Nikada ne podcjenjujte cijenu poniženja. Jer u ratu pobjeda nikada nije čista, jer osnažuje pobijeđene, ili njihove nasljednike, da se bore u budućnosti. Nedavni ratovi u Iraku, na afganistansko-pakistanskom frontu i drugdje potvrđuju ovu trajnu, iako često neshvaćenu, lekciju istorije. Od Aleksandra Velikog, kralja Makedonskog carstva, pre skoro dva i po milenijuma do danas, imperijalne sile su slale svoje divlje vojske da osvoje i ponize stanovništvo ogromnih plodnih zemalja, kolevki civilizacije, blizu četiri velike rijeke, Nila, Eufrata, Inda i Hvang Hea. Ono što se dogodilo formira obrazac.
Oni uključuju moderni Iran, Irak, Afganistan i južnoazijski potkontinent, posebno Pakistan i Indiju. Usred ekstremne nestabilnosti u ovom regionu, postojalo je nešto dosledno tokom poslednje dve i po hiljade godina i ranije. Aleksandrova osvajačka kampanja konačno je prestala da radi na obalama Hidaspesa, današnje reke Dželum. Njegove divlje trupe su se iscrpile. Pobunili su se, odbijajući dalje marširati.
Drugdje su klanovi u dolinama Kunar i Swat pružili izuzetan otpor, upozoravajući jednog od najvećih vojnih genija u istoriji. Međutim, poruka iz tih ustanaka nije bila dovoljna da Aleksandar prevaziđe sopstvenu oholost. Nakon bitke kod Hidaspe, povukao se u Perziju, ostavljajući guvernere koje je imenovao na čelu. Ali su se loše ponašali. Aleksandar je bio iscrpljen, povređen, aura mu nije ista. Postao je još brutalniji. Povukao se u Perziju i umro tri godine kasnije. Primedba pripisana Aleksandru: „Umirem od lečenja previše lekara“.
Brda i doline Swat i Kunar, zajedno sa ogromnim okolnim pejzažima, bili su podvrgnuti stalnim invazijama kroz stoljeća. Danas je tlo natopljeno krvlju prolivenom u nasilju između osvajača i branitelja, zajednica i plemena, čija su bogatstva i promašaji privukli orlovske grabežljivce daleko i blizu. A tlo je plodno za poljoprivredu kao i za otpor. Strane vojske su to iznova pronalazile na svoju štetu.
Imperijalna Britanija je to naučila u Prvom anglo-avganistanskom ratu (1839–1842) na početku Velike igre s Rusijom za uticaj u Centralnoj Aziji, te u dva naredna rata (1878–1880 i 1919) u kojima su carske vojske teško pretrpjele gubici. U Trećem anglo-avganistanskom ratu 1919. Avganistanci su preuzeli kontrolu nad spoljnim poslovima od Britanaca i njihova zemlja je postala istinski nezavisna.
Svaka epizoda istorije ima neželjene posledice. Naslijeđe poniženja nakon gubitka dijelova paštunske domovine i njihovog pripajanja Britanskoj Indiji danas živi kao sjeverozapadna regija Pakistana, više od šezdeset godina nakon što su Britanci otišli i potkontinent je podijeljen usred krvoprolića. Durand linija preseca plemensku zemlju Paštuna prema sporazumu na jednoj stranici potpisanom 1893. godine, kada je kolonijalna britanska vlada primorala afganistanskog kralja Abdur Rahman Khana da kapitulira. Linija danas razdvaja Avganistan i Pakistan.
Afganistan još uvijek ne priznaje granicu i nekoliko Paštuna s obje strane brine o tome. Kretanje ljudi i robe, uključujući drogu i oružje, nastavlja se nesmetano. Spoljni svijet većinu toga opisuje kao krijumčarenje, ali za plemena u regionu to je uobičajeno. Vekovima su to činili da bi preživeli na ogromnom i divljem terenu. Desetogodišnja sovjetska okupacija Afganistana 1980-ih i američka okupacija od 2001. dodatno su pojačali prastari osjećaj poniženja.
Pokoravanje od strane vanjske sile čini žrtve bespomoćnim s jedne strane i učvršćuje njihovu dugoročnu odlučnost s druge strane. Rađa lokalni otpor okupatoru i njegovoj kulturi. To rezultira kolonizacijom zemalja koje su okupirale strane trupe, plaćenici i oni koji nose civilne šešire kao administratori i savjetnici. Oni se bave aktivnostima izvlačenja i prodaje lokalne imovine, proizvodnih i poljoprivrednih dobara kroz tržišne mehanizme koje su kreirali i kojima upravljaju oni sami, a ne oni koji su ih posedovali. Ili koriste lokaciju okupiranih zemalja kako bi dalje proširili svoju kontrolu.
U poglavlju V Princa, Niccolo Machiavelli je raspravljao o tri načina da se drže novostečene države koje su nekada imale svoje suverene zakone. Njegov metod je bio: devastirajući ih; odlazak i život tamo lično; dopuštajući im da drže svoje zakone, skidaju danak i uspostavljaju oligarhiju koja će držati državu prijateljskom. Makijavelijev Princ povezuje se s korumpiranom, manipulativnom i totalitarnom vlašću.
Pet vekova kasnije, makijavelizam, mešavina lukavstva i dvoličnosti, živi i dalje – prezren ako je verovati rečima osude, ali je u praksi opširno svedočen. Od kraja Hladnog rata i sovjetskog komunizma, uslovi vojne kampanje koju predvode Sjedinjene Države za neograničen pristup nafti i drugim strateškim resursima dramatično su se promijenili. Rat se danas vodi za “slobodu” protiv “terorizma” kada oba ova centralna pojma ostaju nedefinirana. Pokušane definicije su proizvoljne, nekoherentne, iracionalne. Pravo na upotrebu bezrezervne sile pod izgovorom “samoodbrane” za moćne je zamijenilo pravo na samoodbranu i otpor za autsajdere.
Tako vidimo grotesknu logiku grube vojne moći i pravnog žargona; prava izraelske države prevladavaju nad osnovnim pravima Palestinaca; Izraelu je dozvoljeno da ima svoj tajni program nuklearnog oružja, ali nijednoj drugoj zemlji u regionu; izbori u Iranu su “prevarni” i tamošnja opozicija “prigušena” u nedostatku dokaza, ali ankete su “prihvatljive” u Afganistanu s mnogo dokaza o prijevari; Bombardovanje na velikim visinama u Afganistanu, Iraku i kukavički napadi dronovima u kojima su ubijeni bezbrojni civili posthumno opisani kao “militanti” ili “teroristi” opravdani su u “ratu protiv terorizma”. Rijetko se pominju „noćni napadi“ – eufemizam za provaljivanje u domove Afganistanaca usred noći koji mnogi ljudi smatraju ponižavajućim simbolom strane okupacije.
Francuski pisac rođen u Češkoj Milan Kundera, dvaput izbačen iz Komunističke partije prije nego što mu je oduzeto čehoslovačko državljanstvo, izrazio je osjećaj poniženja kada je rekao: „Osnova srama nije neka naša lična greška, već sramota, poniženje osjećamo da moramo biti ono što jesmo bez ikakvog izbora po tom pitanju i da to poniženje svi vide.”
Gubitak imovine je jedno, gubitak dostojanstva sasvim drugo. I postoji obrnuti odnos između poniženja i ponosa. Oduzmite ljudima dostojanstvo i oni će biti sve odlučniji da se osvete u obliku koji im nalažu njihova kultura i vrijednosti kada im se ukaže prilika.
[KRAJ]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati