je potrebna potpuna revizija. Kada LGBT osobe mogu otići u zatvor zbog zločina koji nisu povezani sa seksom i završe s komentarima poput: „Cijeli život sam bio gej i nikada se nisam osjećao degradirano, poniženo ili dovodio u pitanje svoju seksualnost, način na koji izgledam itd. dok se sve ovo nije dogodilo,” ili, “Izraz, ova institucija se vodi [Sic] od strane homofoba, a pravila koja su ovde navedena su zasnovana na vašim seksualnim preferencijama, a ne na tome šta je ispravno ili pogrešno” (str. 110) onda nešto nije u redu.
Šesto poglavlje bavi se problemima kako pravni sistem reaguje na nasilje nad LGBT osobama, uključujući „zakone o zločinima iz mržnje“. Iako je sljedeći citat naveden u završnom poglavlju, odnosio se na zakone o zločinima iz mržnje i pokazao se vrlo prikladnim: „Poboljšanje kazne neće natjerati policiju da istražuje zločine koje ne shvaćaju ozbiljno u početku. . . A već znamo da pravni sistem vidi ljude boje kože, žene, seksualne radnice, imigrante i beskućnike kao više zaslužne za kaznu.” (str. 144) LGBT nasilje u porodici se također pokazuje problematičnim zbog “arhetipova” povezanih s rodnim normama i seksualnošću. Kada je homoseksualni par umiješan u prepirku, policija može zaprijetiti hapšenjem obje strane za razliku od heteroseksualnih parova gdje je verovatnije da je muškarac izdvojen, i to s pravom kada je on zlostavljač. A neke "butch" lezbejke mogu se osjećati bespomoćno, što se rađa iz iskustava drugih jer policajci u njih projektuju iskrivljen osjećaj muškosti. Nešto slično doživljavaju gej muškarci o čemu svjedoči jedan muškarac:
Za vrijeme premlaćivanja morao sam zvati hitnu i da policija dođe i spasi mi život. Kad su policajci stigli, smijali su mi se. Bila sam krvava, u modricama, plakala sam, a odjeća mi je bila isječena i pocijepana. . . Bilo je to daleko najgore i najponižavajuće iskustvo u mom životu. Nikad više neću vjerovati policiji. (str. 911)
Povratak na početak komentar dat u uvodu: sve dok pravo i pravda nisu ništa drugo do „politički procesi koji odražavaju konsenzus samo među onima koji kontrolišu ili imaju značajan uticaj“, ne bismo trebali očekivati da vidimo vladavinu prava i princip jednakosti praktikovano dosledno i pošteno. Kada se moć i bogatstvo raspoređuju na način da manjina vlada većinom, treba očekivati da vidimo flagrantnu zloupotrebu moći i izopačenje pravde. Upravo zbog toga, kada vidimo državne ličnosti poput Slobodana Miloševića, Jean Kambande, Sadama Husseina i Moamera Gaddafija koje se izdvajaju za kažnjavanje svojih gnusnih zločina, ne vidimo ljude poput Hashima Thaçija, Paula Kagamea, bilo kojeg američkog predsjednika od Drugog svjetskog rata, ili vođe Ujedinjenog Kraljevstva ili Izraela kažnjeni za svoje zločine.
Promjena postojećih ili novih zakona, koliko god bili korisni kratkoročno, neće riješiti činjenicu da su ovi problemi sistemski, i sve dok LGBT osobe, obojene osobe, žene itd. ne budu jednako osnažene kroz političke i ekonomske sisteme društva , onda ko god da kontroliše ili dominira našim društvenim sistemima, nastaviće da povećava svoju moć na račun drugih. Kako idemo na stvaranje autentične demokratije, kako bi ona izgledala i još mnogo toga je izvan recenzije ove knjige – iako knjiga zagovara „organizaciju zasnovanu na više problema, nacionalno povezano u zajednici“ – i dok ja lično nalazim mnoge ideje koje obećavaju su predloženi u raznim debatama o "participativnom društvu", nadamo se da će ovo istražiti širok spektar grupa, organizacija, mreža i koalicija, od LGBT pitanja preko ekonomije preko rata do okoliša do imigracije do rase i kulture i više . I na to treba uskoro odgovoriti ako želimo okončati nepravde koje trenutno trpimo.
Queer (In)Justice je vrlo informativna knjiga i mora se pročitati za one koji žele vidjeti šta LGBT zajednica previše dugo trpi.
Michael M’Gehee je nezavisni pisac i porodičan čovjek iz radničke klase.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati