Venecuela će ovo održati 24. izborni događaj u 20 godina Nedjelja, 20. maj. Put do ovih izbora bio je možda jedan od najzamršenijih i najtežih u venecuelskoj, sada već skoro 20-godišnjoj Bolivarijanskoj revoluciji.
Prvo, održani su vanredni izbori 2013., samo pet nedelja nakon što je predsednik Čavez umro od raka. 5 Mart. Opozicija je vjerovala da je ovo njihova najbolja šansa od 1998. da zbace 'Chavismo' s vlasti i tako, kada je njen kandidat Henrique Capriles Radonski izgubio od Nicolasa Madura sa samo 1.5 posto, povikali su prijevarom i pokrenuli val nasilnih protesta i nereda u kojima je najmanje devet mrtvih.
Sljedeće godine opozicija je pokrenula još jedan talas nasilnih protesta (poznatih kao 'guarimbas') koji su trajali oko tri mjeseca i u kojima su poginule 43 osobe. Ova opoziciona taktika, koju je opozicija ponovo isprobala 2017. godine, bila je izuzetno efikasna na međunarodnom planu jer svaki put kada je primijenjena, a ljudi su ubijani (najčešće od ruku samih demonstranata), međunarodna percepcija Venecuele – uz posredovanje međunarodnih novinskih kuća – značajno se pogoršala. Stoga je bio samo mali korak da se Venecuela rutinski počne nazivati diktaturom, uprkos njenim više nego godišnjim izbornim takmičenjima.
U međuvremenu, nakon smrti predsjednika Chaveza, ekonomska situacija Venecuele počela je značajno da se pogoršava. Stopa inflacije porasla je sa 21 posto u 2012. na preko 100 posto u 2015. (i pretvorila se u hiperinflaciju 2018.), osnovne potrošačke artikle i osnovne prehrambene namirnice postajale su sve teže kupiti zbog nestašica, prihodi od nafte su pali za dva- treći, sa procijenjenih 77 milijardi dolara u 2012. na 25 milijardi dolara u 2016. – što je sve dalo opoziciji dodatne razloge da pokrene sve beskompromisnije napade na vladu.
The razlozi ekonomske krize su mnogostruki, ali njegovo srce se može naći u spoju: fiksnog deviznog kursa, usaglašenih napora poslovnog sektora da potkopa ekonomiju, pada cijena nafte i – počevši od 2017. – američkih finansijskih sankcija, što je sve zajedno stvorilo jednu najgore ekonomske krize u istoriji Venecuele.
Videći svoju situaciju kao sve nesigurniju, Madurova vlada odlučila je da se upusti u niz pregovora s opozicijom, u kojima su posredovali vlada Dominikanske Republike i bivši premijer Španije José Luis Rodriguez Zapatero. U toku pregovora postignuta je opšta saglasnost da se predsednički izbori u Venecueli, koji su inače trebali da se održe u oktobru ili novembru 2018. godine, pomere za prvu polovinu 2018. godine.
Prvo je 22. april bio dogovoreni datum, ali su u posljednjim minutima prije potpisivanja sporazuma krajem februara, predstavnici opozicije odlučili da se povuku. Zašto su se tačno povukli nije sasvim jasno, ali izgleda sasvim vjerovatno da je američka vlada intervenisala i uvjerio opoziciju da ne potpiše sporazum.
Rodriguez Zapatero se potrudio da kritikuje povlačenje opozicije u posljednjem trenutku, navodeći, 'Šokantno mi je da dokument nije potpisalo predstavništvo opozicije. Ne slažem se sa okolnostima i razlozima, ali moja dužnost je da branim istinu i moja obaveza je da ne odustanem od postizanja historijskog opredjeljenja među Venecuelanima.'
Madurova vlada je tada objavila da će ipak potpisati sporazum i nastaviti sa predsjedničkim izborima 22. aprila, sa ili bez opozicije. Nasuprot tome, opozicija je najavila da će bojkotovati izbore.
U početku, jedini veći opozicioni lider koji je odstupio od ove odluke bio je Henri Falcon, koji je odmah najavio svoju kandidaturu za predsjednika. Na kraju, Falcon i Maduro su se dogovorili da odrede novi datum - 20 maja – za predsjedničke izbore, da se da više vremena za kampanju.
Henri Falcon je oduvijek bio pomalo 'maverick' političar. Prvobitno je bio uvjereni Chavezov pristalica i guverner države Lara, jedne od najmnogoljudnijih država u Venecueli. Kako god, prekinuo je sa Chavezom 2010. Već prije 2010. godine, Flacon je bio pod sumnjom mnogih Chavista, uglavnom zbog njegovog pomalo pro-poslovnog stava i zbog njegove često mlake podrške vladajućoj stranci Ujedinjene socijalističke partije Venecuele (PSUV). Na kraju, 2012. godine, pridružio se opozicionoj koaliciji, Okruglom stolu demokratskog jedinstva (MUD) i osnovao svoju političku stranku Progresivni napredak. 2013. čak je postao menadžer kampanje Henriquea Caprilesa na predsjedničkim izborima te godine.
Falconov raskid s MUD-om za predsjedničke izbore 2018. doveo je do toga da ga tvrdolinijaški opozicioni lideri smatraju vrlo sumnjičavim. Međutim, uprkos tome, on uživa podršku mnogih umjerenih opozicionih lidera, kao što su Claudio Fermin, dugogodišnji venecuelanski političar, koji je sada menadžer Falconove kampanje, i Jesus Torrealba, bivši predsjednik MUD-a.
Odluka MUD-a da bojkotuje izbore trebala bi biti zbunjujuća. Ovo je najbolja prilika od 1998. koju opozicija ima da porazi Bolivarijsku revoluciju. Ekonomija je sada na području hiperinflacije, realne plate su drastično pale, a nestašice i dalje stvaraju probleme, posebno u oblasti lijekova. U takvim okolnostima trebalo bi biti moguće poraziti čak i samog izuzetno popularnog Chaveza, da je on danas živ.
Pa zašto MUD bojkotuje izbore? Zvanično objašnjenje je da nema dovoljno garancija da neće biti prevare. Ključni opozicioni zahtjevi i stvaranje novog Nacionalnog izbornog vijeća i povlačenje optužbi protiv nekoliko ključnih opozicionih lidera. Na pitanje sigurnosti glasanja ću se vratiti malo kasnije, ali čak i da je zabrinutost zbog prevare bila legitimna, nijedan izbor u historiji nije uspješno osporavan preventivnim bojkotom umjesto učestvovanjem i naknadnim dokazivanjem prevare.
Jedino drugo prihvatljivo objašnjenje za preventivni bojkot je da opozicija ne želi da osvoji 'samo' predsjedništvo. Odnosno, želi radikalan raskid od Bolivarske revolucije i jedini način na koji to može je da izazove političku i ekonomsku krizu koja bi dovela do državnog udara ili nekog drugog oblika radikalne promjene režima. Odnosno, čavisti nastavljaju da dominiraju ne samo Vrhovnim sudom, Nacionalnim izbornim vijećem, Tužilaštvom, već i Narodnom ustavotvornom skupštinom, koja je zadužena za prepisivanje ustava.
U takvim okolnostima vladati iz predsjedništva pod kontrolom opozicije, čak i pod donekle predsjedničkim sistemom Venecuele, bilo bi izuzetno teško. S obzirom na tog opozicionog lidera Julio Borges i drugi lobiraju za sve strože sankcije protiv Venecuele, čini se jasnim da je strategija iznuditi potpuni kolaps vlade i više ne učestvovati ni u kakvim demokratskim procesima unutar Venecuele.
Oni koji o Venecueli znaju iz mejnstrim medija bez sumnje odbacuju venecuelski izborni sistem kao laž. Međutim, suprotno uvriježenom mišljenju, Venecuela zapravo ima jedan od najtransparentnijih i najotpornijih izbornih sistema na svijetu. Razvila je takav sistem upravo zbog iskustva zemlje prije 1998. godine s raširenim prijevarama, što je dovelo do razvoja izuzetno sigurnog sistema glasanja.
Ovo nije mjesto da se o tome detaljno govori, ali to je sistem dvostrukog glasanja, u kojem se i papirni i elektronski glasački listići bacaju i međusobno upoređuju. Takođe, svaki korak od proces, od biračkog spiska, preko glasačkih mašina, preko skenera otiska prsta, do sistema tabele, detaljno revidiraju posmatrači izbora iz svih političkih partija. Sve ovo čini glasački sistem Venecuele daleko sigurnijim i otpornijim na prevaru nego što je to bilo praktično bilo koji drugi sistem glasanja na svijetu.
Glavni problem sa kojim se sada suočava opozicioni kandidat Henri Falcon nije sistem glasanja, već nedostatak institucionalne podrške. S obzirom da sve glavne opozicione stranke bojkotuju glasanje (samo tri stranke od preko 20 opozicionih stranaka podržavaju njegovu kandidaturu), teško mu je mobilizirati pristalice za skupove i za svoju kampanju općenito. Povrh svega, Falcon mora uvjeriti opozicione birače da ne učestvuju u bojkotu. Maduro, s druge strane, ima na raspolaganju strašnu mašineriju PSUV-a. Teška ekonomska kriza u zemlji, međutim, prilično izjednačava vagu.
Istraživanja javnog mnjenja su bila posvuda u pogledu toga ko je ispred u ovoj trci. Istraživanja javnog mnijenja u Venecueli su u prošlosti uvijek bila krajnje pristrasna, s provladinim anketama koje su pouzdano pokazivale vladinog kandidata ispred, a opozicione ankete koje su pokazivale opozicionog kandidata ispred. Međutim, obično u sedmici prije izbora anketni brojevi dvije strane su imali tendenciju približavanja. Međutim, ovaj put su ostali jednako udaljeni kao i uvijek prije. Provladini anketari, poput kompanije Hinterlaces, daju Maduru prednost od 17 bodova. Opozicioni anketari, kao što je Datanalisis, daju Falconu 11 bodova prednosti u odnosu na Madura. Glavni razlog neizvjesnosti u anketama je bojkot. Izuzetno je teško znati koliko će birača učestvovati. Opozicione ankete kažu da neće biti više od 35 posto, dok provladine ankete govore o učešću na 70 posto. Na kraju, hoće li pobijediti Falcon ili Maduro ovisit će u potpunosti od toga koliko glasača bude suzdržano.
Međutim, bez obzira na to ko pobijedi, budućnost Venecuele ostaje krajnje neizvjesna. Napori SAD u radikalnoj promjeni režima – usmjereni ne samo na predsjedništvo, već i na sve državne institucije – otežat će upravljanje zemljom bez obzira ko pobijedi. Već su se SAD, i pod njihovim pritiskom gotovo sve druge konzervativne vlade u regionu, obavezale da neće priznati rezultat. Preventivno nepriznavanje izbora, uprkos korištenju jednog od najsigurnijih glasačkih sistema na svijetu, potpuno je bez presedana u historiji Latinske Amerike.
Ako Maduro pobijedi, SAD će bez sumnje pojačati sankcije, možda zabranjujući uvoz venecuelanske nafte. Ako Falcon pobijedi, morao bi se snaći i u izuzetno složenoj situaciji, u kojoj većina državnih institucija ostaje u rukama Čaviste i u kojoj opozicija i SAD vjerovatno odbijaju da ga priznaju kao legitimnog predsjednika.
Kako je predsednik Druge Republike Venecuele, Simon Bolivar, objasnio početkom 19. veka, SAD tako nastavljaju da 'muče [Ameriku] bedom u ime slobode.'
Gregory Wilpert Autor je Mijenjanje Venecuele preuzimanjem vlasti: Istorija i politika Chavezove vlade (Verso Books, 2007), suosnivač Venezuelanalysis.com, a trenutno je viši producent u The Real News Network.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
2 Komentari
Uz dužno poštovanje, ovo djelo je mogao napisati i sam Maduro. Bukvalno nema ni jedne kritike vlasti, niti pominja svih izbornih smicalica u koje su se upustili na nedavnim izborima. Niti se pominje rasprostranjena korupcija u koju su uključeni vladini insajderi i kako je to povezano sa krizom. Znetu bi trebalo biti neugodno da tako jednostrano izvještava o tako složenom pitanju.
Sumnjam da će SAD ikada prilično napasti zemlje poput Venecuele. SAD i njihovi predsjednici imaju duboko uvjerenje da su autokrate koje u suštini posjeduju svijet.
Poput izreke majke: „Ako ne možete reći ništa dobro o nekome, ne recite ništa“, moramo shvatiti da, ako SAD ne mogu učiniti ništa dobro, ne bi trebalo ništa učiniti. Iako i ovo može biti tragično kao što možemo vidjeti u njegovoj podršci masakrima nad Palestincima.