Društvo u kojem važni akteri žive negirajući jedni druge interese i legitimitet je društvo kojem prijeti ponor. Postoje brojni dokazi o ovom destruktivnom fenomenu kroz istoriju Bliskog istoka, kao i drugde.
Jedna od najvećih žrtava fenomena arapskog buđenja bio je egipatski vladar Hosni Mubarak, čiji je pad u februaru 2011. izgledao kao ključni događaj dovoljno snažan da ubrza demokratske promjene u cijelom regionu. Dvije godine kasnije, izgledi su sumorni. Nakon nedavnog vojnog udara, Egipat je usred građanskog sukoba koji je krvavije i represivnije. Nastavak nasilje i raskol su depresivniji od posljednjih sedmica i mjeseci Mubarakovog režima.
Autoritarna vladavina, pobuna i represija oblikovali su način razmišljanja u cijeloj društvenoj hijerarhiji Egipta. Kolaps Mubarakove autokratske vladavine pokrenuo je nove nade u otvorenu i prosvijećenu eru, bez korupcije i lošeg upravljanja. Ali oni koji imaju moć kontrole i prisile imaju snažan instinkt da se ponovo utvrde kada vide da im stisak slabi. Suštinska karakteristika tog instinkta je odbacivanje legitimnog postojanja i interesa drugi . To je negiranjem legitimiteta drugi da moćni akteri traže svoj legitimitet.
Kada je general Abdel Fattah al-Sisi najavio smjenu slobodno izabranog predsjednika i suspenziju ustava, tvrdnja načelnika vojske bila je nepogrešiva, a njegov izbor riječi čudan u svjetlu nedavnih događaja. Vojska je djelovala, prema generalu al-Sisi, jer Morsi "nije uspio da ispuni zahtjeve egipatskog naroda". Ovo uprkos činjenici da je Mohamed Morsi pobijedio na predsjedničkim izborima godinu dana prije; i usvojen je ustav. Bilo je pritužbi da je dokument previše islamistički i da daje preveliku moć predsjedništvu, ali ga je podržala skoro dvotrećinska većina Egipćana koji su glasali.
Ustav je, bez sumnje, bio kontroverzan i izaziva podjele, proguran u naletu protiv glasne opozicije – manjine, kako je pokazao rezultat referenduma. Međutim, vojni udar definitivno nije bio lijek. Jer, kada se u demokratiji naprave greške, počinioci moraju biti kažnjeni putem glasačke kutije, a odluke treba isto tako mijenjati.
Vojni udar kojim se svrgava izabrani vođa i represija predstavljaju samu suprotnost demokratiji i vladavini prava zasnovanoj na pristanku naroda. Za krizu u Egiptu odgovorni su i nosioci i kandidati na vlasti.
El Baradei i svrsishodni savezi sa vojskom
Morsi je živio u poricanju snaga koje su mu bile suprotstavljene, na njegovu opasnost. Režim koji je sada ukorijenjen u Kairu odbacuje Morsija, njegovu stranku, njegove pristalice i nezavisne Egipćane koji ne odobravaju vojni udar. Gomile demonstranata su grubo tretirane. Naredbe novog režima da se opozicione gomile moraju raspršiti suočavaju se s prkosom uprkos teškoj taktici. Demonstranti su optuženi za ugrožavanje sigurnosti. Mediji su bili prisiljeni da se zatvore. General al-Sisi je skoro proglasio svoje"rat protiv terora“, a saopštilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova vaskrsenje službe državne bezbjednosti iz vremena Mubaraka.
Vojska je dobila ovlasti da hapsi građane, preuzimajući tako ulogu unutrašnje policije. General al-Sisi može formalno biti ministar odbrane i načelnik vojske pod civilnim predsjednikom i civilnim premijerom. Istina, on je taj koji vlada Egiptom gvozdenom šakom. Ostalo je fasada, koja daje pokriće novom drakonskom poretku.
Nekadašnji šampioni demokratije, poistovjećeni sa egipatskim liberalnim i sekularnim snagama, našli su se na licu mjesta, ne samo Mohamed El Baradei, koji zauzimaju mjesto potpredsjednika nakon svrgavanja Morsijeve vlade. Malo ko bi pomislio da će El Baradei, bivši šef UN-ove Agencije za atomsku energiju (IAEA) i, za mnoge, simbol savjesti Egipćana uključenih u bolnu borbu za demokratske slobode, sjediti na vrhuncu moći, postavljen na zadovoljstvo vojske. Ali bizarno se dogodilo.
Budućnost civilnih političara koji se prilagođavaju vojnim diktatorima rijetko obećava. U Egiptu su mase prezirale zvaničnike prošlih diktatorskih režima. Raskol nakon nedavnog državnog udara dokaz je nečeg sličnog. To se dogodilo i drugdje, možda najviše u Pakistanu pod generalom Ziaulom Hakom, koji je ubijen kada je njegov avion bombardovan 1988. godine, a nedavno i generalom Pervezom Musharrafom, koji je u pritvoru i suočava se sa više optužbi.
Oružane snage vladaju Egiptom šest decenija i još uvijek izgledaju nepobjedivo. Ipak, teško je predvidjeti budućnost kada je zemlja toliko polarizirana. Sugestije da je egipatsko društvo podijeljeno između pro- i anti-Morsijevih tabora, ili između Morsijevih pristalica i vojske, previše su pojednostavljeni. Sukob je daleko složeniji i višeslojni. Mnogi protivnici svrgnutog predsjednika protestiraju sada kada je vojska ponovo na vlasti.
Orwellian Egypt
U Egiptu ima mnogo paradoksa. Predsjednik Morsi je pobijedio na izborima i Muslimansko bratstvo je dobilo legitimitet prema zakonu, ali je potom ustrajalo na ustavnim manevrima koji su mnogima izgledali kao puzajuća graba vlasti. Morsi je nerazumno zaključio da je egipatski vojni establišment ukroćen nakon što su neki visoki vojni oficiri smijenjeni.
Bratstvo u vladi nije shvatilo da je vojska pala, ali nikako napolju. Artikulisana manjina liberala i sekularista nije htela da ćuti. Egipat je upravo izašao iz totalitarne ere, ali je još uvijek bio sklon da se vrati. Važna arapska zemlja kao što je Egipat u regiji od velikog strateškog interesa za strane sile nije vjerovatno bila prepuštena svom narodu da donosi izbore. Jer postoje dokazi da se vojni udar dogodio pod Amerika pomno prati.
Obamina administracija je bila u nelagodi zbog egipatskih izbora, i jedva suzdržava svoje olakšanje pomiješano s oduševljenjem zbog svrgavanja Morsija od strane vojske. Osigurati da Egipat ostane pod uticajem SAD-a, zadržavanjem vojske na svojoj strani, bilo je daleko važnije od demokratije. Primat egipatske korisnosti nad onim što je moralno ispravno ili pogrešno bilo je važno. Tako je rođen pojam "demokratskog" puča, koji je pozdravio američki državni sekretar John Kerry, koji je tvrdio da su vojnici "obnavljanje demokratije" kada su zbacili Morsija. Kerryjeva izjava bila je vježba apsurda.
Podsjećamo na Georgea Orwella, autora distopijskog romana Devetnaest osamdeset i četiri, koji je rekao: "Skoro univerzalno se osjeća da kada zemlju nazivamo demokratskom mi je hvalimo. Shodno tome, branitelji svake vrste režima tvrde da je to demokratija." Orwellove riječi imaju čudnu sličnost sa Egiptom 2013.
Deepak Tripathi, saradnik Kraljevsko istorijsko društvo a Kraljevsko azijsko društvo Velike Britanije i Irske, britanski je istoričar Bliskog istoka, hladnog rata i Amerike u svijetu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati