Bengazi, Libija - Afrički zatočenici sjede uza zid unutar sigurnosnog kompleksa koji sada vode pobunjenici.
Opoziciono vijeće koje upravlja istočnom Libijom dovelo je strane novinare da vide 50 Afrikanaca i Libijaca
navodno se borio za Moamera Kadafija. (Fotografija: Luis Sinco / Los Angeles Times)
Prošlo je skoro dva mjeseca otkako je počeo građanski rat u Libiji, a dok Gadafi još nije poražen, jasno je da će se njegovo poglavlje u Knjizi historije završiti njegovim rušenjem. S obzirom da SAD, Zapad i Saudijska Arabija otvoreno podržavaju pobunjenike i pružaju političku i vojnu pomoć, samo je pitanje vremena kada će nova vlada preuzeti naftom bogatu zemlju. Čak i kako je za poglavlje ostalo još nekoliko stranica, ima nekih preokreta za koje se čini da su već poznati, iako uglavnom neispričani.
Kao prvo, ovo se neće završiti sa: “I svi su živjeli sretno do kraja života.” Nijedna priča nikad ne radi. A za crne Afrikance u Libiji – ili one koji su pobjegli ili još uvijek bježe – to više ne može biti istina. To je njihova priča koja naglašava tragediju arapske revolucije. Za mnoge, ono što je započelo kao imigracija da nađu posao kako bi prehranili svoje porodice, priča koja se može naći na svim kontinentima, brzo se pretvorila u humanitarnu krizu dok bježe zbog svoje sigurnosti.
Libija, koja se nalazi u sjevernoj Africi, ima većinsko arapsko stanovništvo. Ima i problem rasizma. U zemlji od preko 6 miliona ljudi u kojoj su trećina crni Afrikanci – najpotlačenija grupa u zemlji – bilo bi sasvim prikladno zapitati se: Zašto oni nisu dio pobune? Zašto je ovo "arapska pobuna"? Veoma je zapanjujuće vidjeti grupu koja je najviše potlačena ne samo da nije uključena u revoluciju, već i bježi od nje u teroru. Još jedno zanimljivo pitanje je: ako je pobunjenicima potrebna strana pomoć da bi pobijedili, i da bi se zaštitili od masakra, zašto onda nisu pozvali crnačku zajednicu da se solidarno pridruži njihovoj borbi?
Kontaktirao sam pobunjeničko vodstvo nekoliko puta (od 28. marta 2011.) pitajući ih da li imaju ikakvu namjeru da se izjasne protiv zlostavljanja crnih Afrikanaca i da ih solidarno pozovem da se pridruže njihovoj revoluciji, i do danas sam nije dobio odgovor. Sada je Privremeno nacionalno vijeće (INC) nedavno objavilo saopštenja o njihovom tretmanu zarobljenici (koji je uslijedio nakon vrlo kritičnog izvještaja Los Angeles Timesa spomenutog u nastavku) i Al-Obaidi, ali nisu rekli ni riječi o nevolji svoje tamnije puti braće i sestara. Mislim da je potpuno pošteno pitanje zašto se disidenti za ljudska prava ne zalažu za crnu nižu klasu; oni mogu sa posebnim naglaskom govoriti o užasima koje je posjetila arapska žena, ali izgleda da nemaju u sebi da se zalažu za crnce.
I dok arapski rasizam prema crncima u Libiji nije ništa novo, nije kriv, kako se tvrdi, Gadafija—koji je svakako pokazao vlastite rasističke sklonosti kao što je to učinio kada je pokušao apelirati na svijet za podršku govoreći da ako bude uklonjen s vlasti “Evropa će postati crna” jer samo on može zaustaviti crne horde od njihove opsade na sjeveru.
Novinar Andrew Pervis bio je u Libiji tokom većeg dijela ustanka i zadržao je a dnevnik i dokumentovao je rasizam:
Diskriminacija crnaca u Libiji koja je pomogla da se pokrene veći dio sadašnjeg egzodusa je šokantna. U autobusima, nije neuobičajeno da Libijci svjetlije puti spuštaju prozore dok se Afrikanac ukrcava da 'provjetri' mjesto... neka vrsta šale. Rečeno mi je da su podsaharski Afrikanci i Libijci tamnije puti preskupi u prodavnicama. Na ulici se rutinski nazivaju arapskom riječi za 'roba', abid. Bande nastavljaju da lutaju ulicama ciljajući na crnce, kradu šta imaju, tuku svakoga ko se odupre. Za ponosne ljude koji su došli u Libiju da pronađu novac da izdržavaju svoje porodice kod kuće, to je duboko poniženje. Kada su državni mediji prije nekoliko sedmica objavili da su crni Afrikanci unajmljeni kao plaćenici u Gadafijevim snagama, cijela zajednica je znala da je latentni rasizam u opasnosti da postane pogrom pa se većina skrivala ili pobjegla na granicu.
Ova posljednja rečenica je vrijedna pažnje. Strah koji crnci osjećaju ne potiče samo od Gadafijevih snaga već i od pobunjenika. Potlačeni često imaju oštar osjećaj gdje stvari stoje - imati nečiju čizmu na vratu može imati taj učinak - a crni Afrikanci znaju da Gadafi objavljuje da ima svoju "Koaliciju voljnih" da nisu njegove pristalice će posjetiti zlostavljanje nad njima za pomoć susjednih crnih vojnika (tj. "plaćenika"), ali Arapa u pobuni; strah koji je rođen kao legitiman.
Ono što nam je sada potrebno, vjerovatno više od svega, jeste da više novinara ode izbjeglicama u Egipat i Tunis, da intervjuiše crne Afrikance koji su pobjegli i dokumentuju njihove priče. Ovo kažem zato što s obzirom na efekte propagandnog sistema treba očekivati da će se uska i politizovana priča protiv Gadafija odigrati, dok će ostali dijelovi priče biti ignorisani (pa ako imamo ikakvu želju da znamo cijelu priču, ovo bi izgledalo biti elementarni). UN već imaju grupu u Libiji i oni dokumentuju prisilne nestanke stotina ljudi za koje smatraju da su kritični prema Gadafijevom režimu. Ali šta je sa žrtvama pobune? A s obzirom na izvještaje od ranije ovog mjeseca o zlostavljanju crnaca od strane pobunjeničkih snaga (od kojih su neki varirali od uznemiravanja do potpunih masakra), vrijedilo bi pogledati kako stvari stoje skoro mjesec dana kasnije. Andrew Pervis je nedavno bio u Egiptu, ali iskreno, ne saznajemo mnogo iz njegovih izvještaja osim što je puno crnih Afrikanaca tamo bez ideje šta da rade ili kuda da idu.
Dok crni Afrikanci u Libiji to uzimaju s obje strane, tragedija je posebno to što su bili žrtva pobune. Nema sumnje da su se mnogi nadali da će ovaj ustanak donijeti bolju budućnost, a za Arape može, izgleda da to jednostavno nije slučaj za crnce. Nadamo se da će početi da dobijaju više pažnje i simpatija. Za one koji ne pobjegnu prije nego što pobunjenici zauzmu Tripoli, trebali bismo biti veoma zabrinuti za njihovu sudbinu.
Kao što je navedeno, rasizam je dugo mučio Libiju, a crni Afrikanci, kao i većina starosjedilaca, često su bili žrtve ugnjetavanja. U oktobru 2000 BBC izvijestio je da su “hiljade afričkih imigranata koji žive u Libiji napali lokalni stanovnici. Neki su morali da se sklone u svoje ambasade.”
Prije nešto više od godinu dana UN Watch, ogranak međunarodne organizacije za ljudska prava, objavio je izvještaj o rasizmu u Libiji: „Libija mora okončati svoju praksu rasne diskriminacije crnih Afrikanaca, posebno rasni progon dva miliona crnih afričkih radnika migranata. Postoje značajni dokazi o libijskom obrascu i praksi rasne diskriminacije radnika migranata.”
Preko Mjesečni pregled, jedan od njihovih urednika, Yoshie Furuhashi, napisao je: “Al Jazeera izvještava da radnici crne Afrike sada žive u strahu na teritorijama koje drže pobunjenici u Libiji. Neki od njih su napadnuti od strane rulje, drugi su zatvoreni, a neke od njihovih domova i radionica su zapaljene. 'Mnogi afrički radnici kažu da su se osjećali sigurnije pod Gadafijevim režimom', kaže Jacky Rowland iz Al Jazeere, izvještavajući iz Bengazija,” i da će “vjerovatno trebati neko vrijeme prije nego što ostatak ljevice shvati krivotvorinu proizvoda koji se prodaje svijetu.”
Dana 23. februara 2011. godine UNHCR, rekao je da je UN "postao sve zabrinutiji" zbog brojnih afričkih migranata i tražilaca azila u Libiji. "U ovom trenutku nemamo pristup izbjegličkoj zajednici", kaže Melisa Fleming, glasnogovornica UNHCR-a. Od tada su dobili pristup izbjeglicama i zahvalio je Egiptu na pomoći, ističući da se usluge pogoršavaju kako dolazi sve više izbjeglica.
Nekoliko dana nakon gore spomenutog februarskog izvještaja jedan novinar UK's-a Daily Mail bio u Bengaziju i pokrivao "plaćenike" kada je prijavio:
Afrikanci koje sam vidio bili su od 20-godišnjaka do jednog u kasnim 40-im sa prosjedom bradom. Većina je nosila ležernu odjeću. Kada su shvatili da govorim engleski, pukli su u znak protesta.
'Nismo ništa uradili', rekao mi je jedan prije nego što je ućutkan. 'Svi smo mi građevinski radnici iz Gane. Nikoga nismo povrijedili.'
Drugi od optuženih, muškarac u zelenom kombinezonu, pokazao je na boju na rukavima i rekao: 'Ovo je moj posao. Ne znam pucati iz pištolja.'
Abdul Nasser, 47-godišnjak, protestirao je: 'Oni lažu o nama. Odvedeni smo iz naše kuće noću dok smo spavali.' I dalje su se žalili, odvedeni su. Bilo je teško suditi o njihovoj krivici.
Istog dana BBC izvijestio je: „Jedan turski građevinski radnik rekao je za BBC: 'Imali smo 70-80 ljudi iz Čada koji su radili za našu kompaniju. Isječeni su škarama i sjekirama, a napadači su govorili: 'Vi obezbjeđujete trupe za Gadafija.' Sudanci su takođe masakrirani. U to smo se uvjerili i sami.'"
Još jedan primjer za naglašavanje rasnog faktora: postoji video na kojem demonstranti lebde internetom i prikazuju kako skandiraju, "Mi smo Arapi!" (oko 2:20)
The International Business Times preneo je priču 2. marta koja kaže,
Prema izvještajima, više od 150 crnih Afrikanaca iz najmanje desetak različitih zemalja pobjeglo je iz Libije avionom i sletjelo na aerodrom u Najrobiju u Keniji uz užasne priče o nasilju.
"Napali su nas lokalni ljudi koji su govorili da smo plaćenici koji ubijaju ljude. Dozvolite mi da kažem da nisu hteli da vide crnce", rekao je za Reuters Julius Kiluu, 60-godišnji nadzornik zgrade.
U tom kontekstu možemo početi shvaćati zašto crnci predstavljaju veliku većinu u zatvorima kojima upravlja pobuna, a odsustvo u revoluciji.
The Los Angeles Times nedavno je objavio članak pod naslovom “Čini se da libijski pobunjenici uzimaju list iz Kadafijeve knjige“, u kojem su rekli,
Opozicioni zvaničnici u Bengaziju, čiji su široki koraci za pritvaranje navodnih pristalica Kadafija izazvali kritike, vode novinare u strogo kontrolisan obilazak pritvorskih centara. Mnogi zatočenici kažu da su radnici imigranti i poriču da su se borili za Kadafija.
I u drugom povezanom članku pod naslovom „Novinari posjećuju zatvorenike koje drže pobunjenici u Libiji”, saznajemo da je “Cijela scena imala uznemirujući osjećaj, kao da su ovi ljudi već bili suđeni i osuđeni - a sve što je preostalo bila su njihova pogubljenja. U čudnom zaokretu, saznao sam da su službenici unutrašnje sigurnosti kadafijevskog režima ranije koristio ovaj objekat za zatvaranje, mučenje i ubijanje političkih disidenata.” (Slika na vrhu ovog članka prati ovu priču.)
Prema onome što možemo prikupiti u štampi, Gadafijeve snage su uglavnom arapske. To znači da treba postaviti neka pitanja. Kako to da su, kada su novinari nedavno posjetili zatvor kojim upravljaju pobunjenici, zatvorenici bili pretežno crnci? U nedavnom dokumentu INC-a koji najavljuje svoje “viziju demokratskog društva” kaže se da su osudili rasizam. Ali u svjetlu njihove šutnje o teškom položaju crnih Afrikanaca i izvještaja o napadima na njih (uključujući jezive video zapise koji prikazuju dva mrtva crna čovjeka vezana za haubu kamiona kao da su proganjani jeleni) i nesrazmjernu količinu njihove zastupljenosti u pobunjenicima zatvori, koliko zaliha možemo staviti u potraživanje? Da li vjerujemo da je to samo slučajnost ili da je crnce bilo lakše uhvatiti nego Arape? Ova pitanja imaju značaj za ono što možemo očekivati u sljedećem poglavlju o Libiji.
Većim dijelom priča o libijskom građanskom ratu imala je dobro protiv lošeg priča o diktatoru koji nemilosrdno drži svoju četrdesetogodišnju vladavinu dok je proljeće obećavalo arapsku pobunu. Ispod ovog furnira je mračnija priča o žrtvama pobune i priča koja se najviše može ispričati ako istina i pravda žele pobijediti.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati