Ponekad ne preostaje ništa drugo nego sjediti i smijati se. To se desilo prošle nedelje dok sam čitao lordova rasprava o zakonu o infrastrukturi, i naišao na nešto tako neverovatno da sam morao tri puta da se vratim na to da bih se uverio da sam dobro pročitao.
Prijedlog zakona je, kako se žalilo nekoliko kolega, čudan: objavljen prije nego što je unesena polovina mjera koje će sadržavati. Ovako funkcioniše demokratija ovih dana: od naših neizabranih zakonodavaca se traži da raspravljaju o nečemu što im još nije dozvoljeno da vide. Dakle, bomba na koju sam naišao još nije u njoj. Ali barunica Kramer, koja je uvela zakon, slučajno ga je ubacila u svoju preambulu.
Prije nego što otkrije šta je rekla, evo malo pozadine.
Vlada Ujedinjenog Kraljevstva ima zakonsku dužnost, pod Zakon o klimatskim promjenama iz 2008, smanjiti gasove staklene bašte za najmanje 80% do 2050. godine (u odnosu na nivo iz 1990. godine).
Ovom cilju prijeti, između ostalog, kontradikcija: Velika Britanija nastoji smanjiti potražnju za fosilnim gorivima, dok istovremeno pokušava povećati ponudu. Ili, kako to vlada kaže, nastojeći „maksimizirati ekonomski oporavak“ britanske nafte i plina.
Gotovo sve države s fosilnim gorivima pokušavaju učiniti istu stvar. Zajedno, to onemogućava ispunjenje njihovih obećanja da će spriječiti klimatski slom. Carbon Tracker je 2011. godine istakao da ako želimo imati dobre šanse da generišemo ne više od 2C globalnog zagrijavanja, trebali bismo potrošiti maksimalno 565 gigatona ugljenika. Ali ugljenik u dokazanim svjetskim rezervama uglja, nafte i plina iznosi 2,795 gigatona.
Sprečavanje klimatskog sloma znači ostavljajući većinu fosilnih goriva u zemlji.
Kako vlade rješavaju ovu kontradikciju? Ignorišući ga. Naši ministri idu po zemlji i pozivaju ljude da manje konzumiraju, a objavljuju bijele knjige pozivajući naftne kompanije da proizvode više.
Nikada nema ni riječi potvrde da su te dvije politike u suprotnosti. Kada pokrenete to pitanje, ministri neće slušati, neće odgovoriti, neće raspravljati. Da to urade, njihovo pretvaranje akcije bi propalo.
Ista je situacija širom sveta. Jedini izuzetak na koji sam nedavno naišao je u Norveškoj, gdje prijedlog koji je predložila stranka Zelenih raspravljalo se u parlamentu 5. juna. Pozvao je vladu da prekine sljedeći krug izdavanja dozvola za vađenje nafte, s obrazloženjem da je to nespojivo s norveškim ciljevima klimatskih promjena. Tri poslanika su podržala prijedlog, a 95 je glasalo protiv.
U poređenju sa onim što se dogodilo u Westminsteru prošle sedmice, ovaj ishod je bio pozitivno rasvijetljen.
U svojim uvodnim napomenama, Kramer je objasnio da je vlada naručila izvještaj o budućnosti naftne industrije od Sir Iana Wooda.
Ko je Wood? On je milijarder koji je zaradio od porodične kompanije koju je nasledio, Wood Group. Pruža usluge (inženjering, građevinarstvo, popravke) za industriju nafte i plina.
Ovako funkcioniraju vladine revizije. Vi imenujete bivšeg šefa Nacionalnog sindikata farmera da odluči šta budući kurs poljoprivredne politike bi trebao biti, a njegov izvještaj to zaključuje treba da bude lomača propisa. Vi imenujete naftnog milijardera da odluči kakva bi trebala biti budućnost naftne industrije, i njegov izvještaj to zaključuje vlada bi trebala razviti “novu strategiju za maksimiziranje ekonomskog oporavka od kontinentalnog pojasa Velike Britanije”. Imenujete grofa Drakulu da savjetuje o privatizaciji banke krvi, i ... dobijete sliku. Tada dajete dužno i ozbiljno razmatranje njihovim nezainteresovanim mišljenjima.
Drugim riječima, vi imenujete osobu koja će dati odgovor koji želite. Tada možete tvrditi da je odluka koju ste donijeli prije naručivanja revizije rezultat racionalne istrage nezavisnih stručnjaka.
Nakon što je objasnio rezultate Woodovog pregleda, Kramer je otkrio da je vlada u potpunosti prihvatila njegove preporuke. Onda je ispustila svoju bombu. Vlada sada planira
„uvesti mjere u nacrt zakona kako bi se princip maksimiziranja ekonomskog oporavka nafte u Velikoj Britaniji stavio u statut.”
U statut. Maksimiziranje proizvodnje sirove nafte će, ako zakon bude usvojen, postati zakonski uslov.
Dakle, vlada, koja ima zakonsku obavezu prema Zakonu o klimatskim promjenama iz 2008. da svede na minimum britanske emisije stakleničkih plinova, imat će zakonsku obavezu, prema Zakonu o infrastrukturi iz 2015., da ih maksimalno poveća.
Ista osoba, državni sekretar za energiju i klimatske promjene (trenutno Ed Davey), bit će zadužena za implementaciju obje politike. Bez da mu glava eksplodira.
Zar ne volite samo zajedničko razmišljanje?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Jedino što će parlamentarce opametiti je kada će do svojih mjesta doći jedino gondolom.