Bivša zamjenica savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Busha za Irak i Afganistan od 2005. do 2007., Meghan O'Sullivan, a koja je sada
Jeane Kirkpatrick, profesorica prakse međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard i pomoćnica višeg saradnika u Vijeću za međunarodne odnose, nedavno je napisala članak na Washington post pod nazivom „Zašto bi američke trupe trebale ostati u Iraku. "
Pred kraj svog članka ona kaže: “
Konačno, i najuvjerljivija, tu je uloga koja Irak može igrati u sprečavanju velike globalne energetske krize u narednim godinama. . .”
Ulje.
Ovaj bivši Bushie tvrdi da bismo trebali nastaviti okupirati zemlju jer oni imaju naftu i postoji “velika energetska kriza”.
Ali ako to nije bilo dovoljno loše, O'Sullivan je dao i ovu primedbu:
Osam godina od svrgavanja Sadama Huseina bilo je traumatično i za Iračane i za Amerikance. Ali istovremeno i zajedničko iskustvo. . .
Vau. S obzirom da je bila zamjenik savjetnika za nacionalnu bezbjednost na
Irak u najkrvavije vrijeme okupacije, nemoguće je odgovoriti na ovakav komentar. The
US apsolutno nije “podijelio [
Irak's] iskustvo.” Više od milion Iračana je umrlo, a milioni više su mučeni, ranjeni ili etnički očišćeni iz svojih domova.
Irak je otprilike dvanaestina veličine Sjedinjene Države. Ako želimo da shvatimo kako bi to izgledalo da je US zapravo podijelio iskustvo Irak a ono kroz šta je prošao u poslednjih trideset godina morali bismo da stavimo stvari u proporcije. Kakve god da su bile posledice naših postupaka, pomnožite to sa dvanaest i to bi bilo kada bismo videli kako bi izgledalo „zajedničko iskustvo“. Možda bi to zauzvrat stavilo stvari u perspektivu za nas. Postoje najmanje dvije stvari o kojima bismo trebali razmišljati kada razmatramo ljudske žrtve: žrtve i etničko čišćenje ili „raseljavanje“ ako želite da budete pristojni u vezi s tim. Naravno, stvari kao što su ekonomski i zdravstveni efekti zahtijevaju pažljivu inspekciju, ali u svrhu ovog članka ostat ću pri te dvije jednostavne stvari.
I prije nego što to učinim želim da istaknem ono što bi trebalo biti očigledno. Irak bio i ostao u poređenju, nemoćan, slab i bespomoćan. Za razliku od US nemaju ogromnu vojsku. Oni nemaju uporedive zračne snage i mornaricu. Njih ne okružuju dva ogromna okeana kojima dominiraju niti su okruženi prijateljskim zemljama. The US čini 5% svjetske populacije, ali čini polovinu svjetskih godišnjih vojnih troškova (Irak čini 0.13%). Imamo oružje koje nikada nismo koristili i nikada ne bismo trebali koristiti. Imamo oružje koje koristimo – vjerovatno najgore od kojih su kasetne bombe, osiromašeni uranijum i bijeli fosfor – i nikada ga ne bismo smjeli koristiti. Imamo preko 1,000 stranih vojnih baza. Ideja od koje se branimo Irak oduvek je bio totalni apsurd.
Nije bilo Irak čija je tajna obavještajna agencija nadgledala državni udar koji je doveo dominantne političke stranke u US kao što je CIA uradila sa Ba'as partijom kasnih 1960-ih.
Nije bilo Irak koji je podupirao našeg diktatora. Bilo je obrnuto.
1975. nije IrakStejt departmenta koji je na naše brutalno ubistvo i etničko čišćenje Kurda odgovorio rekavši da je to „bilo za očekivati“. To smo mi mislili na “kurdsku stvar” i to je dokumentirano u a deklasifikovani kabl. Znali smo da je Sadam Husein — kako su nam Britanci rekli u depeši kasnih 1960-ih — „prezentabilnog mladića.” U istoj depeši Britanci su takođe zabeležili njegovo "izlazak u centar pažnje", a u drugoj depeši: "kada bi se samo moglo vidjeti više od njega, bilo bi moguće poslovati.” Dogovorili smo se i poslovali s njim. Kada je Henry Kissinger svjedočio Kongresu o našoj politici, rekao je: “Tajnu akciju ne treba brkati s misionarskim radom.”
Nije bilo Irak ko nas je uklonio spisak država koje sponzorišu "terorizam", samo da bi nas naoružali niti je to bilo tako Irak ko nam je davao oružje (konvencionalno i hemijsko) dok smo ga koristili”skoro svakodnevno.” Naoružali smo i podržali Irak u njihovom agresorskom ratu protiv Iran.
I nije Irak koji su se okomili na nas i napali nas i nametnuli nam genocidne sankcije i bombardovali nas gotovo svakodnevno više od deset godina prije nego što su počeli još jedan agresorski rat protiv nas koji je rezultirao krvavom okupacijom i građanskim ratom. To smo im uradili. Ni u čemu od ovoga nismo se branili. Ne branimo se.
Irak nije imao nikakve veze sa terorističkim napadima 11. septembra 2001. U tim zemljama nije rađena ni jedna obuka ni finansiranje, a čak i da je bilo to se ne bi mnogo promijenilo. Koliko god da je teroristički napad bio užasan, to nije bio oružani napad koji je opravdavao naše invazije i okupacije. Ako želimo da argumentiramo da jeste, onda moramo prihvatiti i da je Kristalna noć bila odgovarajući odgovor na ubistvo vom Ratha od strane Herschela Grynszpana.
Između datuma napada i 7. oktobra 2001. do 20. marta 2003. godine, više nismo napadnuti. Nije kao da smo delovali u samoodbrani. I nije kao da teroristički napad nije imao istoriju. Naše decenije imperijalizma i agresije dovele su do napada. Pogledajte mete: vrhove američke ekonomske i vojne moći: Pentagon, svijet trgovina centar a možda i Capitol Hill ili Bijela kuća. Pentagon to odavno zna i tek prije nekoliko godina su priznali zašto smo “mrzela":
Američka direktna intervencija u muslimanskom svijetu paradoksalno je podigla status i podršku radikalnih islamista, dok je umanjila podršku za Sjedinjene Države na jednocifrene u nekim arapskim društvima.
• Muslimani ne “mrze našu slobodu”, već mrze našu politiku. Ogromna većina iznosi svoje prigovore na ono što vide kao jednostranu podršku Izrael i protiv palestinskih prava, i dugogodišnje, čak i sve veće podrške onome što muslimani kolektivno vide kao tiraniju, prije svega Egipat, Saudijska Arabija, Jordan, Pakistan, A Zalivske države.
• Dakle, kada američka javna diplomatija govori o donošenju demokratije u islamska društva, to se smatra samo licemjerjem koje služi sebi. Štaviše, izgovaranje da je “sloboda budućnost Bliskog istoka” smatra se pokroviteljskim, sugerirajući da su Arapi poput porobljenih naroda starog komunističkog svijeta – ali muslimani se ne osjećaju tako: osjećaju se potlačenima, ali ne i porobljenima.
• Nadalje, u očima muslimana, američka okupacija Avganistan i Irak nije dovelo do tamošnje demokratije, već samo do više haosa i patnje. Američki Za razliku od toga, čini se da su akcije motivirane skrivenim motivima i namjerno kontrolirane kako bi najbolje služile američkim nacionalnim interesima nauštrb istinskog muslimanskog samoodređenja.
• Stoga je dramatična priča od 9. septembra u suštini potvrdila čitav niz detalja radikalnih islamista. Američke akcije i tok događaja podigli su autoritet džihadističkih pobunjenika i težili ratifikaciji njihovog legitimiteta među muslimanima. Borbene grupe sebe prikazuju kao istinske branitelje Ummeta (cijela muslimanska zajednica) koji je napadnut i napadnut – uz podršku široke javnosti.
• Ono što je bila marginalna mreža sada je pokret borbenih grupa širom Ummeta. Ne samo da je došlo do proliferacije “terorističkih” grupa: objedinjujući kontekst zajedničkog cilja stvara osjećaj pripadnosti preko mnogih kulturnih i sektaških granica koje dijele islam.
• Konačno, muslimani vide Amerikance kao čudno narcisoidne – naime, da je rat sve oko nas. Kako to muslimani vide, sve u vezi rata je – za Amerikance – zapravo samo produžetak američke unutrašnje politike i njene velike igre.
Ova percepcija je, naravno, nužno pojačana atmosferom u izbornoj godini, ali bez obzira na to održava njihov utisak da kada Amerikanci razgovaraju s muslimanima, oni zapravo samo razgovaraju sami sa sobom.
Stoga kritični problem u američkoj javnoj diplomaciji usmjerenoj prema muslimanskom svijetu nije problem “širenja informacija”, pa čak ni stvaranje i prenošenje “prave” poruke. Umjesto toga, to je fundamentalni problem kredibiliteta. Jednostavno, nema je…
Irak je uništen od strane naših “genocidne sankcije” i we napadnuti, napadnuti i okupirani ih nad lažnim tvrdnjama (npr. oružje za masovno uništenje, oslobađanje, donošenje demokratije, borba protiv terorizma, itd.).
I šta je od toga proizašlo?
In Irak više od 3 miliona ljudi je ubijeno, a 5 miliona etnički očišćeno iz svojih domova i zajednica, od ranih 1980-ih, i sve to uglavnom zahvaljujući politici SAD. Ovo čak i ne počinje da zagrebe površinu o tome šta je Irak pretrpio - one mučene i ranjene, ili one rođene s deformitetima i rakom zbog oružja koje smo koristili. Ali za SAD broj tijela ima oko 5,000.
Zapamtite, Irak je otprilike dvanaestina od nas, pa ako uzmemo ono što smo im učinili i primijenimo to na sebe i imamo na umu proporciju onda govorimo o 36 miliona ubijenih Amerikanaca i 60 miliona etnički očišćenih. Većina njih su civili, ali mnogi od njih su borci otpora ili “teroristi” kako bi ih okupatori nazvali. Ako bi se tabele obrnule, vidjeli bismo kako Irak gubi oko 400 vojnika, dok bi 90,000 puta više Amerikanaca izgubilo živote.
Imajte na umu da smo u ovoj alternativnoj stvarnosti mi slabi, a oni jaki. Oni čine polovinu globalne vojne potrošnje i imaju strane baze razbacane po cijelom svijetu, dok mi ne činimo ni četvrtinu procenta i nemamo takve baze. Nikada ih nismo napali. Naši lideri su napadali susjedne zemlje dok su im klanjali koljena, ali naši lideri nikada nisu ugrizli ruku koja ih je hranila. Mi nemamo vojnu snagu kao oni. Naše živote je oblikovala njihova vanjska politika, a ne obrnuto. Kada je jedan od njih napao manje od dvadesetak terorista, mi smo to platili iako nismo imali nikakve veze s napadima. Propatili smo kroz rat i sankcije i etničko čišćenje. Nas 36 miliona vidjelo je kako su nam životi uništeni bombama, bolestima ili glađu, a šezdeset miliona nas je nasilno uklonjeno iz svojih domova od strane bandi i milicija povezanih s iračkom vladom koja nas je napala i okupirala.
U međuvremenu imaju svoj „Dan boraca“ i „Dan sećanja“ gde stanovnici njihove države ponosno mašu zastavom i stavljaju žute trake na svoje drveće i plaču dok pevaju patriotske pesme i zahvaljuju se svojim vojnicima na žrtvi koju su dali za zaštitu svojih sloboda koji nikada nisu bili ugroženi od nas. A sve to vrijeme njihova vlada ih špijunira, maltretira njihove aktiviste i smanjuje im socijalna davanja i ne čini gotovo ništa da zaustavi ekonomske krize koje ih koštaju posla i penzija. I umjesto da ustanu protiv svoje vlade koja svijetu donosi smrt i uništenje i iskorištava ih, oni mašu zastavama i govore “Hvala” vojnicima koji slušaju naređenja.
I kao vrhunac, jedan od njihovih eksperata za spoljnu politiku – koji je slučajno bio savetnik iračkog predsednika na vrhuncu smrti i razaranja naše zemlje – ima hrabrosti da napiše u jednom od njihovih novina da ne samo da su delili našim iskustvima (uprkos omjeru broja smrtnih slučajeva od 90,000 prema 1), ali da bi oni trebali nastaviti da nas zaokupljaju jer, „najnevjerovatnije, postoji uloga koju Amerika može igrati u sprječavanju velike globalne energetske krize u narednim godinama“.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati